Miss7 Blog 25. ožujka 2021.

Ima li ljubavi nakon braka i djece, kad shvatiš da za život nisu dovoljni strast i opčinjenost?

Marko Grubišić.

Tamo negdje davne ’96 ili ’97 prošlog stoljeća gledala sam film „Prije svitanja“ i osim što sam se momentalno zaljubila u Ethana Hawkea bila sam oduševljena što je ekranizirana maštarija svake tinejdžerice diljem zemaljske kugle. Za one koji nisu gledali, a pretpostavljam da vas ima rođenih poslije 2000. koji čitate moj blog, film je romantična drama u kojoj se dvoje mladih ljudi na proputovanju Europom upozna u Beču, provedu noć zajedno u dugim razgovorima, upoznavanju i poljupcima znajući da se prije svitanja moraju rastati jer ona odlazi na vlak za Pariz, a on na avion za Ameriku.

Naravno, u toj se noći zaljube kako se samo mladi ljudi zaljubljuju. (Hm, je li to zapravo točno? Zaljubljuju li se i stariji tako strastveno, slobodoumno i neopterećeno? Možda i da, ali ostavimo to za malo kasnije.) Uglavnom, dogovorili su se da se nađu za šest mjeseci u isto vrijeme na istom mjestu. Svaki je gledatelj/ica nakon takvog kraja smišljao svoj scenarij u mašti, a svaka djevojka zanosila se ljubavlju s potpunim neznancem koji je čeka negdje na proputovanju Europom.

U doba kad se još uvijek bezbrižno putovalo (evo i to mi se sada čini poput kakve maštarije) imala sam jednu takvu avanturu s jednim (visokim) Meksikancem u Firenzi. Proveli smo noć šetajući tim predivnim renesansnim gradom, poljubili se na Ponte Vecchiu i obvezali se kako ćemo si pisati. Mo'š mislit.

Prošlo je puno godina i Ethan Hawke i Julie Delpy snimili su nastavak „Prije sumraka“ (op.a. igrom slučaja nisu se našli šest mjeseci nakon, ali se slučajno susreću devet godina kasnije u Parizu), a Facebook je postao planetarno popularna društvena mreža i jedan dan stiže mi Facebook request s druge strane svijeta s imenom koje nikad nisam zaboravila. Manuel Robleda Martinez. Nisam izmislila, majke mi.

Moj Meksikanac potražio me na Facebooku i umjesto obećanih pisama razmijenili smo nekoliko poruka. I morat ću vas razočarati, stvarno ih je bilo tek nekoliko, jer nakon toliko godina Manuel i ja nismo si imali puno za reći. Ta jedna noć u Firenzi ipak je bila premalo da bismo znali kakve ćemo osobe postati i o čemu osim o toj noći razgovarati. Kurtoazno smo se pozdravili, zaželjeli sve najbolje i eto, još uvijek smo Facebook prijatelji bez kontakta, kao neki podsjetnik na doba kad smo bili premladi da bismo razumjeli kako za život nije dovoljna samo strast, opčinjenost i trenutna zaljubljenost.

Zapravo je to tema ovog mog bloga, a „Prije svitanja“ samo lagani uvod u život. Naime, devet godina nakon „Prije sumraka“ izlazi još jedan nastavak ove legendarne trilogije, a tko zna možda još nije kraj?) u kojem su Celine i Jessey bračni par, roditelji blizanki, životni partneri, a njihov život više nije ni san ni tinejdžerska maštarija ni nepromišljene odluke, već život u svoj svojoj realnosti. Odgoj djece ostavio je traga na Celine, ona više nije bezbrižna Francuskinja, već umorna i podbuhla mama, Jessey s druge strane nije ostario ni sekunde (kako nepravedno) i teško se suočava s konstantnim optužbama svoje supruge da je zanemario i nju i djecu u ime svoje karijere i sebičnosti.

„Dok si ti putovao svijetom promovirajući svoj roman, ja sam se pitala jesam li uopće dobra majka i znam li što radim s to dvoje djece“, ispovijeda se Celine. Jessey se opravdava da su zbog nje ostali živjeti u Parizu koji je njemu Amerikancu beskrajno dosadan i pretenciozan i da je on sve radio za njih. Zvuči poznato?

Ima li uopće ljubavi nakon braka i djece? Sudeći po posljednjem nastavku spomenutog filma, ima, ali je teška. Sudeći po sebi, ne znam što bih vam rekla, možda smo još premalo u braku (ove godine nam je peta godišnjica), troje male djece i dvoje odraslih iz prijašnjih veza, život se svakako ne čini kao prvi, više podsjeća na treći film, s natruhama sjećanja na drugi nastavak kad smo potpuno zaljubljeni sanjali o zajedničkom životu. Jesmo li prečesto umorni za naš odnos, nakon što ishendlamo djecu i njihove obaveze? Jesmo.

Jesmo li često pogubljeni u moru svakodnevnih obiteljskih i financijskih očekivanja koja se prožimaju na svim razinama  našega braka? Jesmo. Želim li još uvijek ostarjeti uz svog partnera? O, da. Tako nekako završava i „Prije ponoći“, Jessey  predviđa  da i u 80-ima imaju razgovore o njihovu životu i prisjećaju se tog trenutka svađe kao nečeg usputnog, a posljedično najboljeg seksa u životu. Vremeplov ljubavi, braka, zajedništva i života nije jedan trenutak zaljubljenosti, već zbir svih tih životnih trenutaka i dok god ne zaboravljamo najljepše, ne ukopamo se u najteže, othrvamo se svakodnevici, ljubav ne nestaje nakon braka i djece, ona se samo ponekad kratko prikrije ne bi li se vratila još jača. Barem se nadam!. U iščekivanju novog nastavka životne priče Jesseya i Celine koja bi, s obzirom da je svaki prijašnji nastavak slijedio devet godina poslije, mogao svjetlo dana ugledati 2022., hrabro kročimo naprijed. Stay tuned!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0