- miss7 i BIPA donose serijal priča o fascinantnim, snažnim, nepobjedivim ženama koje se ne boje pomaknuti granice, rušiti stereotipe i usuđuju se činiti ono što se većina ne usudi ni pomisliti
- Prva u našem serijalu o fascinantnim ženama je Riana Petanjek
- Živjela je u Indiji, New Yorku, proputovala velik dio svijeta i sama je na Harley-Davidsonu odvozila Route 66, a nedavno se provezla i nepreglednim ledenim cestama Aljaske
- Razgovarali smo s njom o tome što je nagoni da se s motorom otisne u nepoznato, što joj prolazi kroz glavu prije putovanja, boji li se ikad i kakav joj osjećaj pruža upoznavanje novih, dalekih horizonata
Riana Petanjek, novinarka, urednica i spisateljica je zbog velike ljubavi prema motorima sve svoje uloge uspjela objediniti i danas je aktivna u stvaranju medijskog sadržaja koji širi dalje upravo ideju slobode koju možemo doživjeti na putovanjima. Osim što radi kao autorica i urednica emisije 'Coolturist', kroz dva tjedna počinje s radom i njezina nova emisija na slovenskom POP TV-u 'Najlepši kotički Hrvaške', koju će uređivati i voditi. Dosad je izdala tri knjige; 'Slane banane', koja je izašla u tri izdanja te opisuje njezino dvogodišnje putovanje po svijetu, život u Indiji, Route 66; 'Do kraja svijeta i nazad' u kojoj opisuje svoje dvomjesečno putovanje po Latinskoj Americi, dok je prošli tjedan svjetlo dana ugledala njezina treća knjiga 'U sjevernom filmu' o posljednjem putovanju po Aljasci, Kanadi i Norveškoj.
Posljednje veliko putovanje bilo je na Aljasku, usred zime
"To je bilo nešto nevjerojatno, Aljaska je nešto najljepše i najposebnije što sam dosad doživjela, posebno što se tiče netaknute prirode. Namjerno sam se odlučila na putovanje zimi, baš zato da doživim taj snijeg i led i sve ono što povezujemo sa sjevernim dijelom svijeta. Upravo je Aljaska, u koju sam otputovala nakon više od mjesec dana kanadske zime, bila spoj svega što sam dotad u životu prošla. Nekako sam tamo bila najsvjesnija toga da su me sve druge lokacije prije pripremile na nju u svakom smislu i da je vjerojatno ne bih toliko cijenila da nisam puno toga vidjela prije nje. Voziti se po cestama potpuno prekrivenim debelim slojem leda i tako gotovo 70 kilometara na jednoj dionici nekad prije bilo bi mi nezamislivo. Ali na Aljasci sam si rekla: Ma hajde, prošla si puno sličnih stresnih situacija odavno... Za razliku od gotovo svih zemalja u koje sam prije putovala, tu su strahovi bili 'realni', ne znam kako da ih drugačije nazovem. Južna Amerika, Azija i mnoga druga mjesta prije izazivala su strahove drugačije vrste: možda me netko opljačka, možda me otmu...Svakakve stvari ti padaju na pamet, a sve se to nikad na kraju nije dogodilo. To su oni neki strahovi uzrokovani predrasudama ili strahom od novog. Kod Aljaske je sasvim realno da te los napadne bilo gdje, da zapneš u snijegu, sletiš s ceste po tom silnom ledu, smrzneš se zbog lavine.. no baš to čini je neodoljivom i posebnom... meni naravno".
S vjetrom u kosi na cesti slobode, Route 66
Motore voli otkad je bila malena djevojčica, a ni sama ne zna odakle je došla ta zaljubljenost, budući da nije odrastala okružena motorima ili bajkerima. No, sigurna je u osjećaj koji joj daje vožnja motorom.
'Imam osjećaj da sam donijela tu ljubav prema motorima iz prošlog života. Otkad sam bila dijete, sanjala sam da će moj mali bicikl jednom biti motor. Sloboda je meni najvažnija stvar na svijetu, od slobode izbora, slobode kretanja i svega ostalog što postoji u životu, pa se tako i vožnja motorom kao super meditacija uklapa u taj moj mindset.'
Za svoje putovanje motorom po Routeu 66, vjerojatno najpoznatijem svjetskom simbolu za slobodu, sama kaže kako ne zna odakle joj hrabrost da se odvaži na takav put sama, ali nakon svih kilometara i situacija koje je prošla, zna kako je strah koji se javlja u početku samo strah od nepoznatog. Jednom kada se usudila krenuti na putovanje, svakim danom je osjećala kako pomiče svoje granice, što je na kraju svakog njezinog putovanja nagrada sama za sebe. Svaka ta pomaknuta granica koju je prije osjećala da ju koči, jednom kada je nestala, ostavila je na svom mjestu iskustvo i novu dozu hrabrosti.
"Mora da je u pitanju bila kombinacija iskustva od prije. Sjećam se da sam razmišljala: 'Ma ja sam preživjela šest mjeseci u Indiji, što mi Route 66 može biti uspoređujući s tim?' Točno tako je i bilo, isto sam sigurno za Indiju nešto mislila prije nego sam išla tamo. To je taj moment da se sve odvija u svoje vrijeme i da te prethodni koraci pripreme za nešto iduće. Što se motora tiče, isto tako, prvo sam hodala oko njega dobru minutu i razmišljala: Kako ću ovo voziti? Onda su mi se nekoliko sati znojili dlanovi po Chicagu i gutala sam knedlu i htjela stati i vrištati od stresa i straha, no kad sam odradila vožnju po Chicagu, stala sam na hot dog izvan grada i zaključila: Ma, pa ide ovo...i svaki idući dan mi je bilo nešto lakše, dok nakon 1000 kilometara motor i ja nismo već bili kao jedno."
Upoznavanje drugih kultura Riana nije doživjela samo kroz vožnju motorom. Ova svjetska putnica živjela je u Indiji, New Yorku , Kaliforniji i kada gleda unatrag na ta razdoblja svog života, hrabrost da se usudi napraviti korak i u takvom smjeru, daleko od svoje obitelji, njoj je donijelo nove i šire vidike u životu iako je, na primjer, život u Indiji bilo najizazovnije što je iskusila kao žena. S druge strane, za život u New Yorku kaže da je nešto što bi preporučila svakoj mlađoj osobi u ranim tridesetima.
Kada uspoređuje život izvan domovine i ovaj ovdje, u Hrvatskoj, naglašava kako je to neusporedivo:
"Svaka zemlja ima svoju lijepu obalu, lijepe žene i odličnu hranu, no način na koji se druge zemlje odnose prema onome što imaju kao svoje prirodno bogatstvo je drugačiji".
Naglašava kako su nam upravo iz tog razloga putovanja potrebna, kako bismo brže proširili svoje vidike kao društvo, a dobar korak prema tome su mlađe generacije kojima su putovanja sastavni dio života upravo iz tog razloga. Da budu ljudi koji su se usudili pomakuti iz poznatog u nepoznato, uvijek bogatiji za još jedno iskustvo i kaže:
"Najveće bogatstvo u životu odvija se, bez da smo ga svjesni u tom trenutku, baš dok pomičemo neku osobnu granicu".
Koliko ste puta čule rečenicu “Roza je za curice”, izgovorenu tonom koji sugerira da je roza zapravo boja nježnijeg, slabijeg spola? Ova boja često se nepravedno pripisuje slatkom, razigranom, pasivnom svijetu žena, još od najranijeg djetinjstva. Upravo zato, BIPA želi dokazati suprotno - probijanjem okvira nametnutih društvom, predstavit će roza u svim nijansama nepobjedivosti. Pokazat će da roza može biti boja snage i inspiracije, boja odvažnih i #nepobjedivih. BIPA vas želi podsjetiti kako vaša snaga leži u autentičnosti – čime roza postaje simbol svih nas koji rušimo stereotipe i gradimo svijet u kojem ljude ne sudimo po boji.
Iskoristite priliku zaigrati nagradnu igru na digitalnim ekranima u Zagrebu do 29. travnja i osvojite program obrazovanja u Algebri po želji. Ako vjerujete u sebe, u svemu čega se uhvatite, bit ćete - #nepobjedive.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.