Life&style 15. kolovoza 2019.

Otkrivamo osebujni svijet zagrebačkog umjetnika Nedjeljka Mikca Caka

Danijel Berković.
  • Priču od Nedjljku Mikcu kao i mnoge druge priče, intervjue i puno modnih i beauty trendova pročitaj u miss7 magazinu, koji te čeka na svim kioscima na 276 stranica, za 25 kuna
  • Životna filozofija umjetnika Nedjeljka Mikca Caka poziva nas da se dublje zagledamo sami u sebe i propitujemo se uvijek iznova
  • Za miss7 magazin, naš suradnik, inače marketinški stručnjak Boris Kovaček razgovarao je s umjetnikom
     

Nedjeljka Mikca Caka upoznao sam u Gjuri. Već je tada bio poznat kao organizator Under City Ravea i partyja na vili Reber. Akademski kipar i slobodni umjetnik uredio je većinu prostora u koje sam do tada dolazio. I Gjuro je bio jedan od njih. Bilo je to vrijeme kada su u Zagrebu postojali klubovi s profiliranom publikom. Narodnjaci su još uvijek bili na periferiji i za nas nisu ni postojali. Točno se znalo tko ide u Aquarius, tko u Saloon, a tko u Kulušić. Gjuro je radio najdulje pa bi najizdržljiviji “clubgoeri” obično završili ondje. Tamo sam upoznao Borisa T. Matića, a uz Borisa je često sjedio namrgođeni, šutljivi Cak. Lik koji malo govori, a kad počne, nisi siguran hoće li ti zviznuti šamar ili ispričati bitne odrednice nekog umjetničkog pravca, svoju ideju za sljedeći art-projekt ili opisati novu lokaciju za party. Uskoro je započela naša profesionalna suradnja. Iskreno, nemam pojma koliko smo od tada napravili projekata, ali sam najponosniji na Weekend Media Festival na kojem Cak i ja svake godine pokušavamo postaviti nove standarde u uređenju prostora i produkciji. Na tom projektu provodimo po 15-ak dana u Rovinju. Provoditi s nekim dane i noći “na terenu” i raditi do iznemoglosti neprocjenjiv je doživljaj i prilika da se ljudi dotaknu najglupljih tema, najintimnijih strahova i podijele snove.  Nadam se da ću svojim pitanjima uspjeti otvoriti svijet ovog “plemenitog divljaka” i podijeliti s vama priče koje slušam već godinama.

Možda vas zanima... Ljetni broj miss7 magazina čeka te na kioscima! Rubrika Life&style Life&style

U srednjoj si nosio odijelo, pušio lulu i negirao establišment. Kako je dječak iz Dubrave dogurao do srednjoškolca bitnika i filozofa?


To je bilo baš romantično doba otkrivanja svijeta oko sebe i postavljanja nekih modaliteta razmišljanja koji se na ovaj ili onaj način pojavljuju u svim kasnijim fazama u mojem životu. Na primjer, negiranje establišmenta ukorijenilo se do te mjere da je i danas to moja pokretačka premisa, ali ne toliko u smislu negiranja sustava koliko ljudske gluposti i mediokriteta koje taj establišment hrani i omogućuje njegovo postojanje. To je bilo vrijeme punka koji je donio rezolutno, kritičko sagledavanje svijeta koji nas okružuje, a mislim da ima značajnu ulogu u povezivanju šezdesetih i rave-kulture kraja osamdesetih i početka devedesetih. Mislim da su se u tim intervalima razvijale drukčije ideje koje su djelovale na razvoj umjetnosti i filozofije. U tom se kontekstu razvila potreba za kritičkim razmišljanjem koje mora biti utemeljeno na  znanstvenoj argumentaciji, pa se tako nužno razvila strast za izučavanjem. Namjerno kažem izučavanje, a ne čitanje, jer je u svijetlu tog borbenog punkerskog napadanja svega bilo važno baratati argumentima. Kako govoriti protiv crkvene dogme, a ne pročitati Novi zavjet, govoriti nešto o psihologiji ljudi, a ne biti upućen u Junga, Fromma, Freuda, govoriti o radničkim pravima, a ne poznavati Kapital. Ta potreba za izučavanjem svega i svačega bila je strast, poriv i potreba i svakako temelj svih odluka u mojem životu. 

Sljedeći korak bila je Akademija… Što te je natjeralo na taj korak?

Čovjek jednostavno ima u sebi predispoziciju za bavljenje nekom djelatnošću. Koliko će je moći prepoznati te u kojem obliku će se ona zaista realizirati, ovisi o mnogo faktora. Ali mislim da je glavni preduvjet da čovjek prepozna ono nešto u sebi i da beskompromisno prati svoj put. No bez obzira na to što je potreba za stvaranjem i oblikovanjem bila stalno prisutna u mojem životu, upis na Akademiju bila je tek varijanta B. Sa 16 godina uopće nisam dovodio u pitanje hoću li biti glazbenik i od toga lagodno živjeti.  Kako se zvjezdani status koji bi omogućio i egzistenciju nikako nije ostvarivao, počeo sam zarađivati svirajući u raznim prigodama. I to je bio zapravo pravi okidač da osvijestim i sagledam činjenicu kako zapravo sva načela beskompromisnosti koja izučavam i zastupam padaju u vodu već na prvom životnom ispitu. Odlučio sam upisati se na Akademiju i tako realizirati mogućnosti koje sam osjetio da još imam. Pokazalo se to ispravnom odlukom jer sam vrlo brzo u tom novom okruženju postao sudionikom nekih meni dragih, a možda i značajnih projekata. Neki su bili povezani i s glazbom. 

 | Autor: Danijel Berković Danijel Berković

Kad već pričamo o projektima, koji su tvoji top-projekti?

Vrlo brzo nakon upisa na Akademiju počeo sam s aktivnim umjetničkim stvaralaštvom. Upoznao sam Dražena Grubišića, danas vlasnika franšize „Muzej prekinutih veza“, i  osnovao neformalnu umjetničku grupu „Grubimiks labyrinth“. Naziv smo dobili u Kopenhagenu, gdje smo se predstavili jednom instalacijom monumentalnih dimenzija izgrađenom od drveta i katrana u obliku labirinta pa su domaćini sklepali naša komplicirana imena i prezimena i oblik skulpture u složenicu „Grubimiks Labyrinth“. Nama se to dopalo i pod tim imenom nastavili smo umjetničko djelovanje. Iz te umjetničke prakse nastao je i moj interes za monumentalne scenografije, ambijente izvan galerijskog okvira, kako to volim zvati. Mislili smo da radimo nešto važno jer je naš umjetnički izričaj postao alat koji nešto poručuje društvu, a ja mislim da je to važna funkcija umjetnosti. U tom kontekstu spomenuo bih „Under City Rave“ koji je bio pravo iskušenje, ali sam ponosan na ono što smo napravili. Taj projekt označio je početak techno-scene u Hrvatskoj i o njemu je napravljena desetominutna reportaža na tada prevažnom MTV-ju.

Uredio si mnogo prostora u Zagrebu i Hrvatskoj. Često su te kritizirali i osporavali, ali uvijek sam od tebe dobio jasan odgovor i objašnjenje za svaku relevantnu kritiku. 

Jedan od važnijih prostora koje sam uredio svakako je Gradska kavana ili Johann Franck. Već značaj koji „gradska kavana“ ima za neki grad solidan je habitus za pro et contra, ali to je sasvim legitimno. Uostalom, riječ je o različitim ukusima i razumljivo je da ljudi imaju različite doživljaje. Pa čak i struka koja bi trebala biti iznad osobnog doživljaja i koja treba vrednovati stvari iz znanstvenog rakursa gubi se i ima različite interpretacije. Najsvježiji primjer za to su događanja oko uređenja Meštrovićeva paviljona. Kako su podijeljena mišljenja građana i ljudi kojima to nije struka, tako su i podijeljena mišljenja arhitekata, povjesničara i zaštitara. Ne znam koji zaključak iz toga izvući. Mislim da se tu opet mogu vratiti na opservacije iz prvog pitanja i obračunati se s mediokritetima, barem što se struke tiče, jer bi tu stajalište trebalo biti ujednačenije. U uređenju kavane vodio sam se idejom kako je kavana bila centralno mjesto svih, svojevrstan kolodvor, dolazili su tu umjetnici, novinari, kumice s Dolca, studentima je tu bila menza, a navečer je svirao jazz. Nije tu bilo glamura. Bez  obzira na to što je Ignjat Fisher arhitekt koji je u svojoj ranijoj fazi uveo secesiju u hrvatsku arhitekturu, projekt Gradske kavane odiše modernizmom i jednostavnošću Bauhausa. Osim toga, stolci na terasi bili su djelo poznatog stvaratelja Bauhausa  Miesa van der Rohea – jedan originalan primjerak izložio sam u interijeru kavane. To su bile neke odrednice koje su me vodile u oblikovanju prostora. Želio sam da se u prostoru dade iščitati nekoliko zanimljivosti o Zagrebu, recimo o Ferdinandu Budickom. Na jedan zid stavio sam odljeve s imenima arhitektonskih ureda u Zagrebu onog doba, osvrnuo sam se na zanimljivost prve ljekarne u Zagrebu „K crnom orlu“, gdje je navodno radio unuk slavnog Dantea. Imao sam susretljive investitore i mislim da smo napravili  dobar posao, što se vidi po posjećenosti prije i poslije uređenja.

 | Autor: Danijel Berković Danijel Berković

Kako si pristupio odgoju svoje kćeri? Ako se ne varam, i ona je na Akademiji? I ona je buntovnik?

Moja kći Elena upisala je montažu na Akademiji dramske umjetnosti i na neki je način „buntovnik“. Na sreću, ne na tako radikalan, gotovo autodestruktivan način koji sam ja prakticirao u tim godinama. Uostalom, i sustav vrijednosti danas je drukčiji, ali ne želim zvučati kao namćorasti   starac kojem je sve nekad bilo bolje. Nitko nas ne uči kako trebamo pristupiti nečemu tako važnom u životu kao što je dijete i odgovornosti da to biće pripremimo za život. Ali stvari su jednostavnije nego što se čine. Na prvom je mjestu bezuvjetna ljubav i davanje kakvo može imati samo roditelj prema svojem djetetu. Na drugom mjestu jest ne pasti u zamku očekivanja. Ta očekivanja prenose se s koljena na koljeno i stalno se rade iste pogreške. Najvažnije je da dijete shvati što je odgovornost. Na prvom je mjestu odgovornost prema sebi. Da shvati da je čovjek koji odlučuje u svoje ime i da zbog svojih odluka snosi posljedice koje te odluke donose. Naravno, do utjecaja dolazi ma koliko se mi trudili da dijete izgradi neki svoj svijet i sustav vrijednosti. Ali taj utjecaj benigniji je ako je akcent na izgradnji vlastita sustava. 

Često me pitaju što je najbitnije za osmišljavanje kreativnog projekta. Kod mene je to radoznalost i želja da upoznam svijet i shvatim što je to što ljude pokreće. Što tebe pokreće?

Mislim da si blizu odgovora kada kažeš “radoznalost” jer to je gotovo isto kao kad ja kažem “igra”. Kada se stvari ne mistificiraju i kada odrasli ljudi zaista ne misle da su jako veliki i pametni i kada se igraju, događaju se lijepe stvari. Odrasli zaboravljaju da su sve što rade danas kao zreli i ozbiljni ljudi to radili i kao djeca, samo su bili sretni, opušteni i zaigrani. Pokretač je taj osjećaj da sam slobodan i svoj, da radim baš to što želim. Događa se da moraš katkada odraditi „prljave“ poslove i uvijek je to maltretiranje. Dobar osjećaj jest biti u procesu stvaranja, nekako se čovjek osjeća važan sam sebi, pokušava dokučiti neke nepoznanice, riješiti neke nedoumice – zabavno je. Kad bolje razmislim, sloboda je to što me pokreće, odgovornost za odluke koje donosim čini me slobodnim i zahvalan sam što mogu živjeti tako.

 | Autor: Danijel Berković Danijel Berković



 

 

 

Komentari 0