Nisam radoholičar, već životoholičar. Ovo je moj manifest!

Ne živim da bih radio, već radim da bih živio!
Kada bih u jednoj rečenici morao sažeti odnos prema poslu, za našu generaciju koja više nema izdržljivosti za čitanje duljih tekstova, to bi bila ta! Jer ja nisam radoholičar, već životoholičar.

To nikako ne znači da poslove odrađujem preko one stvari. Dapače, maksimalno sam predan svemu što radim i želim dati svoj maksimum. Često mi i uspije. Treba reći da nikad nisam imao posao od 9 do 17h, ali i nikad nisam imao samo jedan posao. Nikad nisam ni napisao CV, za sve su me poslove angažirali zbog sposobnosti, a ne diplome.

Za prvi ozbiljan posao urednika u izdavačkoj kući zvali su me nakon što su vidjeli da kao klinac u ranim 20-ima solidno raspravljam s Nealom Donaldom Walshom, pa su pomislili da bih mogao biti dobar urednik duhovne literature. Prve godine nisam
bio, ali sam postao. U većini poslova koje sam radio bio sam očajan na početku. Ali sam se mnogo trudio da bih postao dobar.

Na audiciju za voditelja na HRT-u zvali su me nakon što su vidjeli kako držim predavanje u Kinu Europa na kojem je bilo 500 ljudi. I na tom sam poslu bio loš na početku. Ali sam postao dobar, a u nekim elementima i jako dobar. Dok sam u nekima, kao što je recitiranje tuđe najave za emisiju, ostao loš. Jer mi tuđe riječi nikada ne sjedaju tako dobro kao moje.

Kada sam nazvao šefa nakon prve radijske emisije koju sam vodio, potpuno je zanijemio. Pitao sam ga kako je bilo, a uslijedilo je previše sekundi zlokobne tišine. A čovjek je inače jako pozitivan, no sasvim opravdano, ništa mu baš dobroga nije palo na pamet jer nema koju grešku nisam napravio. Prve mačiće nisam bacio u vodu, nego sam utopio i njih i njihove potomke. Ali sam s vremenom postao bolji. Uz jako mnogo samoanalize i truda.

Uvijek sam želio napredovati. U osobnom i profesionalnom životu. Čak i kada sam kao srednjoškolac i student pakirao knjige u nekom skladištu, izmislio sam brži način pakiranja, ali i praćenja onoga što radimo. Ako se već nešto radi, treba se raditi najbolje moguće. Zato što želim biti poslovno uspješan, ali više od svega – želim biti životno uspješan! Uspjeh u poslu nikako ne dolazi ispred uspjeha u drugim životnim područjima, iako se ti uspjesi ne isključuju, već nadopunjuju. Važnije mi je biti dobar tata, suprug i prijatelj, nego uspješan u poslu. Iako ponavljam, to se ne isključuje, ali kada moram birati u što ću uložiti više vremena, definitivno ću ga prije uložiti u sebe kao oca, nego u sebe kao poduzetnika. Jer ja ne želim zaraditi što više, nego želim biti što više.

Ne mjerim uspjeh po broju prodanih knjiga, iako on uopće nije malen, nego po stvarnom utjecaju tih knjiga na živote ljudi.

Uspjeh mjerim i prema tome imam li dovoljno vremena za svoju obitelj. Želim imati vremena za igru s kćerkom, kao i za odgoj. I ne želim da ima sve što može poželjeti, već joj želim dati primjer osobe koja može biti sve što želi. Ne želim joj dati samo materijalnu sigurnost, već i emocionalnu. Ne treba joj samo krov nad glavom, nego i krov nad srcem i želim joj pomoći u toj konstrukciji.

Uspjeh mjerim i prema tome imam li dovoljno vremena za sebe, za pisanje nove knjige ili realizaciju bilo kojeg sna na horizontu.

Uspjeh mjerim i prema tome imam li oko sebe ljude koji me poznaju i prihvaćaju i koji mi mogu zagrijati srce, ali i koji me mogu poslati u neku stvar ako zaslužim. Pali me iskrenost, dok me licemjerje gasi.

Uspjeh mjerim i po tome što mi ne treba vanjska potvrda. Neki će ovaj tekst shvatiti kao da se hvalim, a neke će inspirirati. Nemam potrebu uvjeravati ove prve da mi to nije namjera jer sam već davno prihvatio da će ljudi ionako misliti što će misliti i imaju pravo na to.

Mjerim svoj uspjeh i prema tome jesam li uspio ostati svoj u vremenu kad je važno biti svačiji.

Uspjeh mjerim i po tome liježem li uz osobu kojoj se radujem ujutro. I dobrih 340 dana u godini joj se itekako radujem. Onih 25, a čujte, zna biti nešto lošijih. No smatram da je uspjeh što ih je samo 25.

Uspjeh mjerim prema tome imam li slobode izabrati projekte u kojima ću sudjelovati, i danas, na svu sreću, imam. Nakon samo 19 godina truda.

Uspjeh mjerim i po broju poslovnih suradnji u kojima se nisam prodao. Jer obraz nema cijene.

I naravno da nisam besprijekoran u svemu tome, ali nisam toliko nesiguran da bih uopće i zahtijevao savršenstvo od sebe.

Kada sam radio u izdavačkoj kući, uredio sam knjigu o mislima osoba na samrti. I baš nijedna nije rekla – Voljeli bismo da smo više radili. Ali su mnogi rekli – Voljeli bismo da smo više živjeli, da smo bili hrabriji, da smo slijedili svoje strasti, da smo odj... neke ljude...

I ima ljudi koji imaju neusporedivo više od mene. Ali ne bih svoj život mijenjao ni s kim. Jer imam dovoljno sebe, svojih ljudi, svojih strasti na dlanu srca. Imam dovoljno slobode i smisla. Imam dovoljno i ljubavi. A to su važni dosezi za jednog životoholičara.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva