Dramatična ispovijest supruge Amara Bukvića: "U kakve se to životinje pretvaramo?"

• Supruga hrvatskog glumca ispričala je emotivno iskustvo prilikom posjete zagrebačkoj bolnici
• Svjedočila je razdvajanju majke i njezinog malog bolesnog djeteta, a pritom nije mogla zaustaviti suze
• Alma se pita kakav je to srednji vijek u kojeg smo zakoračili u 2020. godini

Alma Vukičević Bukvić, supruga glumca Amara Bukvića, napisala je na društvenim mrežama emotivnu ispovijest iz jedne zagrebačke bolnice, netom prije pojave epidemije koronavirusa. Trenutačna situacija i odluka da se roditeljima dopusti samo 15 minuta posjete svojoj bolesnoj djeci, nagnala ju je da napiše ovo dramatično iskustvo i pošalje poruku podrške svima koji se bore da roditelji mogu boraviti uz svoju bolesnu djecu, zagrliti ih, poljubiti, utješiti...

Možda vas zanima Medicinska sestra Josipa: Mi smo bolesnicima bili sve, evo s kakvim smo se problemima susretali u bolnici" Life&style

"Jutro, 8:30, prazan teretni lift, idem po nalaze. Pritisnem gumb. Kat III. Za mnom ulaze 3 doktora/sestre gurajući veliki mobilni krevet. Ali nešto je drugačije. Krevet ima rešetke sa strane. Čekaj, pa to je jedan veliki kinderbed. Naginjem se preko njihovog ramena. Ovako visoka vidim sve kao na pladnju. Unutra leži maleno dijete, mlađe od 2 godine. Dižem pogled. Mama mu ostaje ispred lifta. Uplakana. Vrata se zatvaraju. Dijete se diže na noge. Vrišti iz petnih žila. Mama, mama, mamaaaaaaa!!!! Prikopčano na sto kabelčića po sebi. Trga se. Ja hvatam zrak. Gušim se. Vidim Amal u tom krevetu. Zemljo otvori se, molim te!"

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Da vam ispričam jednu prigodnu priču. Početkom godine, tik pred premijeru pandemije korona virusa završila sam jedno jutro na odjelu nefrologije KBC Rebra. Tada smo još nesmetano mogli u bolnicu, ako nas nešto boli. Ili u posjetu, ako nekoga našeg nešto boli. Kod mene je slučaj bio ovaj drugi. Tata, koji je sad, kao i uvijek, zdrav i jak, imao je mali okršaj s pravilnim (ne)funkcioniranjem svog bubrega. Jutro, 8:30, prazan teretni lift, idem po nalaze. Pritisnem gumb. Kat III. Za mnom ulaze 3 doktora/sestre gurajući veliki mobilni krevet. Ali nešto je drugačije. Krevet ima rešetke sa strane. Čekaj, pa to je jedan veliki kinderbed. Naginjem se preko njihovog ramena. Ovako visoka vidim sve kao na pladnju. Unutra leži maleno dijete, mlađe od 2 godine. Dižem pogled. Mama mu ostaje ispred lifta. Uplakana. Vrata se zatvaraju. Dijete se diže na noge. Vrišti iz petnih žila. Mama, mama, mamaaaaaaa!!!! Prikopčano na sto kabelčića po sebi. Trga se. Ja hvatam zrak. Gušim se. Vidim Amal u tom krevetu. Zemljo otvori se, molim te! Vožnja od prizemlja do trećeg kata nefrologije bila je najduža vožnja u mom životu! 20 sekundi dugih kao cijela jedna vječnost. Uz plač i krikove tog malog dijeteta. Otvaraju se vrata. Držim zrak u sebi. Ne dišem. Izlaze van! Ostajem unutra. Hvatam zrak. Ali. Iz mene izlazi jecaj. Vraćam se natrag. Dolje u hodnik. Jecam kao luđakinja. Ne mogu zaustaviti to iz sebe. Vraćam se u auto. Dolazim doma. Otac me pita, a nalazi? Koji nalazi mislim si. Kažem nisu još, sutra će biti gotovi. Sutra ću stepenicama. To je jedino sigurno! Ova žena je tada, vrlo vjerojatno, morala svoje dijete napustiti samo nakratko kako bi “odradilo neke pretrage”. Ili na operaciju. Suze te žene pred mislima su mi svih ovih dana kad čitam kako roditelji bolesne djece ne mogu ići niti u posjetu, a po novome, od danas, mogu samo po petnaestominutni zagrljaj i utjehu. I sebi i njima. Pitam se gdje to živimo, kakav je to srednji vijek u koji smo zakoračili u 2020., u kakve se to životinje pretvaramo. Sve dječje suze svijeta želim da se sruče u snove ekspertne skupine za procjenu ovog sranja. Suze za njihovo dobro. Ova je godina dosegnula potpuno novu razinu besmisla! 🤦🏻‍♀

A post shared by Alma Vukicevic Bukvic (@lil_almich) on Jul 1, 2020 at 8:15am PDT

"Vožnja od prizemlja do trećeg kata nefrologije bila je najduža vožnja u mom životu! 20 sekundi dugih kao cijela jedna vječnost. Uz plač i krikove tog malog djeteta. Otvaraju se vrata. Držim zrak u sebi. Ne dišem. Izlaze van! Ostajem unutra. Hvatam zrak. Ali. Iz mene izlazi jecaj. Vraćam se natrag. Dolje u hodnik. Jecam kao luđakinja. Ne mogu zaustaviti to iz sebe. Vraćam se u auto. Dolazim doma. Otac me pita, a nalazi? Koji nalazi, mislim si. Kažem nisu još, sutra će biti gotovi. Sutra ću stepenicama. To je jedino sigurno!"

Instagram/Getty

"Ova žena je tada, vrlo vjerojatno, morala svoje dijete napustiti samo nakratko kako bi “odradilo neke pretrage”. Ili na operaciju. Suze te žene pred mislima su mi svih ovih dana kad čitam kako roditelji bolesne djece ne mogu ići niti u posjetu, a po novome, od danas, mogu samo po petnaestominutni zagrljaj i utjehu. I sebi i njima. Pitam se gdje to živimo, kakav je to srednji vijek u koji smo zakoračili u 2020., u kakve se to životinje pretvaramo."

"Sve dječje suze svijeta želim da se sruče u snove ekspertne skupine za procjenu ovog sranja. Suze za njihovo dobro. Ova je godina dosegnula potpuno novu razinu besmisla!"

Možda vas zanima Doznali smo tko je slavni Andrija iz omiljene reklame i porazgovarali smo s njim Life&style