Što diktira kakav će naš život biti: slobodna volja ili sudbina?

U srijedu mi je izašao novi roman naziva „Raskrižje“. Radnja kreće tako da se glavna protagonistica vozi taksijem prema zagrebačkom aerodromu kako bi stigla na let za Pariz. Kako je na raskrižju u centru grada prometni kolaps, na nagovor nervoznog i nesigurnog taksista, koji ne želi preuzeti odgovornost ukoliko zakasne, ona mora donijeti jednu, naoko jednostavnu odluku - skrenuti na semaforu desno ili lijevo kako bi stigla na let. I upravo ta odluka je ključna, jer diktira daljnju radnju romana, ali i njen Život.

Jesi li se ikada zapitala "Što bi bilo kad bi bilo?" Što bi bilo da danas na posao nisam išla tramvajem, već Uberom? Što bi bilo da onu zimsku večer nisam izašla vani… bi li ikada upoznala svog muža?

Često o ovoj temi razmišljam, zbog čega sam, vjerujem i napisala knjigu. Noću mi se znaju ušuljati misli: Koliko smo mi kovači svoje sreće, a koliko su nam životi ipak sudbinski predodređeni? Koliko mi uopće slobodno odlučujemo ili ipak sudbina ima prstiće u svemu tome? Je li možda sve sudbinski predodređeno? Ili možda nije, već mi samo i isključivo svojim odlukama kreiramo naš životni smjer? 

Intuicija mi kaže, a po novom samo nju i slušam, kako ima i jednog i drugog. Koliki je točno omjer u postocima, ipak ne bhi znala. 

Slobodnu volju smatram ključnom jer da nje nema tada bismo bili lijeni, tromi, bezvoljni, ma nikakvi. Sa životom pomireni. Ne bi bili pokretni, ne bi imali životne energije, one strasti koja nas pokreće. Stoga smatram iznimno važnim vjerovati kako slobodna volja postoji. 

Sudbina, s druge strane, ako nema prstiće, onda ima barem jedan prst u cijeloj ovoj dilemi. Krenimo od našeg rođenja. Mi smo sudbinski predodređeni kada i gdje ćemo se roditi. Netko je s razlogom rođen u Saudijskoj Arabiji 1954., a netko u Hrvatskoj 1978. Jer, ti si ovdje gdje jesi s razlogom, i to baš kada trebaš biti.

Sudbinski je predodređeno i tko su nam roditelji. Često se cijeli život ljutimo na naše roditelje, jer su bili ili ovakvi ili onakvi, u svakom slučaju nesavršeni, ne shvaćajući upravo da su takvi i trebali biti, kako bi smo mi za života nešto naučili. I da, oni su u našem djetinjstvu baš trebali biti onakvi, kako bi ti iskusila upravo ono što i trebaš. Ali draga moja, samo o tebi će ovisiti hoćeš li ih cijeli život kriviti zbog toga, ili ćeš shvatiti poantu, prihvatiti, oprostiti i na koncu - narasti. Što opet u cijelu priču neminovno dovodi pitanje postojanja slobodne volje.

Da, vjerujem da smo ovdje kako bismo narasli i bili najbolja verzija sebe. A još više vjerujem kako je samo prihvaćanje jedini put prema osobnom razvoju i promjeni.

Nadalje, uz sudbinu je usko vezana i karma ili ti ga u narodu rečeno “Sve se vraća, sve se plaća“. Ne bih baš bila tako stroga kao i narod, već bih rekla kako su upravo oni „najgori, najteži, najlošiji “ ljudi u naš život ušli s razlogom. A ti se na njih, nakon što si prošla kalvariju, isto tako možeš cijeli život ljutiti. Ljutnju smatram nužnom emocijom i dapače, ma ima da se ljutiš koliko god ti treba, sve dok je ne proradiš, i ne dođeš do one tuge koja se ispod bijesa vješto skriva. Samo, molim te nemoj bježati od emocija, i još važnije, nemoj ih potiskivati jer one kako dođu tako i odu, ali su prirodna reakcija na sve dobro ili loše što se oko tebe događa.

Ono što kod karmičkih ljudi, često partnera, svakako možeš, i to nakon što si proradila emocije, jest nastojati smirene glave shvatiti -zašto su ti uopće ušli u život? Krije li se iza svega toga neki skriveni blagoslov? Znam, ovo ne možeš dok si još emotivno angažirana, ali vjeruj mi da je s vremenskim odmakom itekako moguće. Zbog čega nerijetko tada na scenu nastupa Zahvalnost. Kada konačno shvaćaš da ti je ta osoba nešto ružno napravila, upravo kako bi ti danas bila bolja osoba. Zato kažem da su karmički partneri najbolji učitelji. Svakako nisu pogreška. I ti si ih u svoj život pustila zato jer si ih trebala. Ali opet i ovo saznanje ovisi samo i isključivo o tebi i tvojoj perspektivi, zbog čega smatram da između slobodne volje i sudbine postoji neka neraskidiva veza. Jer one su zapravo sestre blizanke. I jedna bez druge niti ne postoje.

S druge strane, vjeruješ li u slučajnosti? Ja ne, jer čvrsto smatram da se nitko nikada nikome nije dogodio slučajno. Još kada krene ona čudesna igra sinhroniciteta, koja je ljudskom umu nezamisliva i još više neobjašnjiva. Na primjer sanjaš nekoga koga nisi vidjela punih 16 godina, i onda tu istu osobu sutradan sretneš na cesti. Pomisliš kako bi morala nazvati sestru, kad evo nje, zove te. Ma tisuće je takvih primjera, koje si zasigurno doživjela. I koje samoj sebi nikako ne možeš logički objasniti.

Zato jer naš Život nema logike. On je koktel sačinjen od slobodne volje, sudbine, karme, a samo i isključivo o tebi ovisi hoće li okus tog koktela biti gorak ili sladak. Dakle, tvoja percepcija u svemu ovome ipak ima najvažniju ulogu.

Moram reći da bi svoj život smatrala poprilično jadnim, površnim i siromašnim kada bi na njega gledala kao na niz pukih slučajnosti u materijalnom svijetu. Zato ovaj blog završavam  sa mišlju kako je slobodna volja nužna da bismo bili strastveni, borbeni i živjeli punim plućima. Davali sve od sebe. Gorili za stvari u koje vjerujemo. Ne odustajali od ljudi za kojima žudimo. No, i vjera u prst sudbine je jednako tako bitna kako bi nam dala mir i utjehu, pogotovo u najtežim životnim situacijama.

A ti, sljedeći put kada ti se dogodi sinhronicitet pa se od glave do pete naježiš, prepusti se i uživaj, jer upravo u tom trenutku ti tvoja duša govori što je samo tvoja istina.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva