Seks i grad - surova stvarnost ili totalni promašaj?

Konačno sam počela gledati nove nastavke kultne serije "Seks i grad", "I tek tako...". Moram priznati da sam tjednima odgađala, čitajući brojne komentare na društvenim mrežama, koji su ipak većinom negativni. 

Žene su ljute, ali ne zato jer su glavne protagonistice ostarjele. Nisu problem njihove bore, već što o starenju stalno govore. Prije bi na pladnju za ručkom bio serviran: seks, frajeri, izlasci, a danas je iščašeni kuk predjelo, a za glavno - glava puna sijedih.

Žene su razočarane, zato jer nema Samanthe, utjelovljenja lakoće postojanja i životnog užitka. Sada su došle neke nove, koje premda jesu interesantne, onoj plavuši slobodnog duha nikada neće biti ni do čička, a kamoli do koljena.

Žene su tužne, jer nema više Face. Frajera nad Frajerima. Nema više onog muškarca iz limuzine koji našu Carrie godinama ispred zgrade čeka, ljubi, grli, mazi, gazi i nemilosrdno ostavlja. No, opet ih na kraju vidimo u braku, i to sretne i zadovoljne. Ali, nakon godina bračne idile, on je iznenada pokopan, zajedno sa ogromnim buketom bijelih ruža.

Iskreno, bilo mi je mučno gledati prvih nekoliko epizoda u kojima se osjeća snažna navala sjete, tuge, nostalgije  i crnila. Željela sam ono blještavilo, šarenilo i šljokice, na što su me navikle. Onu bezbrižnost i lakoću. Htjela sam se, kao i uvijek, uz njih odmoriti, a ne umoriti. Osjećala sam se pomalo iznevjereno, s pitanjem od dvije tone iznad glave: Gdje su nestale one moje junakinje spremne da svijet pokore?

S njima sam odrasla, jer sam taman negdje krajem devedesetih, bila u ranim dvadesetima. No tada nije bilo gospodina Googla, koji bi nam u roku dok kažeš seks, isporučio odgovore na brojna pitanja, većinom o muškarcima, zbog kojih bi mi cure znale danima udarati glavom o zid. Zbog toga smo se i kačile na serije i u njima pronalazile svoje uzore, a sukladno s tim i dobivale prijeko potrebne odgovore. I ruku na srce, usput se itekako dobro nasmijale. 

Ja sam od ove četiri žene, tada tridesetogodišnjakinja, puno toga naučila i zbog toga sam im beskrajno zahvalna. Primjerice, da muškarci u život dolaze i odlaze, te da nisu garancija, a niti mjerilo sreće. Da se nužno ne moraš udati kako bi bila ispunjena i da bi ti život imao smisla. Hoćeš li imati ili ne imati djece, stvar je samo tvoje odluke i pitanje tvoje intime. I što god da odlučiš, znaj da i dalje kao žena vrijediš. Da su prijateljice naši anđeli na koje uvijek možemo računati. I da će se one prave itekako potruditi u našim životu i zadržati. A one krive će se same otjerati. Da možemo ganjati svoje snove, graditi karijere, raditi što god poželimo i voljeti to što radimo. Da možemo na tome jako dobro zarađivati i ni o kome ne ovisiti. Ne moramo pristajati na osrednje pozicije i biti zahvalne na tome što imamo posao kojeg mrzimo iz dna duše, ali ga trpimo samo zato jer je uredno plaćen. Da smijemo riskirati, padati, pokušavati, gubiti, ali se svaki put uzdići. I da je sasvim normalno i nimalo neprimjereno vidjeti ženu u srednjim godinama kako i dalje izlazi po kafićima, restoranima i klubovima. I ne, njoj nije mjesto u kući, samo zato jer ima 43 godine. O da, i da imamo pravo na orgazme. I to višestruke. I da nije samo do naše „lude glave“, već je itekako i do muškarca da se za ovo pobrine.

Carrie, Miranda, Samantha i Charotte su pomicale granice. Ma prelazile su ih. I to u štiklama na petu visine nebodera. Hrabro i dostojanstveno. Bezobrazno, ali šarmantno. Iz osrednjosti su nas gurale u briljantnost. Nisu nam dopuštale da pristajemo na dosadno, prosječno i mlitavo. Bilo da se radilo o odnosima ili poslovima. Imale smo dozvolu biti pogrešive, ali ne pogrešne. Svakako pune mana, mušica i krivih poteza. 

Itekako sam svjesna kako je serija tada bila romantizirana, u nekim nastavcima čak i idealizirana, ali takva je kod nas žena uspješno prolazila. Jer očito nam je takva i trebala. Bila je bijeg od stvarnosti, tek sa ponekim elementima stvarnosti, koji bi se suptilno provlačili kroz njihove dijaloge, obvezno zašećerene humorom i smijehom. Ni previše, ni premalo, taman da im povjerujemo. Da vjerujemo da i mi isto tako možemo. I daleko važnije - da zaslužujemo.

Ukratko, s njima smo se smijale, plakale, ali i rasle. Da bi na koncu i ODRASLE. I upravo ovdje leži odgovor zašto više ništa nije kao prije. Nisu ni one kao prije. Jer, i one su, baš kao i mi, odrasle. One su žene u svojim pedesetima, a ne cure u tridesetima. 

U novoj sezoni je previše zrelosti, ozbiljnosti i realnosti, a premalo bajke. Očekivale smo razbibrigu, dobile smo brigu. Trebale smo njihovu opuštenost, često i raskalašenost, a dobile smo veliku tugu. Vapile smo za njihovom energijom, a dobile smo pogubljenost, nemir i kroničan umor. 

Gdje su nestale one naše heroine? Uspješne, zabavne, poletne. Ali opet krhke i nježne. Nestvarno stvarne. Nepogrešivo pogrešive. Pametne, ali blesave. No, svakako borbene i nepokolebljive. Gdje? 

Narasle su iz ljubavnica u mudre žene. Ali su i dalje ostale ratnice koje ne daju na sebe. Neke od njih su se ostvarile kao majke, a neke su prihvatile da za to nisu stvorene. Neke su uspješne u poslu, a druge opet kreću iz početka. Nije ih pregazilo vrijeme, već se svim silama bore sa tehnologijama i trendovima novih generacijama. Neke mijenjaju seksualnu orijentiranost, vjerojatno cijeli život potiskivanu, što može biti samo za iskrenu pohvalu. 

No, i dalje su lojalne prijateljice. Srodne duše. Uvijek tu jedna za drugu. Doduše, jedna je otišla, ali zar nije tako i u pravim životima? Jer ponekad se dogodi da te jedna povrijedi, napusti, prevari ili izda, što ne znači da će i ostale napraviti isto.

One su sijede, umorne i naborane. Premda je jedna od njih vidljivo iskrivljena od operacija i botoksa, ali takva se može naći i među našim prijateljicama.

I da, frajer je umro. Guess what? I to se događa. Pa svi dobro znamo da se muškarci u pedesetima i trebaju najviše čuvati, inače ih samo tako ćopi moždani ili srčani. 

Dakle, Bajka je završila. The End, Fine. Konec. 

Ali znate što, žene moje? Meni je baš drago. Štoviše, nimalo mi ne smeta što je realnost u novoj sezoni pokucala na vrata i svom silom preuzela maha. Nekako su mi sada još bliže, koliko god da su neupitno teže. Sada su mi više autentične, koliko god da su u nekim trenucima turobne. Jer one se i dalje bore, i  spremno nose i sa svim životnim nedaćama. I to im se vidi na licima.  

Jednom riječju - stvarnije su. Možda nam to smeta? Možda smo zbog toga ljute, razočarane i tužne? Plaši nas ideja da ćemo i mi ostarjeti. Nismo spremne na naše sijede i bore, pa tako ni za tuđe, jer su nam hodajući dokaz kako smo ništa drugo nego prolazne. Da svi mi imamo rok trajanja, pa tako i naši najbliži.

Ali gledajući njih, upravo takve kakve jesu, ja sam nekako postigla unutarnji mir. 

Meni su pokazale kako starenje nije ništa strašno i da ga se ne treba nimalo plašiti. Štoviše, ako se dobro nosiš, možeš i dalje biti itekako poželjna i seksi. Bit će tu i dalje poslova i frajera. Ali i suza i gubitaka. Odlazit će oni voljeni, ali će nas u tim trenucima za ruku čvrsto držati najmiliji.  

Dale su mi vjeru kako će sve biti u redu. Koliko god da će neupitno biti teško i surovo. S jasnom porukom da život ne staje jednom kada uđeš u menopauzu.

Pokazale su mi da u svojim pedesetima mogu biti kao i u tridesetima. I blesava i zabavna. I odgovorna i uspješna. Svoja, samo zrelija, i dobro ajde, malo umornija.

Uvjerile su me kako je najvažnije od svega NE ponašati se u skladu sa svojim godinama. Jer tek tada si stara, stara moja!

Stoga je serija po meni, koliko god na momente prštila lakoćom, ipak surova realnost. S primjesama idile i blještavila, doziranim taman toliko da i dalje vjerujemo kako imamo pravo, i u poznijim godinama, biti samo cure sa neostvarenim snovima.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva