- U iskrenoj ispovijesti naše čitateljice (podaci poznati redakciji) saznali smo nevjerojatnu ali vrlo realnu priču koja u Hrvatskoj nije rijetkost
- Vlatka je iz jednog manjeg hrvatskog grada na obali i boji se za svoj posao te strahuje od šefove reakcije kad sazna za njezinu trudnoću
- Ovo je njezina priča - u kojoj će se, vjerujemo, prepoznati i neke od vas...nažalost...
Želite li da vam odredim čuvanje trudnoće, pitala me s vedrim osmijehom moja ginekologinja dok sam bila na ultrazvuku. Rekla mi je da sve zasada izgleda dobro, beba se lijepo razvija, ali malo sam otvorena. Vidjela sam nekoliko kapi krvi na gaćicama i odmah dojurila. Bilo bi bolje da se ne umaram, kaže doktorica nakon što me umirila i rekla da to što mi se dogodilo nije rijetkost, no odmah je dodala da je dakako bolje da ostanem kod kuće i mirno čekam sretan događaj.
Nasmiješila se, preporučila mi da s mužem polako, jednu po jednu stvar, bez umaranja nabavljam sve što nam je potrebno za bebu, da se odmaram, jedem zdravo s puno povrća i voća i pijem trudničke vitamine i folnu kiselinu i što više spavam jer kasnije neću spavati dovoljno. Draga žena, pomislila sam kad me prenula iz razmišljanja o nečem posve drugom i nisam se u prvom trenutku snašla, samo sam odmahnula rukom. Pogledala me začuđeno.
- Pa zašto ne želite čuvanje trudnoće - pitala je doktorica, a ja sam se jedva zaustavila da joj ne odvratim bijesno, "u kojem ti svijetu živiš, što znaš o mojem životu i životu žena poput mene kojima beba nije isključivo sretan događaj koji nas hrani životnim optimizmom".
Life&style
Ne da muž i ja nismo željeli tu bebu. Kad je test za trudnoću pokazao plavu crtu i zaplesali smo po dnevnoj sobi, pustili glazbu na najjače, plakali i smijali se istovremeno. Već imam 34 godine i nemam što čekati.
U čemu je onda problem? U tome što kod nas gotovo sve stalno zaposlene žene mogu odmah na čuvanje trudnoće - odnedavno dobijaju i punu plaću svih devet mjeseci ako je potrebno - a ja sam u posve drugoj poziciji. Radim kao dobro plaćena konobarica u vrhunskom restoranu na obali. Ljeto je, mi smo tu gdje živim traženi puno više od IT stručnjaka. Nije bitno što sam završila fakultet. Odlučila sam se za ovaj posao jer na njemu dobro zarađujem i odmah sam ga dobila, a i napojnice su odlične kad su gosti naši ljudi, Englezi ili Amerikanci, jedino nas Talijani i Slovenci tretiraju kao osobu kojoj ne treba ni pogledati u oči, a kamoli nagraditi za trud i ljubaznost. Nevažno. Nije to loš posao, iako je jako naporan.
Život
No, kao većina konobarica danas, samo dio plaće dobijam preko ugovora i računa, ostatak, polovicu dobijam na ruke. Na to ne mogu računati na porodiljnom ili dok čuvam trudnoću.
Iako sam već četiri mjeseca trudna, još ništa nikome nisam rekla. Kome treba trudna konobarica. Gosti bi mogli pomisliti da je moj šef zlostavljač i iskorištava ženu koja u ovom trenutku nije za taj posao u kojem se uglavnom stoji ili trči. Najviše me nervira što mi upravo on u svakoj kratko pauzi neprestano priča o svoje troje djece, o idili njegovog obiteljskog života. Dok se ja znojim u širokoj haljini koja još uvijek skriva trbuh, on mi pokazuje fotografije svoje dječice na plaži.
- Pogledaj moju Emiliju, ima samo pet godina, a ne boji se mora nimalo, već pliva s mamom 10 metara od obale - ponosno me davi dok ja razmišljam je li sad pravi trenutak da ga pitam može li me prijaviti na punu plaću da na porodiljnom ne moram svaki dan kuhati grah ili krumpir.
Ne moram ja čitati američke studije o tome kako su trudnice ili majke automatski svrstane u kategoriju drugorazrednih zaposlenica jer su 'tijelom na poslu, a glavom kod kuće'. Gledala sam i sama otvorenih usta, dok sam bila na zamjeni u jednoj turističkoj agenciji, kako to izgleda kad se žena vrati s porodiljnog. Svaki put kad joj je zvonio telefon - mogao je to biti i poslovni poziv - mlađi kolega zakolutao bi očima jer 'opet sad priča s mamom o kakanju i bljuckanju'.
Naravno da sam oduvijek svjesna toga da žene - čak i one bez djece - često dobijaju manju plaću pa čak i manje napojnice na mojem trenutnom poslu od muškaraca, koji su češće voditelji smjene, sommelieri i slično. Jednom me šef pitao imam li muža i već sam tad primijetila kako se trgnuo kad sam mu rekla da imam. Neće on investirati u to da mene uči o detaljima našeg menija, sljubljivanju vina s pojedinim jelima i slično kad ću sigurno uskoro otići. Nije mi to rekao, ali znala sam da misli.
Život
Nervira me čak i to što moj muž ne shvaća koliko mi je posao ugrožen. Kad sam mu u spavaćoj sobi pokazala kako mi se trbuh već vidi u potkošulji - naravno da se prvo fokusirao na moje za jedan broj veće grudi - tek onda je pogledao trbuh i izvadio mobitel. Luđak! Htio je odmah moju fotku staviti na fejs da se svima pohvali. Čak ni on ne shvaća da se ne usudim reći šefu da sam trudna jer ne znam što će smisliti da me se riješi, iako je sezona tek počela. Još će se i derati na mene što mu nisam odmah rekla jer bi već u svibnju našao novu curu da u kolovozu i rujnu ne bude u problemu.
Oni koji ne rade u državnim službama, pogotovo oni koji rade na ugovor na određeno vrijeme i na nelegalne ugovore s kojima 'sporazumno' dio plaće primaju na ruke - a takvih je kod nas danas jako puno - sve smo mi u toliko nezahvalnoj poziciji u ovoj zemlji 'idealnih' rodiljnih i roditeljskih potpora. Da, one su idealne, najbolje na svijetu, za one stalno zaposlene, pogotovo u državnoj administraciji, školama, javnim poduzećima...
Svi mi ostali smo prekarijat - to je nova riječ koju sam naučila surfajući po internetu. Nova vrsta proletarijata - obespravljenih - ovoga puta ne toliko lošim uvjetima rada, već tim našim lošim, kratkotrajnim ugovorima koji nam onemogućuju sva ona prava koja imaju stalno zaposlene žene.
Love&Sex
Jučer sam probudila muža u pet ujutro da ga pitam u kakav mi to svijet donosimo dijete kad sam već sad nesigurna hoću li ostati na poslu i do kada te hoću li ikada ponovno dobiti posao u kojem sam odlična. Nemojte potcjenjivati posao konobarice. Biti dobra konobarica nije uopće lako, za to treba puno vježbe, odlična memorija, poznavanje jezika. Ja sam posnosna što to meni tako dobro ide. No, hoću li morati tražiti drugi posao? Što će biti s mojom bebom ako bude curica? Hoće li normalno majčinstvo u ovoj zemlji biti sve teže, bez obzira na Istanbulsku konvenciju i nominalno zagarantirana prava žena?
Ne znam. Znat ću to sljedeći tjedan jer sam se zarekla da ću šefu sve otkriti i tražiti svoje pravo - puni ugovor koji će mi omogućiti normalni porodiljni na kojem neću dobijati manje od socijalne pomoći. Držite mi fige. Mislite li da imam šansi?
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.