Miss7 Blog 02. veljače 2022.

“Ubij se jako i precizno” - znaju li roditelji tko su im zapravo djeca?

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Srdačan pozdrav i sretna Rihannina trudnoća svima koji slave. Ja ne slavim - barem ne onoliko koliko slavi pola interneta - ali mi je drago. Ono što mi nije drago je da sam, čim sam vidjela fotke na kojima je objavljena trudnoća, pomislila dvije stvari:

1. Vidi ju s golim trbuhom, a vani je zima

2. Gle kak joj se ove hlače vučeju po podu

Zapravo nisam pomislila da joj se hlače “vučeju”, nego vuku, ali kad već razmišljam kao stara baba, zašto ne otić do kraja? 

Već odavno znam da ti u životu kad-tad iz usta počne izlazit vlastita mama, ali evo, meni je očito počela izlazit i nečija baka. 

Što bi značilo da u nastavku možemo pričat o opasnostima propuha, ali nećemo - tuđe bake na lageru imaju i druge teme, na primjer “današnji mladi su puno gori nego što su bili u moje vrijeme.”

Neki jesu, neki nisu, a mi ćemo se danas družit s ovom prvom varijantom - i jednom curicom koja me prije par mjeseci bully-ala u parku. 

Ako želite da pronađem adekvatnu hrvatsku riječ za bullying, javite mi koja je jer je meni neugodno reć da me u parku “zlostavljala” ili “maltretirala” 11-godišnja klinka. 

Iako je radila upravo to. 

Znam da zvuči čudno kad osoba od 36 godina kaže da ju je u parku maltretiralo dijete koje u školi još nije dobilo kemiju i fiziku, ali rekla vam je maloprije nečija baka da su današnji mladi puno gori.

Bilo je sunčano popodne, a ja sam s nećakom otišla u park u koji inače ne idem, ali bio nam je usput. Sjeli smo na veliku ljuljačku, onu okruglu, s mrežastim dnom, kakvih nije bilo u vrijeme kad smo Louis XIV. i ja išli u školu. Ljuljali smo se otprilike dvije minute kad se u park dovezla tročlana banda na romobilima - dva klinca od 11 i jedna klinka od isto toliko. Bacili su romobile nasred parka - da se svi mogu popiknut preko njih, reći će vam nečija baka - i krenuli prema nama. 

Sjeli su na klupicu pored ljuljačke “iz budućnosti”, a ona se odmah uputila prema meni i nećaku. 

“Možete se maknut?” - pitala me, bez dobar dan, bez oprostite, “mi se želimo ljuljat.”

Ja sam se s 11 bojala odraslih i jedva sam se usudila nekog pitat koliko je sati - u vrijeme kad smo Sokrat i ja bili prijatelji nije bilo mobitela i rijetko je tko u razredu imao sat, pa smo ovisili o prolaznicima ispred škole.

“Evo, još malo, i mi smo tek došli” - odgovaram joj i osjećam da joj se praktički ispričavam zbog neoptimalne usluge.

Mala okreće očima i odlazi natrag do klupice bez riječi. 

Vraća se minutu kasnije. 

“Dobro, hoćete se sad maknut?!” - pita me istovremeno mirno i bijesno. Ako ne znate što znači istovremeno mirno i bijesno, nikad niste bili u vezi sa škorpionom, što je vjerojatno odličan izbor.  

“Mi smo se došli ljuljat” - nastavlja, a ja gledam je li negdje u blizini Luka Nižetić koji me nedavno ugostio u svojoj skrivenoj kameri. On je umjesto male djevojčice za glavne likove odabrao nasilnog frajera i curu koja nam je, bježeći od njega, uletila u auto - i bilo je manje jezivo od djevojčice koja je možda odličan glavni lik za Krug.

Ali nema ni kamere, ni Luke - samo jedna curica od 11 koja sve manje izgleda kao curica, a sve više kao nešto što živi u knjigama Stephena Kinga. 

“Hoćemo, za deset minuta” - kažem ja i mislim da će to bit dovoljno dobar odgovor. 

Mala opet ne odgovara ništa, ali ovaj put se ne vraća natrag do klupice nego iz džepa vadi lizalicu i stavlja ju u usta. 

Nećak i ja se i dalje ljuljamo, a ona stoji sa strane, liže lizalicu i bulji u nas u potpunoj tišini. Liže ju polako, detaljno, ne skidajući pogled s nas dvoje; oči su joj fokusirane i prazne, a usta razvučena u polusmiješak. S jedne strane me strah, s druge joj se divim - da ja tako znam buljit u nekog duže od 15 sekundi, odavno bi se udala. 

“Izvolite se maknut” - kaže nakon još minute tupog buljenja. Jesam spomenula da ima 11 godina? Jesam.

Odgovaram da ćemo otić za 5 minuta, a svaki sljedeći put kad me pita kad ćemo se maknut, to je još dodatnih 5 minuta - naravno da mi je cijelo vrijeme neugodno jer se nadmećem s klinkom od 11 koju nisam sama rodila, ali “red se mora znati”, je li tako, bako? 

Prošlo je dvije minute prije nego što me opet tražila da se maknemo, a ja sam zaključila da očito imam posla s nečim što se boji jedino svete vode, pa sam rekla da idemo, uz jedan uvjet - tražila sam da maknu romobile koje su bacili nasred parka, “da netko ne padne preko njih”, kako bi rekla nečija baka. 

Dok su uklanjali romobile s poda, ja sam sebe uklonila s ljuljačke, a kad se tročlana banda popela na nju, mala je dečkima dala zadatak: “Vi ste gusari i silujete me, a ja vrištim.”

Nećak i ja smo se prebacili na klackalicu - on potpuno nesvjestan svega što se upravo dogodilo, ja potpuno svjesna činjenice da me u kut stjeralo dijete koje bi se u normalnim okolnostima trebalo bojat mene. 

Ubrzo smo otišli iz parkića, a ja sam na putu do kuće razmišljala o nekoliko stvari. 

Prvo, ako se ja sa 36 uspijem toliko prestrašit curice od 11, koliko je se tek boje njeni vršnjaci koje sigurno jednako terorizira?

Drugo, znaju li njeni roditelji da im je dijete Pennywise koji sije strah po parkiću?

Moguće je da znaju i da im je svejedno jer su ju tako i učili, ali vjerojatno nemaju pojma. Vjerojatno samo znaju da se njihova slatka curica igra u parkiću - i vjerojatno im ne pada na pamet da se igra gusarskog silovanja, kao što im vjerojatno ne pada na pamet da zastrašuje ljude oko sebe, što vršnjake, što odrasle. 

Vjerojatno bi se i sami šokirali i rekli da ju nisu tako učili; ljudi (i tuđe bake) uvijek govore da sve dolazi od doma, ali teško mi je vjerovat da se u nečijem domu uče ovakve stvari. 

Kao što mi je teško vjerovat da je netko vlastito dijete naučio ovo.

Poruka "Ubij se" | Autor: Privatna arhiva Privatna arhiva

Ovo je komentar koji mi je na Instagramu nedavno ostavio klinac iz Splita. Kad sam ga vidjela, dala sam mu sat vremena da se ispriča i najavila da ću mu u suprotnom kontaktirat roditelje, a isprika je došla u roku od 10 minuta. 

Nije to mislio. 

Samo se malo šalio. 

Nagovorili su ga prijatelji. 

“Oprosti, naučio sam lekciju i sad znam bolje” - stvarno je to napisao, što vjerojatno isto nije mislio, ali zna da se tako formuliraju isprike na internetu. 

I vjerujem mu da to stvarno nije mislio jer kad si glupi klinac od 15 - a s 15 smo svi bili glupi -  generalno ne razmišljaš. I definitivno ne shvaćaš težinu riječi koje izgovaraš ni koliko stvari koje radiš mogu utjecat na nekog. 

Kad si glupi klinac od 15 i imaš pristup internetu, “ubij se jako i precizno, kurvo jebena ustaška” ti ne predstavlja nešto pretjerano strašno. Strašno ti je tek kad ti netko zaprijeti da će te tužit mami. 

Da sam ga tužila, mama bi mu vjerojatno isključila internet i vjerojatno bi bila u šoku jer nije tako odgajala dijete. 

Ali odgajali su ga drugi - prijatelji iz škole, neprijatelji iz parka i internet. 

Mama mu vjerojatno nema pojma iza kojeg se profila skriva i što radi kad ga “nitko ne vidi.” A ovo je samo jedan klinac na mom Instagramu - na Tik Toku je, čujem od ljudi koji ga imaju, situacija puno gora. 

Tamo su pozivi na samoubojstvo entry level komunikacije u komentarima. Bojim se pomislit što se tek događa u privatnim porukama i Whatsapp grupama - ako se klinac koji me ne poznaje usudi javno napisat da se ubijem jako i precizno, zamislite što tek radi u inboxu svojih vršnjaka. 

Koliko se klinaca boji izać iz razreda pod velikim odmorom zbog njega, koliko njih se boji doć u školu, koliko njih misli da bi možda bilo najjednostavnije da se stvarno ubiju jer više ne mogu izdržat svakodnevni pritisak tuđih riječi koje “ništa ne znače” jer se netko “malo šalio”? 

Koliko se djece boji doć u park zbog Samare koja je ljuljačku pretvorila u vlastito gusarsko silovalište?

I koliko roditelja stvarno zna tko su im zapravo djeca? 

Moraju znat, reći će vam sigurno nečija baka, to im je posao. 

I je, ali današnji klinci imaju toliko opcija za skrivanje da je sve teže stvarno znat tko ti je dijete i što radi. 

Doma je možda slatko, nevino biće koje još nije dovoljno odraslo da ima kemiju i fiziku, a u parku Chucky s lizalicom i prijedlozima za samoubojstvo. 

Možda i nije, ali “mi ga tako nismo učili” već odavno nije dovoljno dobra metoda procjene.

Svi već dugo znamo da su društvene mreže grozno mjesto na kojem odrasli ljudi pokazuju svoju najodvratniju stranu, ali tu i tamo se treba sjetit da je internet skripta iz koje uče i neka nova, često vrlo okrutna djeca koja nemaju pojma u što se pretvaraju. 

“Ubij se jako i precizno” im je usputna “šala mala” na velikom odmoru, sve se manje boje odraslih i sve se pametnije znaju sakrit od roditelja koji sve češće nemaju pojma tko im je dijete.

Netko će reć da to nije ništa pretjerano novo i da su djeca uvijek znala pronać način da budu okrutna - jesu, ali prije si samo mogao otić iz parka i spasit se od nasilnika. Danas si im dostupan cijeli dan, svaki dan - na Instagramu, Whatsappu, Tik Toku… i sigurna sam da nitko ne misli da je baš njihovo dijete netko tko drugima govori da se ubiju. Ili da je baš njihovo dijete netko tko svaki dan u inbox prima prijedloge da prestane postojat. 

A moguće je i jedno i drugo jer je sve teže stvarno znat tko ti je dijete - koga se boji, koga se ne boji i tko se boji njega. 

Ili nje - ja se sa svojih 36 malo bojim jedne curice iz parka iako znam da mi zapravo ne može ništa. 

Ali park je prepun klinaca koji misle da im može sve.

“Današnji mladi su puno gori” zvuči kao nešto što govore tuđe bake koje se ne sjećaju da su u mladosti bile jednako grozne, ali ja se ne sjećam da su u “moje vrijeme”postojali odrasli ljudi koji se boje klinke od 11.

Da ste upoznali ovu moju, nema šanse da se ne bi barem malo prestrašili - ne zbog toga što misli da je ljuljačka samo njena, nego zbog samouvjerenosti i potpunog izostanka straha od odraslih oko sebe. Zamislite što tek radi svojim vršnjacima.

Kraj seminara stare babe koja je išla u školu s dinosaurima i ima ideju da su “u njeno vrijeme” djeca bila bolja (i da nisu nosila hlače koje se vučeju po podu).

Od ostalih informacija imam toplu preporuku za seriju “The Woman in the House Accross the Street from the Girl in the Window” - s uputom da je parodija, za slučaj da ste ju već počeli gledat i mislite da je samo loša serija puna klišeja. 

Srdačan pozdrav i sretno poskupljenje plina svima koji slave. 




*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • sneki2

    Činjenica je da su današnji roditelji postali previše popustljivi i da ne vide pravim očima kakva su im djeca. Moje su dvije kćeri zaposlene u prosvjeti i iz prve ruke vidim da je problem u roditeljima koji nisu dali osnove ... prikaži još!
  • delci

    Ovdje je rasprava otišla u krivom smjeru. Kolumna je izvrsna i , na žalost, u njoj ima istine. Nitko ne tvrdi da su zapuštena (neodgojena) djeca iz ovih ili onih obitelji, već da ih ima, da su djeca izložena nasilju ... prikaži još!
  • Avatar Gogo4

    Gogo4

    Ko ti drma kavez tuko.....,inače dotična ima katastrofa kolumne, ali ova je sasvim dobra, da ne govorimo o činjenici, da je TOČNA....., djeca danas i prije razlika je očigledna i to ja govorim kao lik koji je mlađi od Andreje ... prikaži još!