Nakon što smo u 22 dana prošli 515 planinskih kilometara i skupili sada već više od 310.000 kuna za psihološku pomoć oboljelima od raka, sada smo se već prilagodili zagrebačkoj svakodnevnici. Maja je već odradila nekoliko prijevoda za Festival svjetske književnosti, a upravo se vratila iz Bruxellesa gdje redovito prevodi, no i ja sam održao nekoliko predavanja i dogovorio desetak jesenskih, a večeri su bile ispunjene vožnjama do raznih aktivnosti u kojima uživa naša malena. Business as usual.
Ali ipak je nešto drugačije. Iako mi je život prošlog tjedna opalio i jedan šamar, onako direktno po srcu, generalna energija je ipak topla, obgrljujuća... Zbog ljudi... Zbog svih izvrsnih ljudi koje smo sreli od Istre do Knina.
Jer očekivao sam da će me oduševiti vrhovi hrvatskih planina. Očekivao sam da će mi priroda osigurati savršeno platno za još intimnije ocrtavanje autentičnosti. Očekivao sam da će mi s Majom biti izvrsno. Znao sam da ću se buditi zorama i da će nam glavna rečenica biti: Kako je ovo lijepo. To smo stalno ponavljali. Bilo je teških trenutaka i dana, ali oni prođu, a ljepota ostane. To smo i očekivali.
Ali ono što nisam očekivao jest ljepota ljudi. I znam da bi se naša romansa vjerojatno malo rasplinula da otvorimo teme cijepljenja i maski ili bilo čega što ovih dana dijeli ljude. Ali danas ne želim o tome, da se barem malo odmorimo. Danas želim o onome što nas spaja – ljudskosti.
Na njezin su se poziv odazvali Katarina i Rene koji su od Rijeke do rta Kamenjak prevezli gđu Ljiljanu koja je s nama prošla prve kilometre. Gđa Ljiljana je korisnica udruge Sve za nju, krhke građe i grandioznog duha, a u životu, koji je stvarno nije mazio, prošla je čak 12 operacija. Ali prvo su je pomazili Katarina i Rene dovevši je u vatrogasnom kombiju VD Opatija, a onda smo je malo i mi pomazili. Jer je ljudski.
Prve nas je istarske kilometre pratio i Sergio, lokalni trail angel koji pomaže hodačima. Taj je dan bio kipuć, 35 stupnjeva, bez vjetra i hlada, do kraja dana popili smo 8, 9 litara vode pa smo ga malo usosili, ali nije se dao. Jednako kao što se nije dao dok je s prijateljem Feručom prohodao čitavih 1100 kilometara Via Adriatice. I sam taj čin je dovoljno impresivan, a onda kada saznaš da je Feručo slijepa osoba, postaneš svjestan veličine njihovog podviga na kojem su im pomagali deseci sjajnih ljudi.
Pa onda i Marinela koja nas je prvog dana presrela, baš kada smo tražili mjesto za predah od vrućine. Upitala nas je isto što i deseci drugih: Da vas odvezem do sebe da se malo odmorite?
Vožnju nismo prihvatili, ali gostoprimstvu jesmo. Ledenu vodu i izvrsnu voćnu salatu. Hvala, Teidi!
A u očekivanju oluje, prvu smo noć prespavali kod Biserke čijeg smo Rikija zamolili da porazgovara s pastirskim psima i zamoli ih da nas ne gnjave na planinama.
Sljedeći dan su nas pak izgrlili na cesti. Navikli smo da nam trube i mašu jer nema baš mnogo freakova s tim ruksacima od 15 i 20 kg na leđima, ali nismo navikli da naglo zaustavljaju auto da bi nas ... izgrlili!? A upravo je to napravila Lorena dok je suprug Eduard javio sinu da nas par kilometara dalje dočeka s njihovim medom i Coca-Colom koju sam poželio. Nakon još jednog vrućeg dana, nikad nije bila slađa!
Tu su bili i Ivana i Siniša koji su nas udomili u svojoj iznajmljenoj istarskoj vili. Pa tko zove neznance da prespavaju kod njih na njihovom godišnjem odmoru? Pravi ljudi, eto tko!
Pa prijateljica Nikolina iz srednje koja nas je udomila i počastila blizu Plomina...
Pa Arijana, direktorica turističke zajednice Kršan koju sam čak zamolio za novu majicu jer je moja kapitulirala u zaraslim istarskim šumarcima.
Pa Loris koji nas je ugostio u svom restoranu Dorina, odakle smo s Davorkom krenuli na Učku. A Davorka sliči na Učku, nenametljiva, ali žestoka, i dala nam je brojne korisne savjete, isto kao i Ingrid.
Tu su i Silvija i Tatjana s kojima smo prošli dolinu Raše, a onda i druga predivna fajterica koja upravo ovih dana prima prve kemoterapije, a s nama je podijela nekoliko kilometara. Čuvaj se, dušo!
Tu je i Jelena koja se brinula za naš auto, pa Sanjin i Ivana koji su nas nakon jedne dionice dočekali čokoladom, a kako se taj dan spremala oluja vratili nas pod siguran krov Malog doma u Platku koje vodi Brko sa svojom Nadom. A Brko vam je legenda. Ni njega život nije mazio, ni najmanje, ali ipak zna razmaziti hodače. I svoje suborce. L e g e n d a !!!
A tu su i Draženka i Vladimir koji vode Vagabundinu kolibu. On me je osvojio na prvu. „Pa ja sam mislio da si neki psiholog, a ti puknuo i odeš na ovu hodnju“, tako je nešto izvalio kada smo se prvi put vidjeli. Prvi put! Neće svakome sjesti jer ima savršeno depilirani jezik, ali meni jest. Kao i njegova Draženka. Sjećate se onih balona od sapunice s kojima s klinci igraju? E, to vam je ona, ona je taj balončić. Genijalci. I njima ćemo se vratiti. Na dozu ljudskosti i oštre zajebancije.
Upoznali smo i Ivana koji nas je sa Zavižana, kad je saznao za našu humanitarnu avanturu, ispratio s domaćom rakijom!
Pa i Nikolina i Luka koji su nas u Kampu Velebit nahranili njegom tako da budemo spremni za suroviji dio Velebita.
Upoznali smo i Antu, Tonija i Zlatka koju su nas uz savršenu, izvorsku vodu ponudili i rakijom, a onda su još spremili i dva fenomenalna sendviča. I prva pomisao mi je bila “pa u ruksaku imam dvije-tri kile hrane i jedva čekam da počnem smanjivati kilažu”, ali toliko su srčano napravili te sendviče da smo savršeno mirno i dalje teglili svu tu dodatnu hranu.
Naravno, tu su i Doris i Davor koji su nam pridružili pri kraju Velebita, ali oni su nekako moji ljudi pa me nisu iznenadili, samo oduševili.
Tu je i Sanela koja nas je udomila blizu Krivog puta, ali i moji starci koji su me udomili nakon Velebita da vratim bar jednu od izgubljenih 7 kila. I tuš, ajme majko, kako je godio tuš nakon 4 dana divljeg Velebita.
Upoznali smo i Alenku koja nas je uvela u skrivenije odaje Manastira Krupe.
Pa i moj prijatelj Žak koji je iz Zagreba došao u svoju ličku vikendicu da me nahrani savršenim roštiljem a la Žak.
Ispred Knina su me dočekali Nada i Ivan. S uštipcima i domaćom pancetom. Na haubi auta. Ispod prastare lipe. Savršen obrok i atmosfera. Nadu i njezinu „blizanku“ upoznao sam prije nekoliko godina kad su me zahaklale u Zagrebu. Čitale su Ljubavologiju i htjele su mi reći koliko im je značila. „Blizanka“ je sada upoznala osobu koja je voli. Čak joj je i svekrva fantastična, a to je podvig!
A tu je Tamara koja vodi Turističku zajednicu Knina i toliko je bila osvježavajuća njezina strast da ljudima približi prirodne ljepote oko Knina.
Ma... toliko je bilo predivnih ljudi, sigurno sam neke i zaboravio, sorry, ljudi. Ima vas jednostavno previše i to je najljepša moguća vijest.
Vi vraćate vjeru u ljude. Vraćate vjeru u ljudskosti. Hvala vam! I zbog vas je ova avantura bila savršen pogodak.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.