Miss7 Blog 30. studenoga 2021.

Otišla je personifikacija inspiracije i volje za životom. Ali njezina ljubav i misija nisu nestale!

Ljiljana Pranjić i Bruno Šimleša
Privatni album.

Prije 10 dana izgubio sam najbolju prijateljicu. Upoznali smo se preko mojih knjiga i tečajeva, a sprijateljili preko duša. Bila je svoja. I moja. Bila je moj čovjek, jedna od rijetkih osoba čistog integriteta, zdravog srca i zdravog uma. Bila je ljubavna. Ljiljana Pranjić 21 godinu borila se s rakom. Nije se samosažalijevala i nije se svela samo na pacijenticu. Ma kakvi! Bila je jedna je od najuspješnijih, najsretnijih i najzdravijih osoba koje sam poznavao. Bila je ljudina. 

Preminula je u petak, 19.11., rano ujutro. Taman je tog dana trebala biti puštena iz bolnice i trebao sam se preseliti kod nje. Da ne ode sama… Ideja je bila da kampiram u njezinoj kuhinji i budem uz nju kad je budna. Otišla je mirno, pod svojim uvjetima, kako je i živjela. A iza sebe je ostavila nevjerojatno bogato životno nasljeđe.

U četvrtak sam održao govor na njezinom sprovodu. Jedna od najtežih stvari koje sam ikada morao napraviti. “Ako će Bruno moći, može govor”, napisala je u poruci, znajući me. Čitav taj tjedan osjećao sam se kao da su mi baš sve stanice srca na onoj srednjovjekovnoj spravi za mučenje koja isteže sve udove. I došle su do točke pucanja. I pucao sam… Po svim emotivnim šavovima. Nisam znao da oči mogu toliko boljeti. Znajući da taj četvrtak ne smije biti o meni, nego o njoj, da njezinom životu moram odati počast, srijedu sam proveo na svojoj vikendičici, “vježbajući” govor. To je zapravo značilo da pokušavam spojiti dvije rečenice bez da se raspadnem. Nije mi uspjelo čitavu srijedu. Ni četvrtak ujutro. Nikako nisam uspio ostati pribran. 

I onda je došao trenutak kada je na sprovodu došlo vrijeme za govor. Dignuo sam se i drhatvim nogama došao uz njezin lijes. Drhtavim glasom pozdravio sve prisutne… I onda se sve promijenilo. Imao sam dojam da me je tada obgrlila, kao da je njezin duh ušao u mene i u tom je trenutku, odmah nakon prve rečenice, prestala dominirati tuga. Bila je i dalje itekako prisutna, ali više nije dominirala. Dominirala je ljubav. I zahvalnost. I svetost. I ona. Ona je dominirala. Koja je sve to tako autentično utjelovila.

Ljiljana Pranjić i Bruno Šimleša | Autor: Privatni album Privatni album

Uspio sam održati govor. I to tako da se ne priča o meni zato što sam se raspao, nego o njoj. I njezinoj ljepoti. I svetosti. Planirao sam taj govor zadržati za sebe jer realno, mislim da dovoljno svog života dijelim sa svima vama, ali me je toliko ljudi zamolilo da ga podijelim jer je bio “katarzičan, iscjeljujuć, ljiljanast”… Pa sam ga odlučio podijeliti sa svojim čitateljima… Zbog Ljiljane. Zbog svetosti života. Možda će nekome pomoći u zacijeljivanju rana. Jer svi imamo neke svoje ljiljane... 


Draga obitelji, prijatelji, kolege, svi koji su voljeli Ljiljanu...

Jako sam se nadao da ovaj dan nikad neće doći, iako nam je nekako u zadnjim mjesecima postalo jasno da se približava. Kada je prije tri mjeseca hospitalizirana, davali su joj nekoliko dana. Ali ona se nije složila s time i opet je ponizila prognoze! Njezina volja za životom bila je bez presedana. Čitavom se dušom držala za život. Kojeg je smatrala beskrajno dragocjenim. Kao što smo je i mi smatrali beskrajno predragocjenom.

Ovih su me dana mnogi pitali kako se osjećam. I naravno, osjećam ogromnu količinu tuge koja dolazi u brutalnim, nepokolebljivim valovima. Nikad nisam znao da oči mogu toliko boljeti...

Ali to nije sve što osjećam i znam da će nekima to biti čudno, ali osjećam i mir jer je živjela svrhovito, jer joj je svrha bridila stanicama. I zato se iza tih kišom nakrcanih valova tuge probije poneka zraka sunca. Osjećam mir jer znam da ne žali ni za čim! Uvijek sam bio vjerovao da oni koji najbolje poznaju život, oni koji najdublje žive, da se zapravo najmanje boje smrti, da najmanje žale za nečim u trenutku odlaska. I uvjeravam vas, ona je toliko istinski duboko, autentično i predano živjela, toliko je duboko voljela i bila voljena, da nije žalila ni za čim. Bila je sretna. Ona je esenciju života iscijedila do zadnje, zadnje, zadnje kapi. Tog petka...

Ne treba je idealizirati, ona to ne bi htjela. Na svu sreću, kada se realno govori o njoj, toliko lagano na pamet padnu svi mogući hvalospjevi... Bila je srčana, definicija volje i odlučnosti, a imala je i nešto svojeglavosti, tvrdoglavosti, pa i kontrol-frikastosti, voljela je da se stvari naprave na određeni način... No bila je rasplesana inspiracija, personifikacija inspiracije, čak i u ova zadnja tri mjeseca kad se nije dizala iz kreveta. Znala je voljeti, znala je biti voljena, naučila je prepustiti se tome u zadnjim godinama... Bila je i modno osvještena, uvijek se voljela srediti, da ljepota izvana odgovara onome iznutra. Jednom je Ranku pogledala kad su išle u bolnicu i rekla: A to ćeš obući?

Siguran sam da je sada negdje gore u omiljenoj svjetlosnoj haljini, da su joj narasle žute svjetlosne kovrče i ima crveno-svjetlosni ruž... I siguran sam da nas sada gleda i kaže: Živite, ljudi. Živite. Uzmite sve što vam život daje, nema reprize. Živite!

I budemo, dušo! Danas kroz suze i vjerojatno još neko vrijeme. Ali uvjeren sam da će onda fokus početi prebacivati s tuge zbog njezina odlaska na radost i ponos jer je živjela svrhovito. Na sve izvrsno i zdravo što je živjela. Znam da će doći dan kada ćemo slaviti njezin život. Ona bi to željela i njezin je život to zaslužio. Znam da će doći trenutak kada će fokus bio na svemu što je bila i kako je glasno i jasno živjela. Znam da će doći dan kada će sve više razmaknuti oblaci, a sunce će dublje prodrijeti...

I ona bi htjela da se ne fokusiramo na njezin odlazak, nego da slavimo sve što je bila. To naravno neće biti danas i svatko će imati svoj ritam, ali doći će i taj dan. Ona bi to htjela i sunce nas želi opet zagrijati.

U posljednjoj je poruci poručila je da nas sve voli. I dušo naša, volimo te.

Volim te. 

Hvala ti!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0