Na kovanicu eura stavite naš autentnični zaštitni znak – uhljebis coruptivus!

Nema druge – uhljebništvo i korupcija naši su najprepoznatljiviji simboli. Ma kakva kuna. Škotska ili hrvatska, nitko živ ne zna da je kuna neki naš simbol. U povijesti su kunu vidjela dva i pol Hrvata, a izvan ove regije ionako nitko ne zna da nam se tako zove valuta. Naravno da smo prepoznatljivi po šahovnici, Tesli, kao i tom specifičnom obliku teritorija koji izgleda kao bumerang. Ali kad se sve zbroji i oduzme, jedino čemu se uvijek vraćamo jest uhljebništvo i korupcija. To je naš pravi bumerang, to je jedino što se stalno vraća u našoj stvarnosti i redovito nam opali tragičnu šamarčinu. 

Jer realno, ima li ikoga, starijeg od pet godina, tko je iznenađen ovim posljednjim uhićenjima? Ima li nekoga tko ne ide u vrtić, a da mu je čudno što se takvi likovi brinu za svoje? Svoje pajdaše, stranačke drugove, kumove, članove obitelji, ma i mali od poštara je možda dobio nešto preko veze jer eto, trebaš se pobrinuti za svoje. 

Je li doista itko bio iznenađen kada smo čuli snimke vrlog gradonačelnika kako nekome j... majku jer treba zaposliti neku malu? I da joj se ima izmisliti radno mjesto!

Je li netko iznenađen kad smo saznali da se državne pare, naše pare, dijele šakom i kapom? Ali ne svima i svakome, nego svojima. Zna se. Uvijek se zna da to tako funkcionira. 

Je li netko iznenađen da iseljeni Hrvati nisu pohrlili natrag nakon one stupidne ponude da će dobiti novčiće ako se vrate u ovako divnu Hrvatsku? Pa oni su otišli zbog ovakvih gluposti i otišli u uređenije zemlje. I nije stvar samo u tome što će u njima lakše zaraditi plaću. U njima je lakše imati čist obraz. U njima je lakše napredovati ako dobro radiš svoj posao. U njima političari ne vode jeftine ideološke ratove. Odnosno, ima takvih političara i u uređenijim zemljama, ali obično nisu dominantni. I sasvim je logično da su sreću potražili vani. Ne mogu ih okrivljavati, iako bi bilo mnogo korektnije da zemlju napuste oni zbog kojih zaudara. Baš ti kojima je sveto samo pobrinuti se za svoje. I za svoj novčanik. 

Ne mislim sada na jadne zastupnike koji eto, zbog selektivne amnezije nisu uspjeli zapamtiti gdje stvarno žive pa uzimaju te zaprljave novce za izmišljeni odvojeni život. Zamisli ti samo te jadne ljude koji na ruci imaju onu narukvicu s adresom jer krenu u grad i zaborave gdje liježu pa ih neki dobroćudni taksist besplatno odveze doma jer eto, može si zamisliti kako je to imati člana obitelji koji zaboravi u kojem kasliću podiže poštu. Je li to onaj zagrebački ili pak pulski ili neki otočki…

Jer mucekima nije dosta što već imaju dvostruko ili trostruko veća primanja od prosjeka i brojne beneficije pa i tragično visoku penziju, no nek se nađe i ta naknada za odvojeni život. To je prokleto jadno, ali ne treba stati u istu rečenicu kao ta monstruozna darežljivost s parama koje nisu tvoje. S parama koje su trebale ići u naše vrtiće tako da ne moramo nositi papirnate ručnike. Ili u naše ceste ili za razvoj turizma ili za razvoj industrije, ali ne... Zna se gdje je otišlo. 

I zato to stavite na kovanicu. Ruka ruku mije! Ili doista nacrtajte uhljeba, nekog nesposobnog jadnika koji spava na poslu. Ili još bolje, uopće ne dolazi na posao. Ili stavite kuvertu na stol. U nekom restoranu, birtiji, ma bilo gdje. Kuverte su in. A kad ne može stati u kuvertu onda torbu iz koje vire euri. E, to je Hrvatska. To je naš zaštitni znak. Samo pitajte one koji su se iselili po čemu pamte Hrvatsku i kunem se da će na tom natječaju pobjednik biti jasan. Većina će imati istu ideju, iako je nikome nisu ukrali.

Naravno, nije sve crno. Imamo predivnu prirodu, ljude koji će realizirati najveće humanitarne akcije, znamo se i opustiti i brinuti jedni za druge, ali imamo i ovu kancerogenu pojavu uhljebništva i korupcije koja nas proždire. Koja se širi kao najpokvarenija maligna stanica. I prenosimo to s generacije na generaciju kao našu najznačajniju tradiciju. 

I zato nitko nema pravo biti iznenađen. Bar nitko iznad pet godina. I vudrenijim šestogodišnjacima sve je jasno. Nažalost.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva