Miss7 Blog 21. srpnja 2021.

BarTHElona u doba covida: Part one

Andrea Andrassy
Privatna arhiva.

Srdačan pozdrav iz BarTHElone, danas ću bit kratka - iako zapravo uvijek najavim da ću bit kratka i onda ne budem. Ali danas su za to veće šanse jer za sat vremena izlazim na večeru, plus, iz dnevne sobe stana u kojem sam odsjela dopiru nasilni zvukovi filma koji je toliko lijeno sinkroniziran na španjolski da jedna žena glumi i sebe i svog 12-godišnjeg sina, pa želim bit što prije gotova.

Uglavnom, BarTHElona - ako vas zanima zašto se ponašam kao idiot i ne govorim Barcelona, objašnjenje je u prethodnoj kolumni koja je OVDJE, a u kojoj između ostalog možete saznati kako i zašto sam tijekom tri tjedna i dva godišnja doba vadila JEDNU putovnicu.

Tu sam još 3 dana u društvu svoje prijateljice Ace, nakon čega letimo za Madrid u kojem za sad nije aktivan policijski sat. 

Ovdje smiješ ostat na ulici do 1 ujutro, a ako te uhvate vani nakon toga, za kaznu se moraš udat za čovjeka koji govori “plandemija” i “pametnom dosta.”

Nemam pojma što se dogodi ako te “uhvate”, ali znam dvije stvari -  prvo, da policajci ovdje imaju mitraljeze ali su i dalje nekako jako susretljivo-simpatični. Susretljiviji i simpatičniji od prodavačice u Splitu koja me prošli tjedan, čim sam kročila nogom u dućan s odjećom, pitala “vi ste trebali nešto, ili?” 

Pretpostavljam da je vjerojatno mislila da govori “ako vam nekako mogu pomoći, tu sam”, ali izašlo je malo drugačije.  

Ovi s mitraljezima ti kažu “buenas noches” dok prolaziš pored njih i jako je lijepo.

Druga stvar koju znam je da nakon cijelog dana hodanja po sparini ionako nemam nikakvu želju postojati iza ponoći, kamo li van stana, tako da mi policijski sat ne krade puno sreće - barem mogu otić spavat bez grižnje savjesti i osjećaja da propuštam nešto.

Znam, stara sam i dosadna, znam i da policijski sat drugima krade puno više, samo kažem da se ne osjećam toliko pogođeno koliko očekuju ljudi koji mi u inbox javljaju “uvodi ti se policijski sat, nećeš moć ništa.”

Nego, s obzirom na to da sam praktički tek došla, čini mi se glupo da pišem konkretne stvari o Barceloni kad me konkretne stvari tek čekaju. 

“Puno se krade tamo!” - na primjer to, što mi isto stalno najavljuju u inboxu. 

Možda me pokradu, možda ne, ali to ću znat tek sljedeći tjedan, kad se vratim.

“Vratit ćeš se s covidom, tamo ti svi imaju covid!” - to je isto jedna od čestih čestitki u inboxu. 

Ne znam zašto se neki ljudi imaju potrebu prognozirat ružne stvari drugima bez da ih na to netko tjera - sjećam se da sam, kad sam završila faks, imala prepun inbox “čestitki” koje su glasile “sretno na burzi.” 

Ne vjerujem da je zlonamjerno, ali ne vjerujem ni da je nužno.

Uglavnom, tu sam, vruće je, lijepo je, gužva je na svim mjestima osim na onima na kojima nije i fontane su takve da želim oživjet Milana Bandića i tužit ga. 

Slobodno ocijenite ovo neprimjerenim ako vam je tako drago, ali fontane u Zagrebu su u odnosu na ove u Barceloni dopunska nastava, a nisam sigurna da su bile znatno jeftinije. Ili uopće.

Trenutno ne znam odgovorit na pitanje “kako ti je bilo u Barceloni” jer mi je tek počelo “bit”, ali znam druge stvari, tipa kako sam uopće došla do ovdje, što prije 2 godine ne bi bilo vrijedno spomena, ali danas se više ne putuje kao prije - sad ima puno papirologije samo ako se želiš stvorit ovdje.

Treba ti negativan test ili covid putovnica - ja sam cijepljena s dvije doze i platili su mi 1890 kuna da to kažem, covid putovnicu sam izvadila preko “e-građani”, plus, radila sam brzi antigenski test dan prije putovanja za slučaj da na aerodromu naletim na osobu koja misli da je život Pentagon i da me iz bilo kojeg razloga odluči maltretirat. Bolje je imat višak papira nego da ti fali jedan.

Još jedna stvar koja ti treba je QR kod za ulazak u državu - on se dobije nakon što ispuniš formular za ulazak u Španjolsku.

Nije ništa komplicirano, ali je glupo jer te osim adrese smještaja traži i broj sjedala u avionu, što ne možeš imat jer Franjo Tuđman ne podržava online check-in, barem nije ni za jedan let do sad u mojoj povijesti letenja. (Pričam o aerodromu, ne o mrtvom predsjedniku, za slučaj da ovo čitate na wc-u i niste koncentrirani).

Srećom, taj dio prilikom ulaska u državu nitko ne gleda, iako je u formularu obavezan.

Prvi dio formulara možeš ispunit kad god, drugi najranije 48 sati prije leta, a na kraju te traže da obećaš da ćeš, ako osjetiš bilo kakve simptome covida, to odmah javit nadležnim službama i otić u samoizolaciju.

(Osoba koja je radila formular očito nikad nije upoznala ljude).

Kad je sve spremno, na mail dobivaš QR kod koji moraš pokazat na aerodromu na nekoliko punktova i bez njega ne možeš uć na let, ni u Španjolsku.

Na letu je, naravno, bila gospođa koja se 17.7. pojavila s testom od 9.7. i čudila se kako više ne vrijedi iako se zna da vrijedi 48 sati.

Kad su ju pustili uz rečenicu “ona je njihova, sigurno ju neće vraćat nama”, okrenula je očima jer su ju “gnjavili s glupostima”, a tijekom cijelog leta je u te iste oči gurala prste koji su povremeno bili u ustima dok je grizla nokte, a povremeno na prozoru s kojeg je čistila mrlje koje je napravila tim istim prstima.

Btw, test više nije obavezan, tako je rekla gospođa koja nas je upisivala na sjedala 23A i 23B, što je možda točno, a možda i nije jer kod nas istina uvijek varira od šaltera do šaltera.

Kad sletiš u Španjolsku, situacija je brza, konkretna i sistematizirana. Očekivala sam gužvu, kaos i dugo čekanje u redovima, ali nije se dogodilo. Na svakom kutku te čekaju zaposlenici koji te navigiraju, podsjećaju na razmak i “bodre” da što brže i lakše uđeš u državu i napustiš aerodrom. Mi smo od trenutka slijetanja do izlaska na taksi stajalište “potrošile” samo 15 minuta života, i to s uključenim check-pointovima, QR kodovima i preuzimanjem kofera. 

A što se tiče nenormalnog života jer je svaka naznaka normalnog uzurpirana covid-om… trenutno je sve normalno, ako ne računamo policijski sat. 

Ljudi su ovdje, neki hodaju preblizu, neki dovoljno daleko, maske su obavezne u zatvorenim prostorima, na otvorenima ne, osim kad si u gužvi… i to je to. 

Sve izgleda normalno, u restoranima se sjedi s razmakom koji bi meni odgovarao i van pandemijskih okvira, život postoji i trenutno nigdje nije armageddon. 

Osim u naslovima članaka, ali na to smo već navikli. 

Naravno, tek sam došla, tko zna što nas sve čeka do sljedećeg tjedna - javim vam svakako, a sad idem na večeru s koje se moram vratit najkasnije do 1. 

Update nakon večere: Sjedile smo stol do para koji je bio na najbizarnijem prvom spoju ikad, a kad je frajer rekao da voli Princea, cura se zbunila i pitala kojeg. 

“Which one, there are so many princes? I like Harry.”

Ljudi su najbolji.

Srdačan pozdrav i javite gdje se dobro jede ako znate.


 

Komentari 0