Život 21. listopada 2018.

Ispovijest majke koja je posvojila dijete: "Moj sin ne bi bio ništa više moj da ima moju boju kose!"

Thinkstock.

Malo tko zna kako izgleda proces posvojenja djeteta, ali svi znamo da taj put nije ni malo lak - kako za posvojitelje, tako ni za djecu koja čekaju na svoju novu obitelj. Jedna nam je 30-godišnja Koprivničanka ogolila svoju dušu... Anonimno jer, kako kaže, dobrobit djeteta uvijek je na prvome mjestu

„Više doista ni ne znam tko je došao na ideju o posvojenju, suprug ili ja. Sjećam se jedne duge vožnje autom tijekom koje smo se sve dogovorili i počeli smišljati imena. Kako zbog bolesti nismo mogli imati svoje dijete, ova nam je odluka bila potpuno prirodna i nismo se previše zadržavali na procesu odlučivanja. U tome smo, naravno, imali i podršku naše obitelji. Od onih ljudi koji nisu odobravali našu odluku ili su imali neumjesne komentare vremenom smo se udaljili. Nisam mogla zamisliti scenarij u kojem izlažem sebe i svoje dijete ljudima koji su 'protiv' naše vrste obitelji. 

Nakon što smo donijeli odluku o tome, krenuli smo u proces posvajanja. Ne znam je li nas bilo strah, ali bilo je veoma stresno. U tom trenutku ne znaš hoćeš li uopće dobiti dijete i nekako se ograđuješ – Sada nemamo dijete i dobro nam je, a ako ga dobijemo, super! 

Možda vas zanima... Tugujući za svojim djetetom, pronašla je način kako pomoći 48.000 druge djece Rubrika Life&style Life&style

Slali smo zamolbe centrima za socijalnu skrb, zvali ih telefonom... Bili su to mukotrpni sati gdje se pokušavaš predstaviti i istaknuti više od svih ostalih. Bilo je i neugodnih razgovora. Jednoga dana dok je suprug kuhao kavu i spremao posuđe, ja sam u pidžami ponovno zivkala – i okrenula baš pravi broj u pravom trenutku! Nakon toliko 'nemamo', rekli su mi da imaju dijete mlađe dobi... Sada kada razmišljam o tome, ne mogu vjerovati koliko sam hladno reagirala – Dobro, mi smo zainteresirani, što trebamo učiniti? Nisam se sjetila ni zamoliti ih da pročitaju našu zamolbu. Srećom, svejedno su to učinili i izabrali nas. Djecu se ne bira, to je sasvim suprotan pogled od stvarnosti. Socijalni radnici biraju roditelje za svako dijete po nizu faktora. Kada bi socijalni radnik dopustio biranje djece i postavljanje uvjeta, to bi bilo veoma okrutno prema djeci koje, uostalom, uopće nema na biranje. Potencijalni posvojitelji koji se postave na takav način obično ostanu samo to – nikada nečiji mama i tata. Kada se djecu rađa, ne biramo kakva će biti – jedino znamo da ćemo dobiti bebu staru nula dana, za razliku od posvojenja gdje ni to ne znamo. 

 | Autor: Thinkstock Thinkstock

Prije sretne vijesti morali smo proći kroz nekoliko procedura – proceduru procjene podobnosti, proceduru 'traženja' djeteta i proceduru posvojenja nakon što su prve dvije bile gotove. Procjena podobnosti sastoji se od razgovora, testiranja i provjere u nadležnom centru prema mjestu prebivališta. Doista nije ništa strašno, mukotrpno i dugotrajno (traje do dva mjeseca), ne traži se ništa više od toga da primate plaću, imate gdje živjeti i da ste normalna osoba. Uvjeti su zaista minimalni – posao, zdrav dom, čak ne morate imati ni sobu za dijete. Brinuli smo se da naša primanja neće biti dovoljno velika, no ispostavilo se da većina socijalnih radnika ni ne gleda na to. Treba završiti i Školicu za posvojitelje, koja traje nekoliko mjeseci. Mislim da tu etapu većina ljudi uspješno prođe. Dobije se pozitivno mišljenje o podobnosti za posvojenje, ulazi se u registar potencijalnih posvojitelja i tek tu počinje borba. Nakon toga se šalju zamolbe i treba zvati centre. Neke sam nazvala samo jednom i nikada više. S nekim sam socijalnim radnicima, pak, provela i pola sata u ugodnom razgovoru. To je onaj dio gdje se pokušavate nekome svidjeti, a ne znate kako. Njih ima 80, ne poznajete ih. Ne znate hoćete li nekoga naljutiti ili mu uljepšati dan. Dio s traženjem djeteta je nepredvidiv, vama nitko nije dužan dati dijete, a sam proces posvojenja traje nekoliko tjedana. Za to se vrijeme družite sa svojim djetetom – imate malo papirologije nakon koje možete svi zajedno kući ako je dijete spremno. 

 | Autor: Thinkstock Thinkstock

Ipak, nije sve bilo med i mlijeko. Bilo je i onih koji su nam 'stajali' na putu naše nove obitelji. Naša liječnica opće prakse bila je protiv naše odluke i odbijala nam je napisati potvrdu da ne bolujemo od teških bolesti. Umjesto nje, napisala je sve što je pronašla u našim kartonima. To mi je bilo najstresnije razdoblje u životu. Kako je nismo mogli urazumiti, a ni pronaći drugog liječnika u veoma kratkom roku, predali smo papire takve kakvi jesu. Svaka upala uha i mjehura, stanja iz djetinjstva, sve je bilo ispisano! Zahvaljujući razumu socijalnog radnika i psihologa, ignorirali su taj pokušaj sabotaže. 

Nakon svega toga, naš sin je stigao kući. Tada je imao svega 20 mjeseci. Premda smo imali tu mogućnost, nismo mu promijenili ime. Roditelji koji daju djecu na posvajanje često ne razmišljaju previše o imenima pa zna biti svakakvih. Ali, srećom, naš je sin već imao lijepo ime koje nam se svidjelo. Ali dobio je novi OIB i naše prezime

Možda vas zanima... Koliko „elektronike“ dnevno je dobro za dijete Rubrika Life&style Life&style

On u tom trenutku nije poznavao pojam 'roditelja'. Bio je premalen da mu išta govorimo o posvojenju. U posjetama smo se igrali i mazili s njim, a kada je došao dan da idemo kući, spremno je mahnuo tetama, poslao im puse te u veselju i malo spavanja proveo vožnju do kuće. Ne mogu točno reći koliko je prilagodba trajala. Prilagođavali smo se svi troje, dan za danom se upoznavali. Većinu vremena bili smo presretni, ali i umorni, baš kao da imamo novorođenče u kući. Sve smo morali naučiti – kako obavljati svakodnevne stvari bez suza, kako mu se dodvoriti... Bilo je i teških trenutaka kada nismo znali kako reagirati. U to vrijeme još nije bilo sustava podrške kakav poznajemo danas, nisam imala koga nazvati u trenucima krize. Tome mogu posvjedočiti svi posvojitelji 'stare škole'. Danas je navodno drugačije. Nudili smo djetetu aktivnosti koje voli, a ono što nas se najviše dojmilo je to da je on od prvoga dana, iako još nije znao izgovoriti ni slova, svim gostima pokazivao svoju novu kuću

 | Autor: Thinkstock Thinkstock

Za nas je on naš sin. Naše vlastito dijete. Ne bi bio ništa više moj da ima moju boju kose. Tu društvo pravi velike razlike, ali mi moramo razočarati svakoga tko tako razmišlja. Normalna smo obitelj kao i sve druge obitelji s tom razlikom da smo suprug i ja možda malo više željeli imati dijete i puno se više borili da ga imamo od prosječnog roditelja. I ako razmišljamo o tome da je posvojen, fokus je na tome kako njemu približiti tu situaciju na njemu shvatljiv način i svakodnevnu zahvalnost svima koji su odlučili baš nama dati priliku da budemo roditelji.“

Komentari 0