Sara Huremović Prelević hrabra je 30-godišnja majka djevojčica Irme i Ilde (10), blizankinja s Downovim sindromom, a nedavno je rodila i treću djevojčicu Inu. Otvorila je dušu za portal miss7 i ispričala njihovu snažnu životnu priču - vrijednu svake hvale
"Moj život oduvijek je bio baš onako buran i doslovno sam se bavila svim i svačim. Bivšeg supruga upoznala sam kada sam imala 17 godina i ubrzo nakog toga preselila sam se kod njega. Vjenčali smo se čim sam napunila 18, a s 19 sam ostala trudna. Planirala sam trudnoću i bila sam jako sretna zbog nje. Pogotovo kada sam saznala da nosim blizanke. Tijekom trudnoće imala sam i veliku podršku svog bivšeg supruga. Oboje smo bili relativno mladi, ali sve je dobro funkcioniralo. Radila sam tijekom cijele trudnoće kod oca u pekari, super sam se osjećala. Svi su nalazi bili dobri i sve je ukazivalo na to da su moje djevojčice zdrave i da je sve u redu. Čak i double i triple testovi. Nije bilo potrebe za nekim većim pretragama zato što sam imala samo 20 godina.
Život
No, kada su se moje Irma i Ilda rodile, ispostavilo se da imaju Downov sindrom. U tom trenutku nisam znala ni što je to točno i što me čeka, bila sam jako zbunjena. Moj bivši suprug to je jako teško prihvatio. Mnogi, čak i doktori, savjetovali su me da ostavim svoju djecu u bolnici jer sam mlada i trebam nastaviti život dalje. Dok su moje curice bile još na neonatologiji, ljudi su tražili da ih se odreknem. Nisam baš bila uračunljiva kada bih to čula. Takvo što nikada nije dolazilo u obzir. One su moja krv, ja sam ih nosila sedam mjeseci ispod srca i naravno da sam željela ostati uz njih, boriti se za njih i s njima. A od svih onih koji su mi ikada rekli da ih ostavim, istog sam se trenutka udaljila.
Nažalost, moj se bivši suprug teško nosio s tom situacijom i sve sam morala sama. Prvi puta s njima sam sama otišla u Igalo u centar za rehabilitaciju. One su tada imale šest mjeseci. Od tada, kao i dan danas, sve moguće bolnice prolazila sam sama s njima. Irma je imala šest operacija, a Ilda je tri puta bila u komi. Jedina podrška koju sam imala bili su moji roditelji, posebno moj otac. Kada bih s jednom bila u bolnici, druga djevojčica uvijek bi bila kod mojih roditelja. Djevojčice su imale šest godina kada sam ostala samohrana majka. I tada su mi roditelji bili najveći oslonac - kako financijski tako i na svim drugim poljima. Puno su mi pomagali s njima od samog rođenja do dan danas.
Nas smo tri imale jako teško razdoblje, tada nitko nije znao za nas. Borila sam se sama i bilo je jako teško iz razloga što je okolina bila itekako surova prema nama. Živjele smo u iznajmljenom malom stanu, podigla sam kredit i snalazila sam se na sve načine da zaradim novac i da nas prehranim. Išla sam s njima u Italiju, gdje sam nabavljala odjeću na crno. Djevojčice su doslovno sjedile na toj odjeći u autu, a ja bih je poslije prodavala po školama, kućama, preko interneta... Uz to smo primali tuđu njegu i invalidninu. Bilo je jako teško, ali svakako jedno lijepo razdoblje našeg života i jako sam ponosna zbog toga. Poslije kratkog vremena otvorila sam i svoj butik u veoma kratkom periodu. Svima sada izgleda da je kod nas sve bajno i sjajno. Nije. Puno je tu neprospavanih noći, truda, rada i borbe koju sam ja imala.
Imati blizance je teško, još je teže bilo meni kao samohranoj majci i još teže jer djevojčice trebaju posebnu skrb. Ali morala sam se boriti jer ništa ne pada s neba i ništa nije lako. Ako su se moje djevojčice mogle dva dana voziti u autu pod terapijom, jesti jedanput dnevno, ako smo nas tri mogle biti stalno u strahu da nas ne uhvate i ako sam ja mogla zarađivati tako što sam prodavala odjeću dok su one u školi, onda je sve moguće. Sve je to bilo jako stresno, ali vrijedilo je.
Bilo je, naravno, i puno težih razoblja od neimaštine. Najstresnije mi je svakako bilo kada je Irma izgubila kosu poslije teške operacije. To je bio jedan od najtežih perioda u mom životu. I djevojčicama je bilo teško. Ali odmah sam ih učila da shvate da Irma nema kosu i nisam to skrivala. Dapače, onakvu sam je malu ćelavicu sredila u haljinicu i išle smo u grad šetati. I dok su se ljudi okretali kao da vide vanzemaljca, a ne jednu preslatku i premedenu djevojčicu, dok sam iza leđa slušala razne pogrdne komentare, ja sam uvijek svoje djevojčice stisnula za ruku, podigla glavu i gledala samo naprijed. I znala sam i vjerovala u njih da ćemo mi nekada biti netko i nešto i da će ljudi vjerovati u sve ono dobro i da će sve ono loše izbaciti iz sebe. Jer, kako kažu, nije bolest sve što boli i što se vidi. Bolest "ljubomora" puno je gora stvar koja se ne može nikada izliječiti i tu je još puno gorih stvari od onog vidnog hendikepa.
Njih su dvije definicija ljubavi. To su dvije djevojčice koje se nikada nisu posvađale ni oko čega i ja im nisam davala razlog za to. Jer kada sam imala, uvijek sam im kupila isto. Kada nisam, nisam nikada htjela stvarati ljubomoru između njih. Kada bi netko donio neki poklon, a to ne bi bilo isto, ja bih to sakrila. Uvijek sam gledala da balansiram i da stvaram ljubav između njih, a ne ljubomoru i bijes.
Nedavno su dobile još jednu seku, našu malu čarobnicu Inu koja je unijela veliku radost i sreću u naš dom. Ona će svakako biti Ildina i Irmina velika podrška i netko na koga će se njih dvije uvijek moći osloniti. I jako sam ponosna zbog svega, zbog njih, Ine, sebe i mog sadašnjeg supruga koji je veliki čovjek. Mog sadašnjeg supruga ne znam baš odavno, ali nikada ga nisam ni doživljavala na način da bi on nekada mogao biti moj suprug. Spletom okolnosti, on se tu našao u teškim trenucima i pomogao mi. Svaku noć zahvaljujem se Bogu što mi ga je poslao jer je to jedan divan čovjek i moj veliki ponos. Možete se vi pretvarati tri godine, možete mjesec, dva, tri, ali on konstantno toliku pažnju, ljubav i toliko truda ulaže u Ildu i Irmu. Naučio ih je da plivaju bez rukavica za plivanje, da rade neke stvari koje rijetko mogu djeca s Downovim sindromom... Ima jako puno strpljenja za njih i veoma im je posvećen. A u tome je veličina čovjeka i njegovog velikog srca. Ne može to bilo tko, pogotovo ako to nije vaša krv. Ali on je cijelo vrijeme uz nas i jako sam sretna zbog toga.
Djevojčice se s njim slažu perfektno, jako su sretne i to je neka veza koja se ne može opisati riječima. To se jednostavno mora vidjeti i doživjeti. Ilda i Irma svaki drugi vikend idu kod svog biološkog oca kako je odredio sud kada je bilo suđenje. Mogu otići i praznicima, ali ne idu tako da ga viđaju samo svaki drugi vikend.
Život
Iskreno, uvijek sam mislila da više nikada neću roditi. Bila sam veoma posvećena Ildi i Irmi, a i bilo me je strah kako kako bi one prihvatile to dijete, bi li se osjećale zapostavljeno... Bojala sam se da ne padnu u depresiju jer sam 10 godina bila posvećena samo njima, ali eto dogodila se čarobnica Ina i samo nam je uljepšala život, i meni i njima. Kada smo Ina i ja došle kući, djevojčice nisu čak išle u školu dva dana kako bismo se svi priviklu na seku. Ona nam je svima kao neki dar. Suprug mi jako puno pomaže, vozi djevojčice u školu i na njihove aktivnosti, brine se za mene i za bebu. Nekako je on izvukao deblji kraj u svemu ovome, ali to junački podnosi. A ima i zašto, dobio je jednu prelijepu princezu.
Za mene je svakako najveći uspjeh to što su sve moje kćerkice žive i zdrave i mama će se truditi da njima uvijek, uvijek, uvijek osigura dobar život i da one budu sretne, što je najbitnije. Ne u materijalnom stanju, nego u ljubavi i pažnji. Jer vi ljubav i pažnju ne možete kupiti, a one je od mene itekako imaju u svih ovih 10 godina i to se nikada neće promijeniti."
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.