Smijemo li se (na)smijati dok toliko Ukrajinaca strada?

Razmišljao sam i o brutalnijim verzijama naslova, ali uvjeren sam da ionako ima previše brutalnosti oko nas. A vjerujem da su se ovih dana mnogi našli u sličnoj dilemi jer ne znaju imaju li pravo (ponekad) biti dobro.

Jedna mi je prijateljica rekla da se osjeća krivom ako uživa u omiljenoj seriji. „Kako mogu gledati TV kad je netko skriven u hladnom podrumu i ima hrane za tri dana?“ I razumijem. Stalo joj je. Naravno da je. 

Ovaj sam vikend bio na Festivalu svjetla i uživao sam u gužvi. Uživao sam u normalnosti. Uživao sam i u tom spektaklu, iako mi je mnogo više značila normalnost. Dio povratka u stara, dobra vremena koja nam toliko nedostaju. Jer naravno da su nam baterije pri kraju. Objavio sam to na svojoj stranici pa su neki komentirali da se ne oni ne mogu radovati Festivalu svjetla jer Ukrajinci pate. Neki su išli toliko daleko da su rekli da je svako uživanje nehumano. I razumijem zašto to misle.

Toliko se ljudi našlo u tom rascjepu ovih dana. Kako da humanu suosjećajnu reakciju prema ljudima koji su se, potpuno nedužni, našli u ovakvoj nevolji spojimo s jednako humanom željom da se pobrinemo za sebe i ljude oko sebe? Jer i dalje trebamo biti roditelji, djeca, sestra i braće... I dalje trebamo raditi svoj posao, biti uz prijateljicu koja prolazi razvod ili tešku zdravstvenu situaciju, a čak i ako slavi neki uspjeh. I da, baš u takvim slavljeničkim situacijama znam mnoge koji osjećaju krivnju. I naravno da razumijem tu reakciju jer se čini da je ukrajinska patnja važnija od bilo čega drugoga. Razumijem...

Trenutačno se ne želim baviti bezudšnim korona sveznalicama koji su se preko noći specijalizirali za brojače izbjeglica i relativiste ovog užasa. Oni svoje informacije dobivaju iz istih tragičnih izvora koji su tijekom korone širili bezumnu sveopću skepsu prema zapadu i mainstream medijima i njima doista nemam što reći. Oni ne slušaju ljude poput mene.

Ove retke želim posvetiti ljudima koji se istinski muče s gore navedenom dilemom. Jer logično je da suosjećamo. Ljudski je. I plemenito. Ali sada slijedi jedan ali... Ali to i dalje ne znači da je mudro ciljeli svoj život pretvoriti u praćenje vijesti. Jer tako gubimo. Sigurno. Svi. 

Gubimo dio sebe i kontrole nad sobom, gubimo energiju, gubimo širu sliku, gubimo mogućnost utjecaja na ono na što možemo. Gubimo kontrolu nad svojim životom, a to ne smijemo dati. Jer tako nećemo moći pomoći nikome oko nas. Ni svome djetetu ili prijatelju, a ni nikome iz Ukrajine. Razumijem tu bol u želucu. Razumijem da mnogi ljudi osjećaju tjeskobu koju nikada prije nisu poznavali. Razumijem i da se pojavi krivnja istog trenutka kad se pojavi osmijeh na licu. Razumijem sve to. No i dalje mislim da je mudro ne gubiti kontrolu nad svojim životom. Ne samo mudro nego i nužno!

Npr., jučer sam dan proveo u prirodi. I ja sam uznemiren, a i brojni oko mene su uznemireni pa se trudim pomoći koliko mogu. I da, to troši. Već 10 dana ne uspijevam pronaći dan koji bih mogao provesti s nebom. I tako se konačno jučer rodio taj dan pa sam prijateljem proveo dan u prirodi. Prohodali smo 32 kilometra, većinom planinskih, s 20 kg u ruksaku jer ćemo takve dane redati ovog lipnja po SAD-u, a onda me preko ljeta očekuje avnatura hodanja 600 po našim planinama. Tako da sam mišićima osigurao trening za te avanture, a duši osigurao toliko potrebne sate s nebom. A to mi je čak sada i važnije. Važno mi je trenirati tijelo jer želim da izdrži sve te napore, ali trenutačno mi je duša u malo slabijoj formi i zato sam se morao pobrinuti za nju. Jer uzeti taj ruksak, zaputiti se u planine dok te nebo prima u zagrljaj, meni je to odmor... Točno ono što mi je trebalo. Napunio sam svoje baterije pa sada i drugima mogu više pomoći. To je cilj. Nije cilj misliti samo na sebe. To mogu infantilni narcisi. Mi ostali trebamo pronaći tu zlatnu sredinu između brige za sebe i brige za druge!

I ne tvrdim da je to uvijek lagano. I meni to zna biti zahtjevno. Ne uspijem svaki dan, ima i razdoblja koja su prilično pošemerena, ali generalno uspijeva. Zato što znam koliko je važno. Zato što znam da ću tako više pomoći drugima. Zato što znam da ću tako lakše živjeti svoju sudbinu!

I želim vam sreću u tom pronalaženju zlatne sredine. Jer je važno. Ljudski je brinuti se za druge, ali božanski je dobro pobrinuti se za sebe kako biste što bolje mogli brinuti i o drugima!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva