Miss7 Blog 14. srpnja 2021.

MUP(pet) show: Kako ne izvaditi putovnicu u 2021.

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Buenos dias, jel vam vruće? 

(I ostala nepotrebna pitanja koja ljudi vole postavit kad je vani 37 stupnjeva).

“Jel vam vruće?” 

“Zapravo čak nije ni toliko vruće koliko je sparno.”

“Nema više ni prijelaznog razdoblja…”

I nema, jakne za prijelazno razdoblje su postale kao avokado… ne još, ne još, ne još, SAD može, too late, više ne može. Ovo s avokadom sam prepisala s interneta - znam da znate, ali želim da znate da znam da znate. 

Što manje nedoumica imamo, to bolje, jel tako e-građani?

NE.

NO.

NEIN.

Ovo će biti jedna kratka, (ne)informativna priča o tome kako sam unatrag 3 tjedna vadila putovnicu. Brzim postupkom, jer standardnim traje oko mjesec dana, što je meni kao opsesivnom paničaru zvučalo nedovoljno dobro jer bi se taman možda baš sve stiglo, a možda taman baš i ne bi.

Putujem u Barcelonu, za slučaj da nekog zanima.

Ili, kako nas je stalno volio ispravljat jedan “bolji” lik na poslu: “Kaže se BarTHElona” - što je uvijek bio i zauvijek će biti najbolji douchebag test ikad osmišljen. 

Lik koji te u neobaveznom razgovoru u centru Zagreba ima potrebu opomenut da se kaže BarTHElona je ono što u Španjolskoj zovu “gilipollas”, što možete guglat ako želite, a i ne morate. 

Nego, putovnica. 

Što će mi uopće putovnica ako idem samo u Farfelolu? 

Jer sam opsesivni paničar i MORAM imat ekstra dokumente čak i kad “ne moram.” Par puta sam otišla u Ljubljanu samo s osobnom i nije mi bilo dobro sve dok se nisam vratila doma. 

Pardon, u Lubianu.

Imam prijatelja iz Kanade koji ju zove “el-đe-bel-đajna” jer ne može shvatit slovo “lj.”

Kažu da je uvijek dobro imati i osobnu i putovnicu kad putuješ - jedan dokument ostaviš u hotelu, drugi nosiš sa sobom, pa ako ga slučajno izgubiš, imaš backup plan i manje komplikacija. 

Moja putovnica je istekla u 2. mjesecu, pa mi je trebala nova, za što sam imala odličan plan čija je realizacija krenula u jedno proljetno nedjeljno popodne.

NEDJELJA, 20.6.

Oprala sam kosu i našminkala se najbolje što mogu jer sam (opet) odlučila da ću napokon imati putovnicu na kojoj ne izgledam kao zločesti jež - i (opet) nisam uspjela. Već tradicionalno izgledam kao reklama za kisele krastavce, kao i na svakoj slici za dokumente otkad znam za sebe (i krastavce).

“Nema veze, važna je destinacija, a ne slika u putovnici.”

I je, ali bilo bi lijepo imat i dobru sliku. Ljudi s lijepom slikom u putovnici možda imaju šansu za uzbudljivu ljubavnu priču koja podsjeća na Love actually. 

“Izgubila sam putovnicu, Ryan ju je pronašao na podu i odnio na šalter izgubljeno/pronađeno… istu večer me potražio preko Facebooka i ostalo je povijest.”

Da Ryan pronađe moju putovnicu, ostavio bi ju na podu i otišao oprat ruke. 

Uglavnom, sliku sam napravila u nedjelju, 20.6. jer sam u ponedjeljak, 21.6. imala plan sve obavit u MUP-u. 

Dan kasnije je bio praznik, pa sam imala ideju da su “svi sigurno spojili i otišli negdje drugdje, što znači da neće bit nikog i bit ću gotova za 20 minuta.” Ahaha. Ha. Ha. Haaa.

PONEDJELJAK, 21.6.

Prvi dan ljeta i prvi dan bitke za putovnicu. Došla sam malo prije podneva, laganim korakom, sasvim neopterećeno jer imam sve potvrde i uplate i slike… kliknula na redomat tamo gdje je pisalo “osobne i putovnice, žurni postupak” i dobila svoj broj. 

Dok sam ga uzimala, prišao mi je mladi gospodin i u panici pitao: “Kako dobim onaj slovo?”

Mahao je rukom prema šalterima na kojima su se izmjenjivala slova abecede u kombinaciji s brojevima.

“Koje slovo?” - pitam i vidim da mojim potrebama dodijeljeno slovo “A.”

“ŽE!” - vikne on i opet uperi u šaltere. “ŽE!”

 

“Koji vam dokument treba?” - pokušavam drugom logikom jer ne znam što je “že.” Možda zna onaj s mog posla koji zna da se kaže BarTHElona. 

“Ovaj ŽE!” - viče on i opet pokazuje prema šalteru iznad kojeg se crvenilo slovo J. 

Treća logika je bila da samo krenem pritiskati ekran dok ne izađe slovo J, što sam i napravila i to je prvo slovo koje se pojavilo. 

“Evo, J” - ponosno mu pružam listić, sretna što napokon mogu u red u kojem neću dugo stajat jer su “svi negdje drugdje.”

“Ne, ne, ne!” - nezadovoljno maše listićem, “ŽE!”

“Že!”

Pokazuje opet prema šalterima, a ja se naginjem da vidim što se skriva iza stupa jer on tamo očito vidi taj svoj “že.”

“ŽE!” - vikne još jednom, a ja opet klikam po ekranu i izlazi slovo G.

“ŽEEEE!” - zadovoljno uzima broj i staje u red. 

Napokon spuštam pogled da vidim koji sam broj dobila uz slovo A.

A374.

Na redu je trenutno A110.

“Možda stignem do Zare” - pomislim i hrabro napustim prostorije MUP-a. 

Sat vremena, pa ću se vratit. 

“Taman ću doći na red.”

“Ide to brzo” - i ostale romantične ideje. 

Sat i dvadeset minuta kasnije, panično se vraćam prema MUP-u, ljuta na sebe jer je moj broj vjerojatno već prozvan i propao je. 

Čovjek s listićem “že” je i dalje tamo.

Što se tiče mojiih potreba, na redu je trenutno A118.

SEDAM ljudi sa slovom A je obavilo što je trebalo - do mojeg broja ih je ostalo još 256.

Čekam još 15 minuta, pa odlazim doma, svjesna da sam se zajebala.

“Doći ću predvečer, ionako imam dogovor u gradu.”

Vraćam se u 19:30h, u nadi da moj broj nije već prozvan, iako pretpostavljam da je jer je prošlo previše vremena. 

Gospodin “Že” više nije tu.

Na redu je A180. Nije me bilo preko 5 sati i ovo je rezultat.

Čujem da su redomat zatvorili u 17 sati jer je previše ljudi uzelo broj.

“Dođite rano, u pola 7, onda ćete manje čekat” - govori mi policajac na ulazu kad sam ga tražila savjet. 

Ne “nećete čekat” - MANJE ćete čekat.

Preksutra, jer je sutradan praznik i ne radi se. 

SRIJEDA, 23.6.

Budim se u 5:30, pripremam kavu i izlazim u dan koji je najavjen uz opis “toplinski udar.” U 6:05 je još sasvim ugodno, a ugodno je i u 6:20, kad dolazim do ulaza MUP-a. 

Prva na redu?

Ne. 

Peta. 

Prvi čovjek je došao u 6:00, iz Koprivnice, nakon njega trudnica koja se pojavila u 6:10. 

Treći u redu je iz Pule, u ruci ima fascikl sa svim dokumentima i papirima koji bi mu ikad mogli trebat jer ne želi da mu fali jedan papir. Vjerojatno ima i pohvalnicu za odličan uspjeh u prvom razredu i recept za bakinu pitu od jabuke, jer nikad ne znaš što te na šalteru mogu tražit. 

U 6:30 u redu stoji već preko 30 ljudi. Svako novo lice prilazi u čudu jer je mislilo da će biti prvo. 

U 6:45 nas je preko 50 - ja stojim i ćaskam s četvrtim u redu. Zove se Ante, živi u Minhenu i točno tako ga izgovara jer nije iskompleksirana budala koja mora reć Mjunšen da bi svi u redu znali da je pametan.

U 6:55 u zraku vlada panika - nas prvih 10 imamo dogovor da nema šanse da ćemo dopustit stampedo i guranje preko reda, a imamo i nekoliko kandidata koji su došli tek prije 10 minuta, a glume da su “naši” i jasno je da će probat nešto nedopušteno.

U 7:00 se otvaraju vrata. 

Koprivnica ide prva, pa trudnica, pa Pula, pa Mjunšen, pa ja. Dobivam broj A5 i osjećam se kao da sam upravo dobila Audi istog opisa.

Otvoren je jedan šalter, ali ništa se ne događa.

Initializing Windows valjda. Ili DOS, to bolje paše uz stolice u čekaoni.

Drugi šalter “radi”, ali ne uspijeva uspostavit komunikaciju s redomatom pa žena moli da svi koji su došli samo podignuti dokument stanu u red “onako kako su došli.” (Ahaha-ha. Ha).

Koprivnica uspijeva stat prva, ostalo je kaos.

U 7:08 dolazi osoba koja radi na trećem šalteru - lagano, s kavom u ruci, sjeda za stol i pali kompjuter.

Mjunšen i ja komentiramo da ZATO kod nas ništa ne valja, što završava zaključkom da je u Njemačkoj sve lakše.

U 7:15 na red dolazi moj broj - A5. 

Stojim lijevo od šaltera “one koja je nježno dolebdila s kavom”, a na njega preko reda dolazi žena koja povišenim tonom traži nešto što ne bih vjerovala da nisam čula vlastitim ušima. 

“Ovako” - kaže ona, “ja sam ovdje bila prekjučer i nisam ništa obavila.”

“Dobro?” - pita gospođa na šalteru, iščekujući poantu (zajedno sa mnom, koja sam također bila prekjučer i dijelim istu sudbinu).

“Ovo je moj broj od prekjučer, ja ga sad želim iskoristit.”

Vadi papirić iz PROŠLOSTI i traži da joj se uvaži.

“Gospođo, danas je novi dan, morate imat broj od danas” - djelatnica je i dalje mirna, puno mirnija od mene.

“Ali ja sam već BILA PREKJUČER, zašto ne mogu sad doć na red?”

Na šalteru desno od mojeg slušam kako Puli unatoč debelom fasciklu u kojem je ponio sve ipak fali jedan papir, tj. jedan dokument - osobna, bez koje ne može dat zahtjev za putovnicu. 

“Gospođo, morate imati broj od danas da bi danas obavili nešto” - djelatnica na šalteru lijevo je i dalje smirena, ja i dalje nisam. 

“Ali pa ja sam prekjučer uzela broj koji je onda na redu prije ovih današnjih!!! Vi meni sad stvarno nećete dati da obavim ovo?” - djelatnica joj mirno objašnjava da život tako ne funkcionira, a ja joj više ne zamjeram što je sjela za stol u 7:08, nego joj se divim što se uopće pojavila na poslu. 

“Jeste uzeli broj danas, sad kad ste došli?” - pita, iako ne znam zašto pita.

“Nisam”, kaže gospođa iz prošlosti, “imam broj od prekjučer.”

“Morate uzeti broj danas.” - ponavlja očito najsmirenija osoba na svijetu.

“NEVJEROJATNO!” - gospođa se demonstrativno okreće i odlazi. 

U 7:20 izlazim iz zgrade MUP-a, s potvrdom da sam predala papire i inputom da dođem kroz 3 dana, što neću moći, ali bitno je da sam sve predala pa ću doć kad stignem. Na izlazu srećem Koprivnicu - putovnica mu nije gotova, bit će iza 12 sati. Ili 15, ne sjećam se. 

PETAK, 2.7.

Za podizanje se ne čeka toliko dugo, pa bahato dolazim u 14:30h - uzet ću broj, obaviti sve što imam u gradu i vratiti se… nekad. S naglaskom na nekad DANAS, jer to izgleda nije baš svima jasno. Vjerojatno je sad i manja gužva jer su počeli “pravi” godišnji… i jesu, posvuda. U MUP-u je krenulo ljetno radno vrijeme, pa umjesto do 21, sad radi do 14 sati. Osim ponedjeljkom, ali nije ponedjeljak. Ljubim vrata u 14:30 i naravno, ljubim zemlju Hrvatsku predivnu.

PONEDJELJAK, 12.7.

Jelena Veljača slavi mjesec dana braka, ja slavim 3 tjedna MUP-a i putovnice. Ulazim u mokri hodnik izgubljenih živaca i propalih nada, pritišćem dio ekrana na kojem piše “podizanje osobne/putovnice” i napokon dobivam slovo “ŽE.” G343 je moj broj, a na redu je G180. Bog je stvorio svijet u 7 dana, meni u 2021. treba 3 tjedna i 2 godišnja doba za putovnicu, a možda će mi trebat i više. 

“Pa zašto nisi išla preko e-građani?” Vrlo jednostavno, jer kad vidim riječ “vjerodajnica” i “sjednica”, što je samo užasan prijevod riječi “session”, mozak mi se ugasi - i mislila sam da će šalter biti jednostavniji.

COVID putovnicu sam kasnije izvadila tamo, ali lako za to, sad smo još u MUP-u.

Vraćam se do redomata da provjerim je li netko ostavio “raniji” broj - ljudi koji odustanu to znaju napraviti, pa tako spase nekog drugog. Na podu leži broj G240. Podižem ga i osjećam se kao u igrici, kad u inventory staviš nešto što si pronašao usput, a što će se kasnije pokazati ključnim za prelaženje levela. 

U gornjem desnom kutu prvi put uočavam QR kod - kad ga skeniraš, u stvarnom vremenu možeš pratiti koliko je brojeva ispred tebe, gdje god se nalazio u tom trenutku.

Opet odlazim šetnju, ovaj put smirena jer znam točno kad (ne)ću doći na red. Sat i nešto kasnije, vraćam se u MUP. Ispred mene je još 5 ljudi. Redomat je opet zatvoren, što slama srce ženi koja je odjurila s posla ranije da bi sve stigla i sad ipak neće.

Dajem joj svoj “kasniji” broj, onaj koji će biti na redu kroz sat vremena.

Zrak je mokar, strop se topi, djelatnice na šalterima smireno slušaju želje i pozdrave, čak i kad su dostavljene glasnim, agresivnim tonom. 

Tri tjedna nakon prvog posjeta, na šalteru napokon svijetli moj “ŽE.”

Izlazim iz MUP-a s putovnicom u kojoj izgledam kao kiseli krastavac, ali barem sam mirna do 2031.

Do tad će se sustav optimizirat pa će sve ić brŽE… ili neće? 

Ne znam, ali znam da se sljedeći tjedan javljam iz BarTHElone.

(Pod uvjetom da sve prođe ok). 


 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0