- Hrvatska je među prvima u Europi po postotku mladih koji i u odrasloj dobi ostaju živjeti s roditeljma
- Na odlazak iz zajedničkogkućanstva utječe jesu li mladi u vezi, studiraju li, njihova financijska (ne)ovisnost te uvjeti na tržištu rada
- Zamolila sam nekoliko osoba da podijele samnom svoje iskustvo života s roditeljima u odrasloj dobi
Mladi u Hrvatskoj, u odnosu na druge zemlje Europske unije, najduže žive sa svojim roditeljima. U 2020. godini udio mladih (16-29 godina) u EU koji žive s roditeljima iznosio je 67,2%. Za mlade muškarce taj udio je bio 71,6%, dok je za mlade žene 62,7% - općenito, na razini cijele EU muškarci duže ostaju u roditeljskom domu od žena.
Najveći postotak mladih muškaraca koji žive s roditeljima zabilježen je u Hrvatskoj (92,7 %), Grčkoj (88,5 %) i Slovačkoj (87,6 %), dok je kod djevojaka također Hrvatska na prvom mjestu (86,4 %), a slijede Italija (83,8 %) i Portugal (83,3 %). Najniži postoci su u Danskoj (32,0% muškaraca i 24,8 % žena), Finskoj (41,9 % odnosno 29,2 %) i Švedskoj (42,3 % odnosno 40,3 %).
U južnoeuropskim državama mladi odlaze s otprilike 30 godina
Prema podacima Eurostata za godinu ranije, 2019., mladi iz roditeljskog doma u Hrvatskoj i Slovačkoj najdulje su ostali u zajedničkom kućanstvu s roditeljima. Odseljavali su u prosjeku u dobi od 31,8 odnosno 30,9 godina. Dulje su s roditeljima ostali i mladi u Italiji (30,1 godina), Bugarskoj (30,0 godina), na Malti (29,9 godina), u Španjolskoj (29,5 godina), Portugalu (29,0 godina) i Grčkoj (28,9 godina).
Na razini EU ljudi u dobi od 25 do 34 koji živje s roditeljima bilo je manje od 10% (Danska 4,0%, Finska 4,8% i Švedskoj 5,7%) do više više od polovice u Slovačkoj (56,4% u 2018.), Grčkoj (57,8%) i Hrvatskoj (62,0%)!.
Zamolila sam nekoliko osoba čije su životne prilike takve da podijele samnom svoja iskustva života s roditeljima u odrasloj dobi. Upoznali sa svojim borbama i radostima i prednostima suživota dviju generacija odraslih ljudi, a i podijelili uobičajene zablude o tome kako to izgleda kad ni kao odrastao čovjek ne napustiš roditeljski dom nego i dalje živiš s mamom i tatom. Dijele li troškove, tko obavlja kućne poslove, imaju li svoju privatnost...
Ivana (36): "I dalje me pitaju gdje sam, kad se vraćam..."
"Nakon završetka školovanja ostala sam živjeti s roditeljima jer dugo nisam mogla pronaći posao, oko tri godine. Dok su roditelji bili na poslu i financijski se brinuli za sve troškove, i one u kućanstvu i moje osobne (plaćali su mi odjeću, račun za mobitel, poneki odlazak u kino ili na piće s prijateljicama) ja sam radila sve drugo što sam mogla da pridonesem kućanstvu. Pri tome mislim na sve kućanske poslove, kuhanje, čišćenje, pranje i peglanje odjeće; kako mama još i to ne bi morala raditi kad se vrati s posla. Nakon tog perioda i sama sam se zaposlila, blizu mjesta stanovanja i iako imam veliku želju otići živjeti sama i to u veći grad, plaća mi to za sada ne dopušta.
Što se tiče financija, sve režije i hranu i dalje podmiruju moji roditelji, a moja plaća ostaje za moje osobne troškove (odjeća, druženja koja su prije pokrivali roditelji), a oko kućanskih poslova se dogovorim s mamom, ovisno o smjenama na poslu. Nemam vozačku ni svoj automobil, pa i tu na neki način, ovisim o njima. Ponekad se osjećam kao tinejdžerica, jer sam i dalje veoma podložna njihovim odlukama, pitaju me gdje idem, kad se vraćam i slično i mislim da bih se selidbom osamostalila i skinula taj teret i osjećaj kao da me "nadgledaju", no to još uvijek nije moguće."
Muškarci ostaju duže u roditeljskom domu od žena
U gotovo svim državama članicama EU mlade žene napuštaju roditeljsko kućanstvo ranije od muškaraca. Jedina iznimka bio je Luksemburg (20,3 godine za žene, u usporedbi s 20,0 godina za muškarce).
Najveće razlike među spolovima zabilježene su u Rumunjskoj (25,7 godina za žene, u usporedbi s 30,3 za muškarce), Bugarskoj (27,6 prema 32,1), Hrvatskoj (29,9 prema 33,6), Latviji (24,8 prema 28,1), Mađarskoj (25,8) naspram 28,5) i Slovačke (29,6 naspram 32,1).
Tomislav (43): "Želim olakšati život roditeljima, a kuća je velika"
"Ostao sam živjeti s roditeljima jer im financijski pomažem. Imam veliku obiteljsku kuću, svoj posao, automobil i financijski sam neovisan o njima, no oni su sad već i stariji i moja pomoć im dobro dođe. Znam raditi sve kućanske poslove, perem suđe, čistim, iako se za kuhanje i moju odjeću brine majka. Ali ja odlazim u nabavu, kupujem namirnice, znam sve potrepštine koje su nam potrebne u kućanstvu, doslovno sam biram i deterdžente i omekšivače za rublje.
Ništa mi od toga nije problem, a održavam i obiteljski posjed urednim; kosim travu i brinem o vrtu. Želim svojim roditeljima što više olakšati, jer mislim da su mi oni u životu dovoljno toga pružili, na kraju i priuštili tu kuću u kojoj sada svi živimo. Oduvijek sam se s roditeljima dobro slagao i ne vidim razlog zbog kojeg bi se odselio iz obiteljske kuće, ovako nam je svima dobro."
Mamu koja naplaćuje stanarinu kćeri tinejdžerici zasuli su kritkama, ali ubrzo su svi promijenili mišljenje
Razlozi za ostanak u roditeljskom domu
Na izlazak iz roditeljskog kućanstva često utječu jesu li mladi u vezi s partnerom ili studiraju, njihova financijska (ne)ovisnost, uvjeti na tržištu rada, pristupačnost stanovanja, ali i kulturne posebnosti. Međutim, ta se dob značajno razlikovala među državama članicama EU-a. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg odrasli ostaju živjeti s roditeljima je rizik od siromaštva. Godine 2020. stopa rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti za mlade u dobi od 15 do 29 godina iznosila je 25,4 % u EU-u, što obuhvaća 18,1 milijun mladih ljudi.
Aleksandra (48): Moja plaća mala, a doma sve servirano
Zašto nikad nisam otišla? Za početak, moja plaća je uvijek bila mizerna, i sad je 3500 kuna. S tim čovjek ne može u podstanare, ali ako ću biti iskrena, nisam nikad ni pokušala. Moji roditelji su uvijek bili beskrajno dobri: kod kuće me čekalo sve skuhano, uredno, a moja plaća je bila moja plaća, za moj auto, izlaske, odjeću. Još bi mi mama i pridodala nešto kad bi mi na kraju mjeseca ponestalo. Prijatelji su me zezali kako sam razmažena. I bila sam, ali i bila sam svjesna kako mi je dobro i što sve roditelji za mene čine. "Osamostalila" sam se tek kad su otišli u penziju i preselili na vikendicu. Tad sam počela živjeti sama, kuhati sama, plaćati račune... Sad smo opet zajedno, ostarili su i vratili se. Naravno, sad ja većinu toga obavljam, više sam kod kuće. Zapravo nam nije loše zajedno. Bili smo si podrška u vrijeme korone, čuvali jedni druge... I ja sad imam godina, više to nije neki generacijski jaz, makar mama i danas zna prokomentirati moj način života, kako sam nešto napravila (ili nisam napravila), koliko sam potrošila... Mama ostaje u ulozi mame ako se niste razdvojili.
Ankica (32): "Ne želim davati novac za najam kad ovdje imam sve"
"Živim u obiteljskoj kući s ocem i mlađim bratom. Moja majka je preminula kad sam bila dijete. Oduvijek smo dijelili brigu oko kućanstva, tako da svi znamo sve raditi, tj. možemo se svako brinuti za sebe. I brat i otac imaju svoj posao i zarađuju, na jednake dijelove dijelimo režije i troškove za hranu. Iako živim u kući s njima, imam svoju privatnost.
Ne bi htjela davati svoj novac za najam ili kupnju stana (iako imam dobar posao i mogućnost za kredit) kad ovako imam svoje dvorište, garažu i podrum. I obitelj. Kada bih pronašla partnera s kojim ću živjeti, vjerojatno bih se odlučila za opciju da zajedno kupimo ili iznajmimo nekretninu, ali za sada ne vidim problem da živim u obiteljskoj kući. Imam nevjerojatnu obitelj koja me podržava i ohrabruje u svemu, tako da je suživot s njima zapravo lijep."
Dolores (34): "Vratila sam se nakon rastave, no štedim za vlastiti stan"
"Vratila sam se u obiteljski dom nakon rastave. Imam djevojčicu od 3 godine, koja obožava baku i djeda (moje roditelje). Živjela sam u iznajmljenom stanu s bivšim suprugom i nakon rastave odlučila sam da ne želim s malom ostati tamo, jer želim štedjeti za budućnost, pa zašto davati iznajmljivaču kada te novce mogu štedjeti, a najbolje ću to uspjeti ako za sad ostanem u obiteljskoj kući. Svojim roditeljima pomažem u kućanskim obvezama, te dijelimo budžet za sve namirnice i potrepštine, iako većinu režija plaćaju oni i ne traže me da im to vraćam.
Ne planiram da mi ostanak u obiteljskom domu bude trajno rješenje, no za sada dobro funkcioniramo. Otac i majka također rade, pa se dobro snalazimo i dogovoramo o svim većim izdacima za kuću. Kad skupim određenu svotu novca, planiram kupiti vlastiti stan za kćer i sebe, koji ću onda moći jednog dana ostaviti kćeri."
Život s roditeljima
"Djeco, idite svojim putem"
Sjećam se kako sam jednom prilikom slušala poznatog novinara i svjetskog čovjeka Gorana Milića kako je jednom na tu temu, uspoređujući gospodarski uspješne zemlje s onima manje uspješnima rekao: "Djeco, idite svojim putem." Mjereno BDP-om uspoređivao je zemlje četiri puta bogatije od Hrvatske, Dansku, Norvešku, Švicarsku izvlačeći poantu kako ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost. "Bruto plaće im nisu četiri puta veće, nije im zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero", ispričao Milić smatrajući kako jedan važan faktor utječe na to zbog čega su spomenute zemlje uspješnije od Hrvatske. "To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma."
Life&style
"Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva! Ravno 40 puta više (!) punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj! Ne četiri nego četrdeset puta više!", rekao je Milić prije tri godine za portal Samo pozitivno. "Dijete, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio. Naša se logika pita zašto bi 'dijete' (29-godišnji konj s fakultetskom diplomom) živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu, a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate", priča, a kaže kako je upravo to ključ da ta 'djeca' postanu zreli i odgovorni članovi društva.
Kad se tako stvari postave... Ne možemo reći da nije istina!
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.