Kninjanka Kristina Džepina majka je jednomjesečne djevojčice. Već prije rođenja kćerke odlučila je da je želi dojiti i nadala se da pritom neće nailaziti na probleme društvene naravi. Međutim, prevarila se
Prije samo mjesec dana rodila sam svoju princezu, prvo dijete. Puno toga ne znam, u svemu sam nova. I ne zavaravam se, ne očekujem ravne ceste bez prepreka. Očekivala sam razne izazove, očekivala sam puno više problema. Svoju djevojčicu odlučila sam dojiti. Čitala sam, mnogo istraživala, raspitala se kod doktora i žena koje su već majke. Svi su mi preporučili da pokušam, da je zdravo za bebu i za mene. Bilo me je strah da ćemo se izmučiti i ja i beba, ali dobro nam je krenulo. Ono, baš da čovjek kucne o drvo. Za ovu priču je jako bitno da je ponekad dojim u javnosti. Dijete bude gladno, što se može?! Uostalom, ne pada mi se na pamet skrivati dok činim nešto dobro i korisno za svoju kćer.
Međutim, jednog dana dogodio se problem koji mi nikad nije bio ni kraj pameti. Odlučila sam otići u šetnju s prijateljicom, također majkom novorođenčeta. Nakon poduže šetnje s djecom, prijateljičina beba počela je plakati. Normalna stvar, dijete je bilo gladno. Prijateljica, također dojilja, sjela je i počela dojiti. Poštovala je primarnu potrebu svoje bebe.
Ljudi su prolazili pored nas. Neki su samo prošli, ali jedna žena je dobacila mojoj prijateljici da se srami i pokrije. Iščuđavala se kako možemo tek tako izvući dojku uz put. Kao da radimo nešto loše. Istina, istina, riječi nisu bile upućene direktno meni, ali bile su upućene u mom smjeru, u smjeru moje prijateljice, zbog nečeg što i ja često činim. Indirektno, dobrano se odnosilo i na mene. Meni, još uvijek mladoj mami, jako je tužno da moram osjećati nekakav strah od prozivanja. Dok je ona dojila, samoj mi se učinilo da sam u ovom kratkom vremenu naletjela na mnoge poglede pune osuđivanja. Osjećala sam se kao da kršimo zakone, a ne pokušavamo nahraniti dijete.
Najtužnije je bilo to što je pokraj nas prolazila jedna majka s malo većom kćerkom. Dobacila nam je: Pa kud pred drugom djecom? Bila je zgrožena, ali nisam uopće razumjela čemu takvo sablažnjavanje. Dojka moje prijateljice nije se vidjela. Na njoj je bila beba, potom prijateljičina ruka i na kraju bijela pelena kojoj se prekrila. A da ne spominjem da danas djeca na televiziji i reklamama vide puno, puno više od komada kože u blizini dojke. Dovoljno je da upale televiziju, u koje god doba, tamo sve pršti puno ozbiljnijom golotinjom. Tu se ne reagira, ali na dojenje se skače. Rastužuje me to, baš me duboko rastužuje. Događaj se inače zbio u Kninu. Jučer sam bila u Šibeniku, koji je dosta veći grad. I tamo sam se osjećala ugodnije. Čini se kao da je predrasuda i glupih stereotipa tamo ipak manje.
Život
Najgore mi je što su protagonisti većine ispada bile žene. Kao da su zaboravile sebe, bilo da su izabrale dojenje ili ne. Kao da se ne sjećaju vlastite krhkosti i osjetljivosti. Muškarci su uvijek manje okrutni. Ako moram dojiti, radije dojim na trgu nego u kafiću. U kafiću mi se uvijek čini da više ljudi gleda, trgom svi prođu brzo i ne obraziru se.
O ovoj situaciji razmišljala sam tijekom noći, odlučila sam je napisati jer mislim da je važno da mame koje doje u javnosti budu svjesne da nisu same. Ja sam sretna, imam podršku svog supruga i obitelji, hrabre me. Međutim, htjela sam ovo ispričati da se čuje, da neke buduće majke koje će doživjeti slično znaju da nisu same. Ja, kao i moja prijateljice, nastavljam sa svojom filozofijom. Radit ću ono što smatram najboljim za svoju princezu.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.