- Zadnje čega se sjećam da sam preko balonera prebacila svoj Missoni šal i zakoračila na mokri pločnik, kišobran nisam stigla ni otvoriti, a na mene je silovito naletjelo nešto što me odbacilo metar u stranu i pokosilo takvom silinom da sam mi se u tom trenutku sve zacrnilo
- Za miss7 magazinu Slađana Križić donosi ispovijest žene koja ima veliku tajnu - dužna je
Zadnje čega se sjećam jest da sam preko balonera prebacila svoj Missoni šal i zakoračila na mokri pločnik, kišobran nisam stigla ni otvoriti, a na mene je silovito naletjelo nešto što me odbacilo metar u stranu i pokosilo takvom silinom da mi se u tom trenutku sve zacrnilo. Nekoliko dana kasnije probudila sam se na odjelu intenzivne njege, sama usred noći. Gledala sam u mobitel brižno stavljen na punjač, nadohvat ruke. Nisam imala koga nazvati. Roditelji su mi bili na drugom kraju zemlje, brat u inozemstvu, prijatelja sam imala malo, a kolege u stranoj firmi u kojoj sam radila bili su tek glas u slušalici i ime u e-mailu. Iako smo imali dobar odnos u posljednje tri godine kako radim tamo, nisu bili taj neki uži krug koji zoveš kad te spuca dostavni skuter u punoj brzini.
Life&style
Poslala sam, doduše, e-mail u upravu firme s kratkim opisom incidenta i izrečenom nadom da se vraćam što prije. Izrazila sam blagu zabrinutost jer mi je rečeno kako nemam plaćene doprinose za zdravstvenu zaštitu zadnjih nekoliko mjeseci te sam zamolila da mi se jave samo s brojem osiguranja kako bih opravdala trošak boravka u bolnici. Uskoro je stigao odgovor kako nema potrebe da se vraćam s bolovanja jer tvrtka zatvara predstavništvo i kako se mogu javiti za detalje knjigovodstvu.
Long story short... tu posljednju večer u bolnici imala sam prvi realan razgovor sa sobom nakon mnogo vremena. Što se događa? Jesam li ja upravo ostala bez jedinog primanja? Nemam zdravstveno osiguranje, a bila sam u bolnici skoro tjedan dana, uz gomilu pretraga i zahvata... Kao život čovjeku na samrti, tako su mi prolazili pred očima svi najcrnji aspekti situacije... Rate na karticama, Isuse, samo zadnji posjet parfumeriji bio je u protuvrijednosti onog skutera što me udario u glavu! Nisam krivila skuteraša, nije čak ni pravno kriv, ja sam izletjela, nisam krivila ni glupog kapitalističkog poslodavca. Krivila sam sebe, idiota naivnog, sebe u roza oblaku mjesečnih primanja koje sam trošila k’o pijani gastarbajter na odmoru u domovini, koja sam se kitila Pandorinim nakitom k’o da se za udaju spremam. Što mi je?! U zadnje dvije godine samo sam na putovanja pljunula dvostruko više nego što sam zaradila.
Odjednom mi se probudio kalkulator u glavi veličine katedrale koji je zloslutno zbrajao sve što imam, a nije plaćeno, sve što dolazi na naplatu, a posao nemam. Ono čega sam bila bolno svjesna bilo je da neću tako lako naći drugi tako dobro plaćen posao. Gdje da ja sada zaradim ministarsku plaću, a realno sve što se nudi su dobri poslovi koji mi ne pokrivaju ni jednu ratu kredita za onaj jebeni namještaj u stanu! STAN! Jao, najam stana, režije... Zamantalo mi se, pojačala se nesnosna glavobolja, bila sam spremna izdahnuti tu i sada, ali znala sam da je sve to uzalud. U trenutku sam iz trendi mačke sa špice postala bolno svjesna svoje pozicije skorog beskućnika i moguće alkoholičarke (iako za alkohol nemam realno para, tako da ništa od toga). Kako me lijek protiv bolova uspavljivao, tako sam razmišljala da sada više neću moći roditeljima slati novac, iako mi je to do sada bilo tako malo, a njima tako puno. Puštena iz bolnice, prolazim pokraj autobusne stanice i sjedam u taksi kao da neću uskoro biti na crnim listama triju banaka...
Life&style
Račun u bolnici dostojanstveno sam platila zadnjom gotovinom i raspoloživim sredstvima na kartici i bilo je olakšanje što napokon negdje nemam osjećaj da sam dužna. U stanu sam otvorila bar, složila si džin-tonik i sjela raditi jedino što mi preostaje – razmišljati što se to, dođavola, događa?! Moj luksuzni posao bio je divan, život od plaće sasvim moguć, iznadprosječna primanja u iznosu gotovo trostrukom od prosjeka dopuštala su mi da živim savršeno koordiniran život djevojke koja se polako bliži tridesetima, koja je putovala, vidjela svijeta i štošta sebi priuštila, a da nije puno o tome razmišljala. Odjednom mi je pogled pao na skupocjenu torbu, koju imam i u drugoj boji. Je li realno da sam takva osoba, da sam kupovala gomilu gluposti i da nisam ni u jednom trenutku razmišljala o budućnosti. Zar ja ništa ne znam o osnovama osobnih financija?! Moj pomalo umjetnički duh djelovao je u kombinaciji s lakovjernošću i rezultirao totalnom katastrofom. Sljedećih sam tjedana doživljavala same poraze, jedan za drugim.
Od brata sam posudila nešto novca uz glupu laž da su me opljačkali i da su mi kartice blokirane i da ću mu novac uskoro vratiti. Stanodavac je prihvatio moj raniji prekid ugovora i preselila sam se u majušni apartman, ali još uvijek u relativnoj blizini centra. Kartičari još nisu divljali, ali ja sam neuspješno tražila posao, razgovarala s poznanicima, tražila opcije. Počela sam paničariti kada su nakon nekoliko mjeseci počeli pozivi iz banke. Već peti mjesec neplaćenog kredita potrošenog na gluposti i kartičari su otkazali svoje usluge i počeli tražiti naplatu... Moje mizerne uplate da pogasim požare i njihove prijetnje zapljenom imovine... Nešto najtužnije što se događalo bili su pozivi roditeljima i obavezno držanje garda kao da je sve u redu, kao da sasvim slučajno sve manje i manje šaljem, a i to mi je previše. Poslovi koje sam nalazila bili su nedostatni, iscrpljujući. Ja sam postajala sve zatvorenija, otuđenija, usamljenija. Roditeljima sam na kraju sve priznala i pomalo uljepšala priču kako imam dobar novi posao, ali slabije plaćen. Nisam se željela vratiti, taj mi poraz nije bio opcija.
Life&style
Gotovo cijelu godinu uspijevala sam držati glavu iznad vode, sav onaj nekadašnji lagodan bonvivanski život počela sam prezirati. Kao da su mi fine dining restorani krivi što sam uživala, kao da su me prodavačice vukle za rukav u sve te skupocjene butike... Moja stvarnost bila je borba da zaradim dovoljno za osnovne potrebe i da nešto od obaveza poplaćam. Prijatelje sam izbjegavala, ono dvoje, troje koji su znali situaciju bili su podrška, ali na meni je bilo da pronađem put iz te naizgled beznadne situacije. Opterećivalo me je grizodušje, jer sam se sama dovela do toga stanja. Činilo mi se da je lakše onima koji izgube sve zbog događaja na koje ne mogu utjecati. Licemjerno, znam. Ali kao da su oni lišeni tog tereta samosažaljenja i hrabrije stupaju naprijed. Radila sam razne poslove, životarila i bila bolno svjesna stalne mračne tajne – dužna sam!
Sjećam se jasno proljetnog dana kada sam upoznala Estelu. Bila je direktorica ljudskih resursa u firmi za koju sam aplicirala i gdje me preporučila prijateljica koja je ujedno i njezina bliska prijateljica. Rekla mi je otprilike ovako na zadnjem krugu razgovora za posao: Znam više nego što bih trebala o tebi, ali nemoj se ljutiti na Rajku. Bila sam uporna da doznam sve što mogu o osobi koju namjeravam zaposliti. Ispričala mi je ukratko tvoje muke s dugovima i koliko te to opterećuje. Spremna sam ti pružiti priliku da radiš zanimljiv posao, da solidno zarađuješ 20 posto iznad prosjeka struke, ali ono najvažnije – da bi radila, trebaš mi hladne glave, smirena i opuštena. Dopusti da ti pomognem savjetima kako da prebrodiš krizu, bila sam poput tebe jednom davno i voljela bih da mi je netko mogao pomoći. Napravit ćemo plan otplate i ako si spremna na to, mislim da možemo od tebe opet učiniti likvidnu osobu. Nasmijala se široko i otpratila me uz glasan pozdrav: “Vidimo se u ponedjeljak!”
Life&style
Tog sam ponedjeljka bila na početku. Činilo mi se da je preda mnom neki sasvim neotkriven put, ali da tamo nema magle. Da sja sunce i da ja mogu sve na svijetu. I dalje sam imala samo 200 kuna u džepu, ali mi je srce bilo prvi put nakon godinu dana puno nade. Sljedećih mjeseci marljivo sam radila, pisala sam svima kojima dugujem, uz prijedloge otplate, uz jasnu namjeru da reprogramiram dugovanja i da kroz budućnost idem skromnije, razumnije, s planom. Nosila sam svoje skupocjene komade odjeće i nisam se odrekla svojih lijepih torbi i cipela. Te sam relikvije prošlosti krila godinu dana u ormaru kao da ih nisam dostojna, kao da ne pripadaju meni. Sada, kada sam polako preuzela kontrolu nad svojim životom, vraćalo se neko zdravorazumsko samopouzdanje. Od Estele sam mnogo naučila o životu, o novcu, o sigurnosti. Postale smo bliske prijateljice i danas, kad dolazim k njoj na druženje, a prošlo je već 10 godina i ja sam u međuvremenu stvorila svoju malu sigurnost u životu, još uvijek mi tepa: “Evo moje sirotice s Diorovom torbom.”
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.