- miss7 i BIPA donose serijal priča o fascinantnim, snažnim, nepobjedivim ženama koje se ne boje pomaknuti granice, rušiti stereotipe i usuđuju se činiti ono što se većina ne usudi ni pomisliti
- Marija Jukić Zubak inženjerka je zaštite na radu s poslom na sjeveru Norveške i koja, dok ide na posao, mora paziti da ne sleti sa ceste snježnim skuterom, naleti na losa ili ne zapne u dubokoj mješavini snijega, blata i leda
- Mnogi su mislili da neće izdržati život i rad u takvim uvjetima, ali ona se usudila i zato svakim svojim novim projektom bude nagrađena novim osjećajem postignuća. Nepobjedivo.
Marija Jukić Zubak izabrala je za svoj poslovni smjer jedan potpuno netipičan izbor. Do svog posla nerijetko mora presjedati s aviona na manji avion, 'propelerac', kojim se spusti na lokaciju usred ničega, gdje će provesti tjedne pazeći da svi zaposleni na projektu budu sigurni. Ona je Health Safety Enivronment Advisor i obavlja posao koji od nje zahtijeva ozbiljnost, nerijetko i strogoću, spremnost na izazovne vremenske uvjete, ali i na ozbiljno težak tempo rada. Kada je tvrtka za koju je radila u Hrvatskoj objavila natječaj za projekte po Norveškoj i kada je naišla na komentare okoline da neće izdržati na terenu, pogotovo na građevinskom projektu, u njoj se javio poseban inat. Oduvijek se trudila biti odlična u svom poslu, nije prestajala s obrazovanjem i dodatnim usavršavanjem i svejedno nije napredovala. Za nju je čitava situacija predstavljala veliki motiv.
'Naprijed me tjerala želja za napretkom, za zaradom, ali i veliki inat! Moja pozicija HSE menadžera u norveškoj tvrtci je sama po sebi poprilično zahtijevna, i po opisu posla, ali i kada su u pitanju ljudski odnosi, jer je uloga HSE menadžera ponekad možda i gruba. Na početku su rotacije bile takve da sam bila u Norveškoj i po dva i pol mjeseca, bez ijednog slobodnog dana. Morala sam naučiti posao, ali i dokazati da stvarno mogu kvalitetno odraditi sve što stave na moj stol", kaže Marija.
Ono što ju je dočekalo na poslu u Norveškoj, priznaje, bilo je sasvim drugačije od onoga što je očekivala kada se prijavljivala na taj posao. Radilo se na vrlo teškom terenu, a na neke dijelove se moglo doći samo helikopterom jer su lokacije bile potpuno odsječene od civilizacije, morala se penjati po brdima…
Ali i pored svega toga, Mariji su, kaže, najteže padali omalovažavajući komentari ljudi koji nisu smatrali prikladnim da se bavi takvim poslom:
"Izbor mog zanimanja je prvenstveno meni predstavljao izazov i motivaciju, da dokažem sebi, ali onda i drugima da se može… da žena može raditi u takvim uvjetima. Svaki projekt je priča i izazov za sebe. Teško je, vrlo stresno, čak i opasno... Osjećaj odgovornosti za nečiju sigurnost, zdravlje, a u konačnici i život je težak, to nije laka stvar. No, kada je nekome stvarno istinski stalo do tuđe sigurnosti, da se radnik kući vrati živ i zdrav, onda je sve sporedno, ljudi su na prvom mjestu, oni su mi briga broj jedan. Uz sve poteškoće, izazove i stres s kojima se susrećem i dalje mislim da ako nešto nije izazovno i uzbudljivo, kao da se nije dogodilo!'
Trenutno odrađuje projekt na sjeveru Norveške u pravim zimskim uvjetima, kao iz filma. A tako nekad izgledaju i njezini dani na terenu kada mora na sebe staviti nekoliko debelih slojeva odjeće i opreme, sjesti na snježni skuter i krenuti na planinu, po ledu. Sama kaže da se nerijetko zapita što joj je to sve trebalo, da bude tako uplašena sto puta dnevno i izvan svih comfort zona, ali kad se sjeti poslova u uredu od 9 do 5, u njoj se javi inat koji popuni sav izostanak hrabrosti u tim trenucima i Mare nastavi dalje, hrabro po nevjerojatno lijepim, ali opasnim krajolicima.
"Vrlo često mi ljudi govore da sam prava sretnica jer radim posao koji od mene zahtijeva da otputujem u prekrasne prirodne krajolike i k tome da imam sva ta cool vozila na konstantnom raspolaganju. No, ako niste probali voziti vozila napravljena za vožnju po ledu, teško da možete dobiti dojam koliko je to opasno. Nije isto juriti po ravnoj cesti i penjati se po strmim norveškim planinama koje su uronjene u ogroman snijeg i pune su leda, blata, stijena, drveća, gdje u svakom trenutku se može sletjeti sa ceste. Sjećam se kao da je bilo jučer kada sam odletjela sa snježnim skuterom sa ceste pa su kolege morali ispiliti drvce da maknu vozilo s mene i da nas izvuku iz snijega. Najviše mi se urezao u sjećanje jedan odlazak na posao usred zime, gdje sam trebala sletjeti u Tromsø, pa dalje letjeti propelercem još sjevernije. No, došla je nagla oluja i morali smo čekati na let. U čekaonici smo bile samo još jedna žena i ja. U jednom trenutku nam je došao pilot i rekao da ipak idemo probati. U avionu smo bile dakle nas dvije, stjuardesa i pilot. Pola sata, koliko je trajao taj let, bacalo nas je po avionu na sve strane. U životu se nisam tako panično pokušavala zadržati na jednom mjestu, a kada je stjuardesa skinula rukavice i primila se u panici za glavu, bila sam gotova… Na sreću smo sletjeli živi i u jednom komadu.'
Avanturistički Marijin duh ne ulazi u mirovanje kada se vrati kući. Ova velika zaljubljenica u daleke krajeve zapravo ne voli zimu, pa koristi svoje slobodno vrijeme da otputuje u dio planeta s najviše sunca i ljeta u tom trenutku. "Najdraže mi je kada se probudim ujutro i samo odlučim u sekundi da danas sjedam u auto i odvezem se u nekom smjeru. A onda za slučaj ubacim u auto i kofer sa stvarima za par dana ako odlučim produžiti put. Nije mi se jednom dogodilo da sam prije polaska na projekt u Norvešku, odmah pripremila i kofer za neku toplu destinaciju – na primjer Afriku i kada bi se vratila kući s posla, zamijenila bih kofere i odletjela dalje. Moj posao mi ne dopušta neko dugoročno planiranje pa dopuštam svojoj prirodnoj spontanosti da bude u prvom planu kada osjetim potrebu da otputujem nekud. Zanzibar, Tanzanija, Muricijus, Malezija, Japan, Egipat, Grčka, Turska, Španjolska, gdje god, samo da je toplo i da u tom trenutku nema previše turista, da mogu osjetiti prirodu oko sebe".
Svijet je veliki, a ja imam osjećaj da još nisam ni 'zagrebala' u sve što se može doživjeti, poručuje Marija, spremna na svaki izazov, spremna da i dalje razbija predrasude i pokazuje svoju snagu. Nepobjedivo.
Koliko ste puta čule rečenicu “Roza je za curice”, izgovorenu tonom koji sugerira da je roza zapravo boja nježnijeg, slabijeg spola? Ova boja često se nepravedno pripisuje slatkom, razigranom, pasivnom svijetu žena, još od najranijeg djetinjstva. U novoj kampanji, #nepobjedive, BIPA će dokazati suprotno. Probijanjem okvira nametnutih društvom, predstavit će roza u svim nijansama nepobjedivosti. Pokazat će da ona može biti boja snage i inspiracije, boja odvažnih i #nepobjedivih.
A cilj ove kampanje je inspirirati vas da ostvarite svoj potencijal i živite život punim plućima, bez propuštenih prilika. Da pronađete svoj glas i pustite ga da odjekuje. Da upoznate svoje snage i probijete granice. Da postanete #nepobjedive, a ostanete #svoje. Roza tako postaje simbol svih nas koji rušimo stereotipe i gradimo svijet u kojem ljude ne sudimo po boji. Konačno, ova kampanja je tu da vas podsjeti kako vaša snaga leži u autentičnosti. Ako vjerujete u sebe, u svemu čega se uhvatite, bit ćete - #nepobjedive.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.