It wasn’t (R)over, it still isn’t (R)over: Znaju li ljudi da ne moraju svugdje autom?

Hello September - i goodbye vozačica Range Rovera koja je napala ZET-ovca, ali njoj ćemo se vratit za par minuta. 

Ovisno o prognozi, za otprilike dva tjedna - ili maksimalno mjesec dana - na ulicama više nećemo moć čut zvuk natikača, šlapa i šlapica koje se glasno vuku po podu, što je možda informacija koja vama ne znači ništa, ali mene veseli skoro kao Božić; hvala jeseni na prekrasnim darovima.

Doduše, bit će i dalje onih koji po podu vuku UGGsice, ali ne u tolikoj mjeri, a to su ionako nježniji, diskretniji zvukovi. 

Nježnija i diskretnija situacija nas uskoro čeka i u kategoriji taksi prijevoza jer je država odlučila da je vrijeme za ograničavanje cijena - što je velika tuga i nevolja za onu pohlepnu šaku jada koja od turistkinje pokušava izmust 1506 eura za kilometar i pol vožnje od Glavnog kolodvora do Frankopanske, ili onu drugu šaku jada čija je vožnja od Splita do Trogira imala “normol prais” od 640 eura. Kažu, btw, da su uz turiste najčešće žrtve ovakvih šašavaca starije i nemoćne osobe - što možda zvuči čudno jer rijetko čija baka ima 600 eura viška, a kamo li 1500, ali nikad ne znaš. Nadamo se da zbog novih pravila usput neće nastat šteta normalnim, poštenim vozačima s normalnim, poštenim želucem kojima ne bi palo na pamet izvalit “dis iz priwat taksi, Split iz kepital siti, prais iz 20 euros uan kilometers.” Go back to school, prika.

Nježnije i diskretnije će uskoro bit i u prometu između Kvatrića i Maksimira jer će, sigurno ste već pročitali, vozačica Range Rovera koja je napala ZET-ovca biti protjerana iz Hrvatske zbog opasnosti koju predstavlja za javni poredak. Usput joj je i na 3 godine zabranjen ulazak u Europski gospodarski prostor, a ona odlukom o protjerivanju nije zadovoljna jer smatra da je to pretjerana reakcija na prometni prekršaj. Sure, Jan. Vi ćete bit slobodni guglat ostale “sitnice” iz prošlosti s kojima se povezuje, ali vjerojatno ste i to već pročitali.

Iz ovog se slučaja može izvući nekoliko korisnih pouka - što o važnosti lijepog i civiliziranog ponašanja i parkiranja, što (možda, ako vam je slučajno upalo u oko) o hijaluronu, što o činjenici da su pretjerane i nasilne reakcije u prometu uvijek loša ideja. Da je vozačica, na primjer, umjesto fizičkog obračuna odabrala dobri, stari srednji prst ili da je samo sjela u auto i sebi u bradu promrmljala nap***te se ku*rca svi zajedno - ili što već zvuči prikladno - advent je mogla provesti u Beču, but alas, jebi ga. 

Ali ima još jedna pouka koja se u medijima nije nametnula kao važna, a nije ni čudo kad je bilo puno eksplozivnijeg, atraktivnijeg materijala s daškom erotike, navodnog šverca kokaina, kockarnica, zatvora i sličnih stvari za koje čovjek inače mora upalit Netflix. 

Naša soon to be otišla vozačica ne poriče da je nepropisno parkirala, ALI ima ali, a ali od nas traži blagonaklonost i razumijevanje - parkirala je tako, kaže, jer je “samo” morala na brzinu otići do ljekarne po kapi za oko. Razumijemo, naravno, nitko ne voli ić u ljekarnu… zapravo, gotovo nitko, dopustit ćete mi jednu malu digresiju. 

Moj prijatelj ima prijateljicu - što već zvuči kao izmišljena priča ali koliko znam, nije - koja je magistra u ljekarni. Ne u ovoj u koju je bye bye Rover navratila po kapi, u jednoj drugoj u kojoj ju svako toliko nazove jedan muškarac kojem treba pomoć. I treba mu pomoć, doduše pomoć psihologa, ali to su njegove privatne stvari. Pomoć koju (uvijek taj isti) muškarac traži preko telefona kreće s pričom o njegovoj supruzi s ginekološkim problemima za koji joj trebaju vaginalete, ali to već imaju doma. Ono što “nemaju” je znanje o primjeni, pa muškarac traži detaljne upute o korištenju. Dok mu mlada magistra objašnjava kako se umeću vaginalete, gospodin zadovoljno dahće u telefon, vjerojatno dok sjedi gologuz na kauču na kojem inače prima goste. Eto, ako mislite da je samo vama grozno na poslu, barem vas ne zovu ovakvi likovi. 

Kraj digresije koja je počela idejom da nitko ne voli ić u ljekarnu - gotovo nitko ne voli, ali zapravo, ovaj gospodin samo zove pa možda ne voli ni on. 

Gotovo nitko ne voli, a većini nas je to samo jedna dodatna komplikacija u danu i želimo da je što brža, kraća i učinkovitija - što ne znači da ćemo parkirat na način da zaustavimo tramvajski promet i udarimo vozača, ali svi smo različiti. 

Najavila sam pouku, brzo će, ali prvo će jedan neobavezni “CSI: Ljekarna” - temeljen na mojim nagađanjima, da ne ispadne da nudim isključivo točne informacije.

Naša vozačica kaže da je samo na brzinu išla po kapi za oči, a s obzirom na smjer iz kojeg je auto parkiran, otvara se prilika za nagađanje da je došla iz obližnjeg salona. Salon je od ljekarne udaljen 350 metara, što je prosječno 459 koraka - 5 minuta pješice, 2 minute autom… osim ako ga nepropisno parkiraš i potučeš se, onda može bit i 3 godine posljedica, ali to je statistička anomalija. 

Nagađam da je došla iz salona, možda uopće nije. 

Ali ako je, CSI: Ljekarna može dalje… odnosno bliže. 

Ljekarna najbliža lokaciji nepropisno parkiranog auta je poznata po gužvi - barem meni jer je u vrijeme mojih posjeta uvijek bilo tako, a subotom je sigurno špica - ali i da nije, to je vrlo nelogična ljekarna za potrebe jednih brzinskih, “što prije, to bolje” kapi. Ne zbog eventualne gužve, nego zbog udaljenosti. 

Ako je osoba kojoj su trebale kapi krenula s lokacije koju (ni)smo “utvrdili” nagađanjem, postoje dvije ljekarne koje su bliže, praktičnije, s manjom gužvom i najvažnije - na istoj strani ulice kao i salon. 

Prva je od salona udaljena točno 140 metara, odnosno 183 koraka - 2 minute pješice, 1 minutu autom, ali to je valjda udaljenost koju nitko ne bi vozio, osim možda nekog taksista koji bi uslugu naplatio 100 eura jer je Zagreb kepital siti. 

Druga je od salona udaljena malo više, “čak” 180 metara, odnosno 236 koraka - još uvijek 2 minute pješice, još uvijek 1 minutu autom, vjerojatno još uvijek 100 eura taksija ako naletite na idiota. 

Da je naša vozačica te nemile subote odlučila biti pješak, sve bi bilo drugačije, ali eto, išla je autom, zaigrala se putem i dobila ukor u putovnici. Zašto je odlučila tako kako je odlučila, ne znamo.  

Možda je otišla iz salona autom i na rutu prema finalnom odredištu ubacila ljekarnu. 

Možda joj se nije dalo hodat, a možda joj je ovako samo bilo praktičnije. 

Možda ima novi auto - ili novo auto ili nova kola, kako kome paše - pa voli provodit vrijeme u njemu. 

Ne znamo zašto nije odlučila biti pješak. Zašto auto nije ostavila u garaži Kvatrić koja uvijek ima slobodnih mjesta isto ne znamo. Ne znamo ni zašto je parkirala onako kako se inače govori da parkiraju plavuše i divlji muškarci sa stranačkim iskaznicama. Zašto sve ostalo, ne znamo ni to. 

Ne moramo ni znat, nije naše da znamo. 

Ono što znamo je da se ljudima sve češće TOLIKO ne da hodat da bi neki od njih, da mogu, autom uletili i u Poštu, a romobilom išli na zahod.

Ne govorim o ljudima kojima je zbog zdravstvenih problema stvarno teško hodat ni o relacijama koje zahtijevaju auto - podrazumijeva se da ćeš sjest za volan ako ti do nekud treba 10, 20, 30 minuta vožnje - govorim o zdravim, sposobnim ljudima koji više ne bi prošetali jednu tramvajsku stanicu jer im je i to tlaka. 

Kog briga što je odredište toliko blizu, zašto da hodaju kad mogu vozit? 

Autom u ljekarnu udaljenu 350 metara - Roverašica sigurno nije jedina koja to radi iako za nju još uvijek nagađamo odakle je krenula - liftom na prvi kat, pokretnim stepenicama kad god je moguće, čak i ako su pored njih ove obične i najvažnije, OBAVEZNO parkirat auto NAJBLIŽE moguće ulazu u shopping centar, nema veze što se teško ugurat u mjesto, nema veze što ćeš ga duže tražit, bitno je samo da se ŠTO MANJE i ŠTO RJEĐE hoda, a ako parkiraš malo dalje, to je sigurno dodatnih 50 koraka. Nije to samo stvar lijenosti, razmaženosti i komocije, nego i propadajućeg mentaliteta. 

Ljudi više ne žele hodat čak ni kad bi bilo prirodno da to rade (ako mogu), čak ni kad je to jednostavnije, praktičnije, lakše - svugdje se “mora” ić autom, ne daj Bože da se događaju koraci.

Bože, ne daj.

Saće pouka, saće. 

Da je trenutno najpoznatija vozačica u Hrvatskoj te nemile subote u nabavku kapi uložila par minuta koraka, tramvajski promet bi tekao neometano, ne bi se dogodila “šora”, a ne bi ni posljedično “molimo vas da izađete iz Hrvatske” - što ne znači da se isto ili slično ne bi dogodilo kasnije, ali o tome isto možemo samo nagađat.

Njena priča, naravno, zapravo uopće nema veze s koracima, nego s puno ozbiljnijim stvarima, ali zašto na tom mjestu ne bismo nepropisno parkirali i usputnu pouku o važnosti hodanja? 

Tako je, nema razloga da ju ne parkiramo baš tu, pa ako se netko želi potuć, slobodno. 

PRESTANITE svugdje ić autom za svaku obližnju pi*dariju - nakaradno je, glupo je i gušite ceste bez potrebe. 

Srdačan pozdrav i sretan septembar u koji ulazimo s jednim parkirnim mjestom više. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva