- Srce, a što kažeš na Pariz, pitala je Maja prije koji mjesec. Jesen u Parizu za školske praznike, Anči će uživati, ha?
Nije me trebala mnogo nagovarati. Iako me srce vuče opet na Island jer je sada vrijeme kada luduje polarna svjetlost, no bit će vremena. Sada je bilo zdravije nešto napraviti za naše obiteljsko srce pa će se i moje nadisati zbog toga. Anabela je žudila za Parizom, gledanje Miraculousa učinilo je svoje... Jedino sam zamolio Maju da joj ne kažemo odmah jer neće uspjeti biti u sadašnjem trenutku, nego će cijelo vrijeme mislima biti u Parizu. Tako smo joj rekli nekoliko dana prije polaska i naravno, nije mogla doći k sebi. I voila, Paris!
Sada smo tu već tri dana i naše je obiteljsko srce definitivno poraslo za jedan broj. Već nekoliko minuta pokušavam krenuti s nabrajanjem svega što smo doživjeli, ali kao da mi nedostaje daha. Kao da ne znam od čega krenuti. Toliko smo iskustva upili da je nemoguće odabrati što izdvojiti. A i malo smo toga dosad podijelili na društvenim mrežama jer mi smo vam čudni ljudi – idemo na putovanje da bismo imali content za svoje živote, a ne društvene mreže. I mobitel ne koristimo za instant objavljivanje u stvarnom vremenu. Eventualno nešto ujutro ili navečer kada smo u hotelu. I možda tijekom pauze, ako pola sata čekamo u redu. Ali jednom. Sve ostalo vrijeme služi za doživljavanje, upijanje, bivanje jedni s drugima, s Gradom, sa sobom... Na društvene se mreže slije nakon što već upijemo doživljaj. Postoje iznimke, ali pravilo je jasno. Prvo upij pa onda podijeli. Eventualno. Pa krenimo...
Eifellov toranj je doista tako magičan koliko svi pričaju i nema kako ga nismo upili. Prvo smo u ponedjeljak krenuli kupiti karte za utorak ili srijedu ujutro kada smo čuli da je najmanja gužva, ali smo na kraju odmah u ponedjeljak završili na njemu. U njemu. U njegovoj utrobi. Penjali smo se skoro 300 metara, otvorenim liftom u kojem te šiba vjetar i pogledi na sve strane. Od grada te razdvaja nemoguća količina čelika kojom je moj, često tihi dio muškosti, bio krajnje impresioniran. I onda dođeš na vrh i taj pogled... Ajme, Bože, koji pogled. Čitav ti je Pariz na dlanu srca i možeš ga cijelog oblizati. 360 stupnjeva... I srce ti se okreće oko svoje osi dok se ti okrećeš oko tornja. Anči je stalno ponavljala: Ne mogu vjerovati da smo na Eiffelovom tornju, ne mogu vjerovati... Odmah smo odlučili vratiti mu se navečer da vidimo kako diše to svjetlosno srce Grada svjetlosti.
Ali tu oduševljenje ne prestaje. Šiiiroke avenije grada asociraju na proširene krvne žile koje nisu sužene zbog zapadnjačkog stresa. Živi se sporije, čak i u ovom velegradu, a još smo snažnije to uočili u drugim francuskim gradovima. Kao što je Anči čula u jednoj od svojih serija: Amerikanci žive da bi radili, a Francuzi rade da bi živjeli. I ima nešto u tome. Jede se sporije i svjesnije, diše se osobnije, manje se juri, manji je naglasak na prvoloptaškom izgledu. I to me je oduševilo. Oduševila su me žene u od 50-ak pa i više godina koje ponosno nose godine. Sijede kose, s borama i vrlo malo šminke... Ženstvenost je u stavu, čak ni seksipilnost nije prvoloptaška, neovisno o godinama. Znam da sam čudan, ali mene su oduševile žene na Aljasci gdje je prirodni izgled must have this season (a sezona traje vječno). Ili na Islandu gdje se naglasak identiteta nije na tijelu, nego na stavu, vrijednostima, djelima... Znam, čudan sam za ovo instagramizirano vrijeme...
Oduševila nas je i veličina. Trgova, parkova, prostora za šetanje, zgrada, povijesti, duhovnosti i kulture. Sve je veliko. Pa i razočaranje većine Francuza kada im se obratiš na engleskom. I ono je veliko. Ja sam se navikao na to, a imam dojam da oni nikad neće, imaju specifičnu vrstu ponosa s daškom arogancije. Naravno, ne svi, ali mnogi koji rade u turizmu.
Svašta smo otkrili u Parizu, ali trebam nešto ostaviti i za sljedeći tekst. Danas bih još samo želio podijeliti da smo otkrili da je šifra za ljubav 202. Ni manje, ni više.
Naime, Anabela je vidjela da postoji most Pont des artes na kojem parovi i svi koji slave ljubav stave svoj lokot. Nažalost, zbog sitnice od 45 tona u lokotima koji su visili na tom ostarjem mostu morali su ih skinuti, ali su se ljudi snašli pa su lokote počeli ostavljati na drugim mjestima. I tako je ona uzela lokot za svoju prijateljicu, a Maja za nas. No postoji jedan problem, Maja je zaboravila pogledati koja je lozinka i tako dođemo do mjesta podno Tornja kad ona shvati da ne zna lozinku. Počnemo se smijati jer je to toliko naše (zapravo je više moje jer je Maja mnogo organiziranija), ali se nismo smeli. Uzeo sam lokot i prvo okrenuo par očekivanih lozinki tipa 000, 111 ili 999, a kada to nije uspjelo onda sam krenuo okretati broj za brojem. Zbog nas, ali i zbog Anči. Jer to je naša verzija romantike. Nisam uzeo šampanjac i jagode za piknik ispod Eiffelovog, ali sam zato odlučio dio šetnjice do doma provesti tražeći lozinku.
I tako sam išao broj po broj. Cure su se smijale, no nisam se dao. Pa neće mene zezati neki običan lokot. A svidjelo mi se da Anči ima priliku shvatiti da romantika nije uniformirana i da se za ljubav treba i truditi i tako smo otkrili da je naša šifra za ljubav 202. Na svu sreću, nije bila 998 ☺. A vaš je možda neki drugi broj, svatko ima svoj unikatni jezik ljubavi. No svi trebamo znati da će biti situacija kad će trebati preispitati baš sve opcije da se dođe do rješenja, možda neće biti dovoljno doći samo do 202. Spremni i za to. Ovaj te grad definitivno podsjeti da ništa nije previše za ljubav.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.