Preko Kurza do Beča: Kako sam putovala u vrijeme “Croata non grata”

Hvaljen Isus i Marija!

U normalnim okolnostima bi samo rekla dobar dan, ali čini se da ovaj pozdrav ima protu-koronska svojstva pa mi nećete zamjerit što poduzimam dodatne mjere opreza. 

Za početak, isprike što kasnim - kolumna inače uvijek izlazi srijedom, ali imam dobar razlog zašto sam ju pomaknula za danas.

Razlog je to što sam jučer putovala u obečanu zemlju - nisam nepismena, ovo je samo jako loša fora o tome da sam u Beču, opiranju Kurza unatoč.

“Zašto si u Beču u vrijeme kad je situacija s Austrijom napetija od finala Ljubav je na selu?”

Odlično pitanje, a odgovor je isti onaj koji ponudiš kad ti se ne da s nekim na kavu - imam sastanak. 

Pitanje koje slijedi je vjerojatno s kim imam sastanak i zašto ga nisam odradila preko Zooma, kao svaka normalna osoba u ovom periodu koji zovemo “novo normalno.”

Odgovor na pitanje “s kim” je iz kategorije štatebriga, a ovo drugo nisam jer sastanak uključuje fizičku komponentu i ne može bit virtualan. 

Pardon, netko kuca na vrata. Gospođa Vlasta iz Ministarstva tuđih poslova, samo da poslušam što kaže pa se vratim. 

“Mora u Beč jer ima “sastanak” koji ne može obaviti u Hrvatskoj, uključuje fizičku komponentu i ne želi nam reć šta je, a ne želi nam reć jer je vjerojatno nešto što se radi u tajnosti…”

Ajde Vlasta, znaš šta je, na vrhu jezika ti je…

“Moguće je da je neki zahvat… koji ne može obavit u Hrvatskoj… moguće zato što ne želi da se zna… moguće je da je to mogla obavit u Sloveniji, ali Slovenija ima restrikcije za Hrvate pa je morala u Austriju…”

One last push, Vlasta, you can do it…

“Sigurno ideš na pobačaj!”

Tako je, Vlasta moja, Niče moj Praskatone, idem na pobačaj u Beč jer ne želim da se pročuje u Hrvatskoj. 

Bila je opcija da idem u Mađarsku, dvoumila sam se neko vrijeme, ali onda sam se sjetila da Austrijanci imaju odlične štrudle i odluka je pala lako kao ein, zwei, drei - na natječaju je pobijedila mini-ekskurzija “Abtreibung und Apfelstrudel.”

Pobačaj i štrudle, zato sam u Beču, Vlasta, hvala što ste svratilA.

Ako sve prođe ok, reći ću vam povod sastanka, ili neću.

Treće pitanje se rimuje s rečenicom iznad - kako sam završila u Beču?

Odgovor inače stane u četverosatnu rutu na Google maps, ali “novo normalno” znači da “inače” više ne vrijedi, pa sam u Beču završila kako slijedi:

(Neću više rimovat stvari, oprostite).

Počelo je s testom na Covid-19. Naručila sam se prošli petak, dva dana prije restriktivnog Kurza, jer sam htjela izbjeć mogućnost da mi se na dan putovanja dogodi ono što se dogodilo s Italijom i da me ne puste u državu.

Jedan brzi Google search “Covid test Zagreb” me odveo na stranice HZJZ-a na kojem sam pronašla sve upute. 

Disclaimer prije nego što krenemo: Ono što slijedi je moje osobno iskustvo s testiranja za moje potrebe - dobro istražite sve opcije ako vam treba test (i dobro se informirajte o točnom mjestu na koje trebate ić).

Test se radi isključivo uz narudžbu, piše, a u ponudi je broj telefona i mail na koji se možeš javit. Telefon je zauzet, što je na prvu iritantno, ali barem ne zvoni u prazno kao na (ubaci šalter po izboru). Šaljem mail i već znam da ću podivljat jer mi nitko neće odgovorit na njega… odgovor stiže unutar pola sata. 

“Ovo su vam podaci za uplatu, 698.21kn, preporuča se da se plati unaprijed, termin vam je u utorak u 9 sati i 10 minuta.” 

Pitaju te kad ti je putovanje ako ti test treba za prelazak granice, - većinom vrijedi 48 sati, u nekim zemljama 72. (Tako kažu, ovo je sve jedna velika “tako kažu” priča).

Osoba (ili osobe) na mailu je brza, ljubazna i daje konkretne informacije, što u Švedskoj možda ne bi trebala ni naglašavat kao bonus informaciju, ali jesmo li u Švedskoj? Självklart inte.

Samo malo, opet kuca Vlasta, recite?

“Platili su ti da ih hvališ, toliko je prozirno.”

Tako je, Vlasta, detektive Mulderu, ovo je samo još jedan kotačić u mehanizmu zavjere protiv malog čovjeka - kao nagradu za sudjelovanje u obmani ću dobit septolete protiv 5G zračenja i oslobođenje od pretplate na HRT. 

Ukupno smo izmijenili 6 mailova (bilo bi 5 da ja u jednom nisam zaboravila attachat attachment), dobila sam odgovor na svako postavljeno pitanje u razumnom roku, što je korisna informacija za sve vas kojima je muka od pomisli na neučinkovitost tipičnu za korespondenciju mailom - i još važnije, dokaz da svaka osoba koja “nije stigla” odgovorit na mail jer ima “gužvu” samo loše radi svoj posao. (Ubaci šalter ili kolegu po izboru).

Utorak, 9 sati i 10 minuta, Rockefellerova 2, DRIVE-IN test na Covid-19.

Dođeš autom, staneš pred rampu, obavezna maska na licu, kroz prozor ti uzmu bris nazofarinksa, do čega ćemo doć malo kasnije. 

Druga opcija je da dođeš pješke, što sam ja objenožge prihvatila jer sam imala paniku od potencijalne gužve i poteškoća s manevriranjem na ograničenom prostoru.

Krenula sam u 8.30, što je ili puno prerano ili puno prekasno. Odluka da ne idem autom se pokazala “ispravnom” jer je već bila velika kolona, zbog čega me taksist odveo drugim putem i ostavio na cesti ispred “Andrije Štampara”.

Već sam bila tamo kad sam se htjela cijepit protiv Indije (što nisam uspjela jer sam došla tjedan dana prekasno), a putokaz na slici ispod me ohrabrio da čvrstim korakom krenem prema gore. 

Privatna arhiva Gužva ispred Štampara je bila poprilično velika, pa sam, u nadi da zapravo ne idem tamo, tražila upute od čovjeka koji čuva rampu iza koje se smjestilo nekoliko maslinasto-zelenih šatora.

Poslao me dvadesetak koraka prema gore, gdje se nalazio mali, bijeli kontejner u kojem su stajale dvije (vrlo zaštićene) doktorice. Troje ljudi u redu je bio melem za oči, a činjenica da je tek 8.40 melem za moju dušu koja ima intoleranciju na kašnjenje. 

Prišla mi je ljubazna, simpatična, smirena doktorica čije su se oči smiješile iza maske - ovaj put ćemo pustit Vlastu da kuca, mislim da je neizmjerno važno pohvalit svaku osobu koja profesionalno i dostojanstveno radi svoj posao, pogotovo ovih dana.

Ljubazna, simpatična, smirena doktorica mi je ljubazno, simpatično i smireno rekla da sam na krivom mjestu: “Ovo je Mirogojska, vi trebate u Rockefellerovu.”

Naravno da znam da je ulica u kojoj me taksist ostavio Mirogojska i da to nije ulica koju trebam, ali naravno da sam se povela za masom i tablama i završila na krivom mjestu. 

“Dobro da sam došla ranije” - razmišljala sam dok sam se užurbano spuštala nizbrdicom koja me vodila u Rockefellerovu, ulicu koja se (hvalabogu) križa s Mirogojskom.

Rampe na ulazu ispred Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević su bile znak da sam napokon na pravom mjestu - sreća da sam krenula ranije, pomislila sam u 8.45.

Medicinska sestra na prvom ulazu pored rampe mi je rekla da ipak nisam: “Morate gore, uzbrdo, na trijažu.”

Aha, na trijažu, krenem ja i pravim se da znam gdje je trijaža, zbog čega sam završila kod još jedne sestre, ovaj put na uzorcima stolica.

Sve ovo se događa unutar velikog, otvorenog kompleksa zgrada, dakle lutam po dvorištima od ulaza do ulaza. 

Trijaža je još malo gore uzbrdo, nadam se da ću ju nać jer me 8.47 već lagano pritišće - da bar mogu još nekog pitat putem, nekoga tko zna, nekoga tko je “unutra.”

U tom trenutku, I shit you not, u kadar dolazi Alemka Markotić.

“Lažeš.”

Privatna arhiva Mama ti laže.

Prošla je pored mene i osjetila sam uzbuđenje slično onome kad sam kao klinka jednom prošla pored Claudije Beni. Izgleda jako čvrsto i odlučno, kao Dana Scully u vrijeme kad su X-Files bili najbolja stvar na svijetu.

“Oprostite, jel se ovim putem ide za test na Covid?” - pitam i razmišljam jesam li trebala reć SARS-COV-2 da pokažem da “se kužim.” Naravno da me sram što sam lejm, samo kažem kako je bilo. 

Alemka Scully mi govori da sam na pravom putu, pa veselo koračam iza nje i dolazim do još jedne rampe.

“Vidi, ista ona rampa na kojoj sam bila prije 10 minuta na Mirogojskoj.”

VIDI, ISTA ONA RAMPA NA KOJOJ SAM BILA PRIJE 10 MINUTA NA MIROGOJSKOJ!

Mogla sam se, dakle, s prvog punkta spustit 20 koraka i proć kroz rampu na kojoj sam pričala za zaštitarom.

Nema veze, sad sam tu gdje trebam bit, as approved by Alemka.

Tek je 8.50, ispred mene su na redu još dvije žene i Alemka, imam još 20 minuta do svog termina - život je lijep, čak i pod ovim suncem koje udara u glavu kao Daruvarac.

Nekoliko minuta kasnije, Alemka sjeda na uzimanje uzorka, dakle sve ide kao podmazano.

Bila sam, naravno, u prilici uslikat kako joj rade bris nosa, ali nisam jer nisam kanta za smeće od osobe. 

Ubrzo po mene iz malog, bijelog kontejnera izlazi čovjek u zaštitnom odijelu, a ja mu objašnjavam da sam došla na test.

“Jeste se prijavili sad kad ste došli?”

Jesam, odgovaram, prijavila sam se, platila, imam termin u 9.10, malo sam uranila, bla bla bla… “ne, ne, jeste se prijavili sad kad ste došli, morate se prijavit da dobijem etiketu za vas.”

9:01, nisam se prijavila, ali jesam popušila 10 minuta vremena tražeći lokaciju koja je bila 17 sekundi udaljena od moje prve lokacije, plus još malo dok sam buljia u Alemku Scully.

“Neee, pa vi ste na skroz krivom mjestu, ovo je Mirogojska” - u 9:09 mi objašnjava treći set ljubaznih sestara, trebate na mikrobiologiju (ili nešto slično, ne sjećam se više) u Rockefellerovu.

Ja sam, dakle, iz ulaza na početku Rockefellerove ponovno penetrirala u Mirogojsku, što znači da sad trebam nizbrdo, pa još malo uzbrdo do točne zgrade u Rockefellerovoj, Kriste pridrži me kao Vili Beroš Ninu Badrić.

Btw, na svim ovim mjestima se rade testovi, samo moraš jako dobro znat koje je “tvoje” mjesto.

Brzo krećem prema dolje, trčim nizbrdo u nadi da će me primit na testiranje iako kasnim, pa uzbrdo prema zgradi, odnosno rampi koja me očekivala u 9.10. 

Ispred rampe je kolona, auti stoje u urednoj zmiji koja se proteže do dna ulice - neupućeni prolaznik bi mogao pomisliti da kupuju cheeseburger, ali to nije ulica u koju prolaznici često navraćaju bez uputnice. 

Na rampi me dočekuju još dvije ljubazne doktorice ili sestre (ne znam, po pravilima bi barem jedna trebala bit doktorica, tako kažu) od kojih mi jedna kaže da sjednem na stolicu i pričekam, a druga vadi popis sličan onome koji imaju klubovi, ako se sjećate klubova.

Dok one uzimaju bris čovjeku koji je odabrao drive-in varijantu, ja sjedim i hvatam zrak kao da imam respiratorne smetnje, što sigurno nije optimalan prvi dojam ali srećom, ovdje je bitan isključivo dojam nazofarinksa.

“Spustite masku na usta da vam uzmem bris nosa” - kaže sestra i vadi štapić dugačak kao moji uvodi. 

Zaboravila sam spomenut nešto - kad su Alemki uzimali bris, šaljivo su komentirali činjenicu da je malo neugodan, na što je Alemka rekla “tako i treba, ako mi ne krenu suze, nije dobro” - što najvjerojatnije nije u top 250 stvari koje želiš čut prije zahvata na koji ideš.

Gurnula mi je štapić do kraja svih krajeva nosa ikad, na što sam ja još jednom nježno zazvala malenog Krista, a ona me “ohrabrila” i rekla “evo, još malo”, što zvuči smirujuće osim kad misliš da je finalno “još malo” bilo prije 2 centimetra.

I onda, kad je “još malo” prestalo bit još malo i postalo nazofarinks, ljubazna sestra/doktorica mi je ljubazno zavrtila štapić PO MOZGU/PO OKU/PO ZUBU/PO POKOJNOJ PRABAKI. 

Pretjerujem, nije strašno - niti je ona bila divlja - samo je čudno ako ti ljudi nikad nisu gurali stvari toliko duboko u nos. 

“Test vam šaljemo na mail, trebate li i na engleskom?”  

Bit će u 15 sati, kad ću idem li u Beč ZNATI. (Nemojte se ljutit zbog napada lošim rimama, ne znam zašto se događaju, možda je zbog nazofarinksa). 

Rezultati s riječi NEGATIVAN su stigli oko 17 sati.

Sad još samo treba odradit formalnosti na granici, a ja se, naravno, bojim da me možda ipak neće pustit jer sam po horoskopu pesimist.

Hotel sam, btw, rezervirala s mogućnosti otkazivanja do 18 sati NA DAN dolaska, što je jako koristan Booking iskorak u ovim vremenima kad ne znaš hoćeš li smjet na put.

I sad slijedi najveći antiklimaks u povijesti antiklimaksa. 

Krenula sam u 7 ujutro, preko Mađarske, jer mi se stvarno nije dalo imat specijalne efekte koji se često mogu vidjet na slovenskoj granici. 

Prošli put sam u Beč putovala ŠEST sati jer smo sat i pol čekali na ulaz u Sloveniju, a bio je nebitan dan u listopadu. Plus, ide mi na živce onaj njihov glasnogovornik Vlade koji bi se malo kupao na Krku, a malo govorio da je Hrvatska zmazana zemlja, dakle Mađarska it is - ruta je oko pola sata duža, što se brzo nadoknadi u gužvi na slovenskoj granici.

U Mađarsku sam ušla bez problema i bez gužve - ispred mene je bio jedan auto.

Sad još samo treba uć u Austriju, zemlju koja traži negativni test na koronu.

Pripremila sam ga zajedno s isprintanom potvrdom da imam sastanak (Abtreibung und Apfelstrudel) u Beču.

Pripremila sam i rečenicu kojom ću odgovorit na pitanje do kad ostajem - bis Freitag Morgen (bis freitag mOAgen, da se vidi da sam u srednjoj imala 5 iz njemačkog).

Nakon toga sam ih planirala pitat i koliko sati smijem ostat u zemlji s obzirom na test.

Ono što se dogodilo sljedeće nikog nije ostavilo ravnodušnim.

Moj GPS je, čini se, konfiguriran na način da izbjegava cestarine, što sam zaključila prvi put kad sam se vraćala iz Beča i slučajno završila u mađarskom mjestu Sotony, pa sam se ovaj put bolje pripremila - i svejedno me opet odveo nekom čudnom rutom koja me između ostalog provela kroz grad Szombathely.

To je, između ostalog, rezultiralo prelaskom granice koja je toliko mala da sam mislila da je bankomat.

Čovjek u maslinasto-zelenom kombinezonu je pustio dva auta s austrijskim tablicama koji su bili ispred mene, nakon čega sam zbog tablica s hrvatskim grbom očekivala izdvajanje iz prometa, “Wo gehen Sie” i pokazivanje negativnog testa koji će mi omogućit da uđem.

Ništa. Nada. Gar nix. 

Pogledao mi je osobnu, pustio me da uđem u Austriju, a ja prvih 5 minuta nisam bila sigurna je li to to, ili me čeka neki ozbiljniji punkt prije “finalnog” ulaska.

Koji sam Kurz radila test ako mi “ne treba”?

Ne znam.

I dalje vjerujem da je dobro da ga imam, za svaki slučaj.

Bi li stvari bile kompliciranije da sam prešla preko neke veće granice? 

Ne znam.

Moguće. 

Možda ću ga trebat za povratak.

Ne znam ni to.

Možda hoću.

Možda neću.

Srdačan pozdrav sa sastanka u Beču.

(Oprostite).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva