Tijelo mi je stiglo u Zagreb u četvrtak navečer, a glava mu se pridružila tek jučer. Ostala je u planinama još nekoliko dana da zaokružim čitavu avanturu. Dakle, prehodali smo 515 kilometara u 22 dana. Od rta Kamenjak do Knina. I to preko naših najvećih planinskih vrhova.
To je istovremeno bila i najteža i najlakša stvar koju sam ikada napravio. Najteža jer smo trenirali 4 mjeseca da bismo to mogli izgurati. Ovo smo proljeće i početak ljeta iskoristili da s ruksakom od 20-ak kilograma napravimo 500 planinarskih km da se naviknemo na toliki teret i tolike kilometre. A onda i na samoj avanturi, iz dana u dana, od istarskih 35 stupnjeva bez ikakvog hlada pa do 3 dana kiše i bure kada smo obukli apsolutno sve što smo imali u ruksacima. I svejedno je bilo hladno i šljapkao sam u mokrim tenisicama čitav dan. Pa uspon na Zagradski vrh što nam je bio 31. kilometar taj dan. Pa dizanje u 4.40h jedan dan jer je naša domaćica morala na posao. Pa nikakvo spavanje u šatoru dok puše bura pa te šator napada, dok moja Maja blaženo spava i sanja jednoroge. Ili uzaludni pokušaj spavanja u kipućim danima kada mi se tijelo toliko zagrije da isijavam do 1, 2 ujutro i onda odspavam tek koji sat. Pa žuljevi, ajme majko, kako su se samo voljeli družiti svi zajedno. Pa činjenica da se četiri dana Velebita ne možeš otuširati. Ima još bezbroj stvari koje su tu avanturu činili teškom, ali sve su to sitnice. Jer to prođe. I žuljevi prođu, i naspavaš se, i ugriješ se ili ohladiš, a čak sam već vratio i jednu od sedam izgubljenih kila u ta tri tjedna hodanja. Ali iskustvo ostane. Rezultat ostane. Ponos ostane. Zahvalnost ostane.
Ostane sve zbog čega je ovo bilo najlakša stvar koju smo ikada napravili. Tu ubrajam i sebe i suprugu koja je sa mnom prošla 400 od ukupnih 515 kilometara i bila je fenomenalna. Čitavo iskustvo je bila najlakša stvar zbog mnogih od vas koji su sudjelovali u humanitarnoj akciji. Jer u onom trenutku kad opet trebaš staviti tu ruksačetinu na sebe znajući da me opet čeka 30, 35 planinskih kilometara, jedna od stvari koja nam je davala ekstra snagu bio je pogled na prikupljene donacije. Tako smo dosad skupili 270.000 kuna za udrugu Sve za nju, a taj će se novac iskoristiti za više od 1000 psihoterapijskih seansi za oboljele od raka. Hej, ljudi, stvorili ste čudo! Jer ste stotinama i stotinama žena omogućili veću šansu za preživljavanjem. Ma zbog toga bih šljapkao i mjesecima u mokrim i hladnim tenisicama. Ili danima spavao samo po dva, tri sata. San se lako može nadoknaditi kad živiš svoje snove i nekome pomogneš da ostvari svoje. A kada dobiješ ozbiljnu dijagnozu na početku imaš samo jedan san – srediti te beštije. I mi smo sada nekome olakšali tu bitku, to smo uspjeli postići, svi zajedno.
I zbog toga je to bila najlakša stvar koju sam ikada napravio. Ali nije taj novac jedino što smo skupili. Skupili smo i neogračenu količinu fantastično zdrave energije. Bezbroj nam se ljudi javilo. Od mnogih korisnica udruge koje su se osjetile dodatno osnaženima do mnogih ljudi koji možda i nisu imali zdravstvenu krizu, ali su htjeli pomoći. Javila se i mama petogodišnje Meri koja je sredila rak bubrega. Kada nas je vidjela Meri je pitala mamu: Znači li to da Bruno hoda i za mene? Ma znači, malena moja. Naravno da znači.
A takvih smo susreta duša imali bezbroj na ovome putovanju. Od fantastične Ljiljane iz Rijeke koja se upravo bori za zdravlje, a s nama je prohodala prvih nekoliko kilometara do jedne druge divne Riječanke koja je željela ostati anonimna, ali nas je također posjetila na stazi i podijelila dosta kilometara s nama. Pa do bezbroj ljudi koji su nas vidjeli na cesti ili u planinama i reagirali spontano, dušasto, ljudski. Do bezbroj reakcija na društvenim mrežama. U čitavom smo iskustvu imali samo jednu, jedinu negativnu epizodu, ali sve ostalo bilo je izvanredno zdravo.
Opet smo pokazali da smo šampioni u ovakvim situacijama. Jer realno, ima mnogo sređenijih država od naše. U kojima je manje nepravde, u kojima nema toliko kreativnog uhljebljivanja, u kojima se više cijeni rad, u kojima su članske iskaznice manje važne... Ali kad zagusti, kad treba pokazati veličinu srca, kad treba nekome pomoći, čak i ako uopće ne znaš tu osobu... E, tu smo svjetski prvaci. I opet smo to pokazali i hvala vam iz dubine mog omršavjelog, ali prepunog srca! Hvala vam
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.