Sreća kao odluka: Kako pozitivan stav može promijeniti naš život

• O kojem god umjetničkom djelu bila riječ, svi ćemo se složiti da su ona najveća nastala iz velike boli ili radosti, dviju emocija koje,  svaka na svom kraju spektra, imaju neviđenu snagu i u stanju su u nama probuditi inspiraciju i iz nas izvući talente za koje nismo ni znali da postoje
• Jednom pretočene u umjetničku formu, te ćemo iste emocije osjetiti, kojim god jezikom da su ispričane, i s njima ćemo se poistovjetiti - zbog njih će i naša vlastita radost biti veća, a bol podnošljivija
• Iako svaki umjetnik evoluira sa svakom godinom svog djelovanja, malo je onih koji su u svega nekoliko godina narasli koliko je narasla Nera Stipičević, koja je svojim emotivnim nastupom zatvorila  konferenciju 'Razum i osjećaji' u organizaciji Arena Centra i miss7

“Glazba, kazalište, film, jednom riječju umjetnost - nevidljiva je sila koja nas spaja i skida sve naše terete”, rekla nam je nedavno Nera Stipičević kada smo s njom razgovarali o 'Cvitu samoće', njezinoj koncertnoj predstavi koju je nakon gotovo desetljeća koncem siječnja posljednji put izvela u obliku u kojem ga je publika poznavala. I doista, bilo da je riječ o ovom istinskom remek-djelu - njezinom djetetu kojem je krenula šivati novo ruho, ili pak o bilo kojem drugom, nekog drugog umjetnika, svi ćemo se složiti da su ona najveća nastala iz velike boli ili radosti - dviju emocija koje, svaka na svom kraju spektra, imaju neviđenu snagu i koje su u stanju u nama probuditi inspiraciju i iz nas izvući talente za koje nismo ni znali da postoje. 
Jednom pretočene u umjetničku formu, te ćemo iste emocije osjetiti, kojim god jezikom da su ispričane, i s njima ćemo se poistovjetiti. Zbog njih će i naša vlastita radost biti veća, a bol podnošljivija. Emocije, baš kao i umjetnost koja se iz njih rađa, oplemenjuju naše živote, bilo da je riječ o onima koje nas rastavljaju na proste faktore, bilo o onima koje nas ponovno sastavljaju. Ili kako je to zgodno Đole objasnio u svega šest riječi: “Bez crne bela ne bi vredela.”
Iako svaki umjetnik evoluira sa svakom godinom svog djelovanja, malo je onih koji su u svega nekoliko godina narasli koliko je narasla Nera. S iznimnom vještinom i rijetko viđenim talentom spajajući nekoliko vrsta umjetnosti, već godinama na pozornici razgolićuje sve svoje emocije ostajući svoja, ne pristajući na umjetničke kompromise i pritom velikodušno progovarajući o svakom koraku svog puta, ali i lekcijama koje je koračajući njime naučila. 

Poznati ste kao netko tko spaja nekoliko umjetnosti i pritom se na pozornici emocionalno u potpunosti ogoljuje. Koliko je takav pristup lagan, a koliko težak? Je li on za Vas katarzično iskustvo ili svojevrsni kompromis koji smatrate nužnim?

Ispod svih mojih želja cijeli moj život osnovna, bazična želja je bila zavoljeti sebe. Sve ostale želje su zapravo bile zavjesa koju sam sa zrelošću sve više odmicala. Neki moji talenti su od početka bili očigledni, međutim većinu njih sam upoznala kroz vrijeme, kroz realiziranje svojih prvih lakše ostvarivih želja, kroz rad na sebi i na koncu tu najveću želju - da prihvatim sebe onakvom kakva jesam. Nije bilo jednostavno biti drugačiji ni u jednoj sredini, jer nije bilo mnogo primjera koji bi mi ukazali kako preživjeti u okolini u koju se nikada potpuno ne uklapaš. Sve sam to doživljavala kao osobne manjkavosti jer mi je za ispunjenost uvijek trebalo više nego drugima, ili mi se barem tako tada činilo. Dakle, nikada nije bilo lagano u tom kontekstu jer me okolina nije mogla razumjeti. Međutim, s druge strane, moja multitalentiranost mi je otvarala način razmišljanja i kreativna rješenja koja su me razvijala kao autentičnu osobu i umjetnicu.
Mislim da je svaki čovjek jedna vrsta umjetnika, svaki umjetnik je autor svoga djela, izražaja, kreacije, a stvaranje sadržaja katarzično je iskustvo. Većina autentičnih umjetnika imaju svoje granice koje ne žele prijeći i razloge zbog kojih se bave određenom umjetnošću na određeni način. Kažem to jer kao i u svakom poslu, ne bave se svi određenom profesijom iz istih motiva, različiti smo. Također, mislim da je uvijek teži put kod ljudi koji se iskreno i organski bave nekom profesijom, naročito umjetnošću, jer njihovo im biće postavlja veće granice u odnosu na već poznate, postavljene okvire društva koje samo po sebi uživa komfornu zonu, a biti umjetnik je upravo suprotno, konstantno istraživanje onoga što je nepoznato, i van nje.

Ima li uopće, po Vama, mjesta za kompromise kada su umjetnost i osjećaji u pitanju?

Iskreno, mislim da su riječi umjetnost i kompromis po svojoj definiciji dvije suprotnosti, naročito ako se radi o individualnom u odnosu na kolektivno stvaralaštvo. U tom kontekstu umjetnost je u mojoj glavi istoznačnica sa riječju sloboda, a kompromis uglavnom traži uskraćivanje svoje prvobitne ideje da bi se s nekim drugim postigao dogovor oko nečega što ne znači nužno nešto loše, ali u svakom slučaju znači drugačije. Primjerice, kada je nastao sadržaj moje glazbe i poezije stvarala sam beskompromisno, međutim kada je on pretočen u predstavu, da bi drugi ljudi radili svoj posao, moja organska umjetnost se trebala pokoriti širom kontekstu da bi ostali ljudi mogli raditi svoj posao i da bi moj sadržaj došao do publike u najboljem mogućem obliku. Kada su u pitanju osjećaji, svi znamo koliko često smo zbog njih bespomoćni kad nas obuzmu, i zapravo se slobodno može reći da je prava umjetnost znati njima upravljati. Srećom, tu nas razum spašava, i ukoliko su mu postavke dobre, ispravno će navigirati osjećaje. Naime, mi smo ljudi takva bića da ni ne možemo odgoditi bol, ni zaboraviti ljubav, a kad su tako velike emocije u pitanju, prava je umjetnost preživjeti. Na kraju je tu odgovoran kompromis koji nas uči da posložimo i izbalansiramo vlastite prioritete. 

Kakve osjećaje u Vama bude stvaranje i umjetnička sloboda? Razlikuju li se oni od osjećaja koji dolaze prilikom nastupa?

Pri stvaranju postoji veća sloboda nego prilikom nastupa i nema tolike odgovornosti prema drugima. Prilikom nastupa postoje ograničenja poput vremena, mizanscena, teksta, tonaliteta i dogovora s drugim suradnicima što u isto vrijeme ne znači da na nastupima nema prostora za improvizaciju. Ona se razlikuje ovisno o vrsti nastupa. U kazališnim predstavama su one često manje nego na koncertima, ali na koncu je svaki nastup drugačiji jer je uvjetovan novim trenucima, našim fizičkim i emotivnim stanjima, publikom, prostorom i sl. Rekla bih da je stvaralački proces ranjiviji za izvođača jer se nalazi izvan komforne zone koja nije tolika prilikom unaprijed pripremljenog materijala. Nastupi improvizacije su pak druga priča. 
Kako emocije koje osjećate prenosite na publiku?

Često se zna dogoditi da umjetnik na sceni proživljava iskrene emocije, a da one ne prelaze na publiku i obrnuto te do te razine da se publika boji za izvođača. Ni jedna krajnost nije dobra. Javni prostori u kojima se prikazuje umjetnost bi trebali biti prostori u kojima se publika osjeća sigurnom, a ne izloženom jer dolaze vidjeti verzije sebe koje im je najčešće teško priznati sebi samima. Na prijenos emocija s pozornice utječe više činjenica, a ne samo izvedba pojedinac. Bitna je iskrenost izvođača, cjelokupni kontekst, timing i sadržaj te na koncu i vještina režisera. 

U osjećaju samoće od kojeg mnogi strahuju i s kojim se mnogi danas susreću, Vi ste pronašli snagu i put prema sreći. Što je za Vas bila prekretnica koja Vam je promijenila perspektivu?

Osviješčivanje da nikad nisam sama ako imam vlastito dobro društvo najveći je dar koji sam mogla dati sebi, mojoj užoj i široj zajednici. Tada sam odlučila da ću sve napraviti kako bih u potpunosti zavoljela samu sebe. Samo tako ćemo dobiti životne suputnike, prijatelje, suradnike i partnere koji su vrijedni našeg vremena. Predstave 'CVIT SAMOĆE' i 'DAR', te podcast 'La fleur de la solitude' govore upravo o tome da čovjek uvijek prvo treba odabrati sebe, a onda će se i sve drugo posložiti. 

I evo, za kraj, bilo bi nam drago kada biste podijelili koji savjet ili zrnce mudrosti za sve one imaju osjećaj da još uvijek čekaju da im život krene u nekom sretnijem smjeru.

Sigurna sam da zvuči banalno danas, ali odlučite da ćete biti sretni pa će se to i dogoditi. S Vašom odlukom u kojoj treba ustrajati promijenit će se Vaš unutarnji svijet, a njime i Vaš vanjski. Mi doživljavamo ono što u nama odredi strah ili ljubav, sve je stvar perspektive koju svaki dan, svaku minutu odlučujemo imati. Biti iskren prema samom sebi jedan je od osnovnih i najtežih zadataka u našem životu, a bez njegova izvršenja nikako ne možemo krenuti sretnijim smjerom. Svatko tko je pošao tim putem svjedočit će da je početak najteži, ali kad se naše noge naviknu na makadam, nakon određenog broja kilometara, po njemu možemo i bosi.