- Malotko je sposoban nakon najveće zamislive tragedije, beskompromisno otvoriti svoje srce, pronaći nadu te zadržati, ili barem ponovo pronaći, smisao za humor i radost življenja
- Takav je Ribafish. Iza njega su poučna životna i poslovna iskustva, a ispred… tko zna, možda zadaće koje će promijeniti ovaj svijet nabolje, povezati ljude i udahnuti u njihove odnose više smisla
- S Domagojem Jakopovićem Ribafishom razgovarao je Boris Rašeta
Možda je lakše napisati čime se Domagoj Jakopović nije bavio – nije bio bravar, vozač viljuškara, a skoro sve drugo jest – bio je ili jest šaptač ženama, kušač ćevapa, bloger, influencer, hedonist, gastronom, geograf, novinar, urednik, član Mense, pisac, zvijezda, kozer, šarmer... Ribafish je diplomirani profesor geografije i globtroter koji je obišao više od 60 država, a ovoga je ljeta plivao od otoka do otoka, kako bi, čuvajući uspomenu na pokojnog sina Roka, učinio nešto važno, jako važno, za ljude oko sebe...
Life&style
Ribafish je na neki način i inovator - od bloga koji se bavio recenzijama ćevapa stvorio je posao, pokazujući koliko je volja važna, a sad ispisuje Gablec beg, s kojim će, nema sumnje, privući veliku pozornost gastronomske javnosti. On dokazuje da nije važno “što” nego “kako”. Uvijek je bio poseban. Poznavao sam ga dugo, po čuvenju, po slavi – rano se „propeo na medijskom proplanku“ kao specijalist bonkulović, pouzdan vodič kroz svakovrsne užitke. Mandić virtualne galaksije došao je u naše malo poduzeće gdje smo se često susretali na „bok-bok“ – da bismo se bolje upoznali u neobičnoj, zabavnoj, intimnoj epizodi kad je jednoga jutra na mojem stolu ostavio nešto što se zove makadamija, dar-iznenađenje od osobe koja mi je nakon toga postala nešto važno, lijepo i inspirativno u inače dosadnom životu. Volio je činiti ljude sretnima, čak i one koje nije poznavao! Riba ima velike, bistre, zavodljive oči, odmah se vidi da je to karakter istesan iz jednog komada, ličnost, čovjek je kojega brzo (za)voliš. Onda je došla ta iznenadna, strašna nesreća koja ostavi bez riječi, gubitak djeteta…
On je potražio i našao načina da iz nje, kao iz neke grčke tragedije, nađe put do katarze – da nam pokaže kako smo jednokratni, neponovljivi, kako ono što želimo nekome dati moramo dati za života, dok se može, dok nije kasno. Život nema reprize, kako bi rekao Miro Lilić. Ne stvari, ne gomilanje novca, ne „ekstaza virtualne komunikacije“, ne otuđenje, nego život, ljubav, pažnja – to je ono što Fish želi postići svojim plivanjem od otoka do otoka i spajanjem ljudi. Treba to shvatiti prije gubitka, to je najvažnija poruka njegove akcije. I nije ju teško shvatiti, teško je odvažiti se na nju.
Povezivanje naseljenih otoka plivanjem nakon smrti djeteta... Je li ti trebalo mnogo hrabrosti da se odlučiš za takvo nešto?
Nisam imao što izgubiti. Nemam ništa. Sam sam. Prestar sam da krenem ispočetka, da se zaljubljujem, da radim djecu. Nisam u stranci, nemam love. Ako nešto pođe po zlu, ako se razbolim, što tada, gdje će tu dijete, što će? Nakon Rokove smrti davali su mi lijekove za smirenje. Bilo je ili povući sebe na dno ili se nekako izvući. Ali nije išlo. Užasno boli. Išao sam u birtiju piti i tražiti istomišljenike. Jako mnogo ljudi hranilo se mojom nesrećom. Jako mnogo ljudi mi je govorilo: “‘Ajmo na cugu, ispričaj mi sve, bit će ti lakše. “ A ti ljudi ne žele dobro meni, nego sebi, mojom nesrećom se hrane. Oni su uživali tih sat vremena dok su bili s Ribom, imaju o čemu pričati. A ja sam i dalje sam. Kada deset puta ispričaš takvu priču, shvatiš da to nema nikakvog smisla. Nitko nije pomagao – psihijatri nisu pomagali, prvo troje, onda jesu malo neki novi, a onda sam odlučio – ili ću se maknuti ili ću propasti. Ako se jako puno vrtiš u krug, napravit ćeš rupu, upasti u nju i više nećeš moći izaći. Tu sam puknuo, pobjegao sam najdalje što sam mogao, na Zanzibar (tamo smo Rok i ja trebali ići kada maturira) i tu je pak bilo strašno jer je trebalo 20 sati putovanja do najbližih poznatih ljudi. Tu sam imao neke suicidalne primisli, plakao sam i raspadao se i treći dan počeo pisati sve što me muči, sve što sam htio pričati sa sinom...
I koliko si napisao?
Izbacio sam sve. Nisi pametan, pišeš gluposti, pukne te ta neka jadnost i usamljenost, nesreća i odeš u krivom smjeru. Onda si sam sebi kriv. Prijatelji koji se razumiju u književnost rekli su mi da izbacim neke dijelove. Samo uzmi nož i reži, reži sve što nije dobro. Izbacio sam dvije trećine knjige i onda sam opet sjeo i pisao i držao se samo onih lijepih stvari, naše priče, putovanja. To je bilo ogoljenje do kosti, a neke žute novine sve su krivo protumačile. Više se nisam htio jadati ljudima, nisam ih u tom trenutku trebao pokraj sebe, bilo mi je lakše to staviti na internet. Koga zanima nek’ čita. Želio sam svoju verziju onoga što se dogodilo izbaciti iz sebe. Mnogo puta sam rekao sebi: “Ti si idiot, što imaš od toga da srce ostaviš gladnim lešinarima vani da ga kljucaju”, ali tako sam odlučio. Tih prvih godinu dana bilo je izuzetno teško, a onda sam krenuo naprijed, milimetar po milimetar. Morao sam nešto napraviti, htio sam nešto napraviti za druge klince, za roditelje, odnos roditelja i klinaca koji u pojedinim obiteljima danas nije dobar. Mnogo toga odvraća pažnju.
Life&style
Što bi trebalo raditi bolje?
Približiti roditelje i djecu da više pričaju, da se više vole.
Što bi trebalo promijeniti?
Trebalo bi naći nekakvu zajedničku zabavu. Danas svatko ima svoju. Nekad si imao svoju loptu, svoju igru, ali si se veselio mami i tati za vikend, radovao si se nečemu što ćete zajedno raditi, stvarati, tome da ćete ići skupa tamo gdje niste bili, da ćete provesti to vrijeme skupa, u zajedničkom pjevanju, trčanju igri. Sad svatko ima svoj mobitel i radi nešto na njemu. Ljudi više ne znaju komunicirati. Kada sam smišljao RokOtok (sanjao sam ga), znao sam da plivanje uopće nije bitno, plivanje je tu samo zato da bi mediji čuli da netko radi nešto, da se privuče pažnja, da bih onda kroz taj projekt i sat vremena pričanja s tim klincima, traženja tog blaga, dijeljenja darova pokušao nešto napraviti. Ne smatram sebe nekim Mesijom, nekim likom koji će promijeniti svijet. Ja samo želim zagrliti te klince i reći tim roditeljima i njima: “Hajde, igrajte se skupa.” Kada ostaneš bez najbitnije stvari na svijetu, shvatiš koliko je bilo besmisleno trošiti vrijeme na gluposti, skupljajući novac za budućnost, brinući što ćeš odjenuti i slično. Ljubiti, voljeti, pričati, istraživati i putovati. Upoznavati sve oko sebe i živjeti danas. Za mene je kasno, možda svojom pričom uljepšam nekome neke posebne trenutke. Veselim se novim plivanjima, otocima i igranjima s klincima, hvala svima što su podržali i živjeli RokOtok u svojoj premijernoj godini, plivamo dalje!
Danas radiš poslove koji se čine najboljima na svijetu – kušaš najbolju hranu i piće, putuješ po svijetu, i još te za to plaćaju. Kako izgleda tvoj život?
Život je totalno nepredvidljiv. Isto bi bilo da si me to pitao prije 40-30-20-10-pet godina, što ću biti... Naime, ovo što radim zadnjih godina nema nikakve veze s onim što sam radio prije. Bio sam profesor geografije, novinar i tako dalje. Ali gastronomija i pisanje o njoj jako me veseli. Uživam u tome. Neću reći da sve znam niti da sam stručan u svemu tome, ali jako me veseli doznavati, učiti, nadograđivati se, truditi se. Prije petnaestak godina na blogu sam krenuo ocjenjivati ćevape i ljudima se dopao ozbiljan pristup. Dakle, ne ono “sviđa mi se, ne sviđa mi se”, “ružno je, lijepo je”, nego sistematski pristup, s desetak elemenata koji se ocjenjuju – kvaliteta, cijena, usluga, nusprostorije, osoblje do same hrane i pića. Tu sam shvatio da ljudi vole kompletan pristup temi. I onda sam se toga držao.
Dugo si u novinarstvu?
Od 2003. kad sam počeo pisati u Kliku. Prva dva teksta u životu objavio sam mnogo prije toga, u Poletu 1988. Jedan je bio kritika sportskih komentatora na JRT-u, a drugi kritika dokumentarnih emisija. Onda sam otišao u JNA i zamrznuo karijeru. Vojsku sam služio u Vranju i Uroševcu, pošta mi je donosila Polet, a ljudi su se u čudu pitali, što je sad to – malo slika, puno teksta i ništa aktualno...
S geografijom si mislio ozbiljno?
Da, volim klince. Radio sam na zamjenama u okolici Zagreba, u četiri-pet škola, bio sam i na Rabu, prijavio sam se na državni zavod i nakon te zamjene vratio sam se u Zagreb, obišao sve škole s pitanjem treba li im profesor geografije, a oni su mi rekli da se posao profesora geografije ne dobiva tako.
Stars
Kako si zapravo s geografije došao na hedonizam? Ti si u stvari profesor hedonizma.
Doktor, ha-ha-ha... Pa, nije bilo mjesta u školi. Nisam mogao naći stalni posao u školi, pa sam počeo pisati o nogometu, putovanjima, seksu. Jednostavno se poklopilo da sam na svim putovanjima pisao crtice o tome što sam pojeo i popio. Devedesetih sam skupljao pivske etikete i malo učio o pivima...
Skupljao si pivske etikete? Zašto?
Pa nisam imao novca, a to mi je bilo najjeftinije. I danas imam tu kolekciju, u njoj je oko četiri tisuće etiketa, bio sam pasionirani skupljač, ali kao i svakom muškarcu, hobi mi je dosadio i tu je stalo. Ali završio sam i tečaj za pivskog sommeliera u Londonu. Srodio sam se s malim kraft pivovarama otkad su se pojavile, jako volim te ljude, često pišem o njima, a kako volim pisati i o hrani – a pišem iskreno, nepotkupljiv sam i ne možeš mi reći “Riba, piši ovako ili onako” – ljudi to cijene. I danas običavam otići do njih, napisati, staviti na Facebook. To stvarno volim, i pišem kako osjećam. I to se uklapa u hedonističku sliku. Bio sam u žiriju za testiranje pizza, ocjenjivanje čvaraka, na kotlijadi, grahijadi... Moraš pojesti puno toga, uz to logično, idu gemišti, ali onda slijedi oporavak.
Riskantan životni stil. Zamišljam tu količinu hrane i to je dojmljivo. Nekad si teži i od stotinu kilograma?
Kad prijeđem sto kila, onda stanem na tjedan-dva. To su najgori trenuci, moram reći “ne” finoj hrani, jer svuda želim biti, otići, probati. Evo, baš sad počinje festival hamburgera. Opet ću biti u žiriju, opet treba probati petnaestak burgera i napisati nešto o svemu, biti iskren i biti objektivan.
Prije svega ovoga bio si i copywriter? Time si vjerojatno iscrpio listu najbizarnijih zanimanja. Kakva je to misterija biti copywriter?
To je, zamišljao sam, idealno zanimanje za jednog hedonista, infantilca. Nekakvo smišljanje reklama i slogana koji će biti zafrkantski i ostati upečatljivi. Nažalost, ispalo je da se posao svodi na prevođenje letaka, prilagođavanje tekstova mađarskih reklama, a kreative je bilo jako malo. U milijun agencija, jedan je posto kreative – najčešće se sve svodi na to da se riječi kojima je klijent izrazio svoju želju malo preokrenu. Ima tu divnih stvari, krasnih ljudi i to bi moglo biti divno zanimanje da nije previše normi...
Koji je najbolji slogan koji si smislio?
Kladimo se da smo najbolji. To sam smislio za jednu kladionicu.
A najbolji koji si čuo?
Čuo sam jednog copywritera koji je odmah rekao: “Just do it.” Taj su logo uzeli od neke studentice za dvadeset dolara. Nije bitno samo dobro smisliti slogan, on se mora uklopiti i dati neke rezultate. Ima reklama za neku banku s nekom curicom, sve je briljantno, ali ja i dalje ne znam koja je to banka, i to je loše.
Life&style
Napoleon je jednom pišući pismo Josefini rekao: “Pišem ti dugo pismo jer nemam puno vremena, da imam puno vremena, napisao bih ti kratko pismo,”
To se uči. To se ne postaje preko noći. Treba provesti puno neprospavanih noći dok dođeš do nečega. Kasnije mi je bilo zgodno to copyrighterstvo zbog kojeg sam mislio da ću rasturati u smišljanju naslovnice za novine. E sad, na naslovnici novina moraš u tri do pet riječi sve zaintrigirati, ne odati previše, a opet navesti nekoga da uzme te novine, kupi ih i sjedne u miru, pročita ih i ne razočara se. Znači, da ga ne prevariš.
Radio si za jako mnogo redakcija?
Pa i ne tako mnogo. Prosjek mi je četiri godine po redakciji. Bilo je tu različitih priča. U Kliku nisam dobio stalni posao, a trebao mi je. Playboy je izgubio licenciju nakon šest godina, zatim sam napisao nešto o sladoledu što nisam smio i dobio otkaz. Dnevne novine 21. stoljeća propale su same od sebe. Četiri godine sam bio na Gastro.hr-u, dvije godine u Punom kuferu... To je, po meni, jedan kozmički ciklus. Muškarci imaju petogodišnjice, znam po svojim hobijima. Ja sam reprezentativac u curlingu, u zboru pet godina i sve me tako po pet-šest godina interesira, a onda se lagano maknem i odem dalje.
Na internetu ti je i dalje dostupno dosta tekstova?
Nemam se čega stidjeti. Sad kad sam pogledao, stvarno sam znao napisati neke gluposti, ali to je to. Da sad idem ponovo sve brisati i popravljati, to ne bi bilo to.
Life&style
A bi li tiskao knjigu?
Tiskao sam knjigu “Šaptač ženama”. To je zbirka kolumni koje su se nalazile na blogu, portalu Net.hr, u Graziji, u Playboyu i Cosmopolitanu. Sada kada sam ih išao pročitati, s odmakom od deset godina, ne bih se u sve zakleo. Možda zbog toga, zbog te autentičnosti, sve ima i veću vrijednost. Knjiga se prodala u 1500 primjeraka i to je sasvim O. K.
Što znači “šaptač ženama”? Kako danas gledaš na sebe u tom kontekstu?
Šaptač ženama je nastao kada sam bio u Playboyu. Paralelno sam na svom blogu pisao tekstove o odnosima muškaraca i žena. Tad mi je došla Slavica Josipović iz Cosma i rekla: “Čuj, meni se ovo jako sviđa. Nisi klasični muški šovinist, seronja, predstavljaš neku kastu muškaraca koji su dobrice, koji nisu sirove seljačine. Ti stvarno želiš da neka žena nađe mir, dom, obitelj i da se ne nervira jer je frajer prokockao i pošmrkao pola plaće i želim takav stav. Ja želim stav lika koji će reći ženama kakvi frajeri trebaju biti. Ti si kao neki šaptač ženama, ha-ha-ha.” To je tako ostalo. Kada je trebalo pisati knjigu i dati neki naslov, to je bilo to. Na kraju se ispostavilo da je knjiga više za muškarce nego za žene. Ja sam se razgolitio, priznao da nisam taj neki muškarac koji je alfa, koji će doći i lupiti šakom u stol, pomaknuti brdo i kupiti novu Alfu, sagraditi kuću s bazenom i pritom varati gdje stigne, nego sam neki tip mace papučarice. Dobar, drag, malo da se veselimo, da putujemo i to je to. Nikada dić’ glas, razvaliti, razbiti, nisam siledžija i sirov nego tzv. beta mužjak. Tako sam se posvetio tim beta mužjacima, muškarcima koji nisu divlji, dominantni, sirovi. Dosta dobro se to primilo.
Jesu li kod nas dominantniji alfa ili beta tipovi?
Koliko sam ja shvatio – dominiraju sirovine. Od politike do sporta, svugdje su nekakvi likovi koji su – kako je jednom napisao Boris Dežulović – ove godine menadžeri godine, a sljedeće će godine biti u zatvoru u Remetincu. Isti je političar godine i tajkun godine, obojica na kraju završe u zatvoru. Obojica su do toga došli krađom, prevarom i silom. To je na kraju tip muškarca koji pali ženu u Hrvatskoj. Zanimljiviji im je lik koji je u jednoj sekundi na vrhu, nego netko tko je jako dugo vremena u sredini. Ženama to nekako imponira i, nažalost, sve se vrti oko toga. Traži se lik koji će biti faca.
Stars
Je li se teško ogoljavati u tekstu? Do koje mjere si išao?
Pa išao sam dosta daleko. Ja se na početku ispričam, kažem da nisam molekularni biolog, da nisam završio Prehrambeno-tehnološki fakultet... Ono, samo volim jesti i ovo što ja napišem paše meni i mojim prijateljima, njima petorici. Isto tako je i s muško-ženskim odnosima. Kažem: “Ja sam Riba, taj i taj, nikako ne mogu naći savršenu ženu, smetaju me neke stvari i kad kažem, onda se posvađamo i prekinemo, ali mislim da to, to i to treba za takvu i takvu vezu i ako se ne slažete, recite.” Naravno, uvijek se nađu ljudi koji se ne slažu s tekstom pa te krenu vrijeđati, no 80-90 posto ljudi se identificira s tekstom, nasmiju se. Poanta je da se ljudi nasmiju i da kažu: “Točno znam takav tip frajera/žene, umro sam od smijeha, baš ga je dobro opisao.” Znači, neko seciranje ljudi oko nas, bez vrijeđanja, kako bismo vidjeli kako je svijet oko nas, ali se i nasmijali.
Jesenski broj miss7 magazina je na svim kioscima. Po cijeni od 25 kuna čeka te 276 stranica štiva koje će te pratiti cijelu sezonu. Također, uz svaki broj darujemo ruž ili sjajilo najtraženijih beauty brendova - NYX, Max Factor i Revlon.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.