- Ana Josipović, poznato ime modnog novinarstva, ujedno je i simbol optimizma, veselja i borbe za zdravlje, o čemu je fotografijom ispričala iskrenu priču koju je dugo tajila. Sada je detalje otkrila Borisu Kovačeku
- Njihov razgovor za miss7 magazin ovjekovječila je Slavica Josipović
Nisam neki veliki poznavatelj likovne umjetnosti ili fotografije i često se nađem na otvorenju izložbe na kojoj stvarno ne razumijem ni što predstavljaju slike ni što ja tamo radim. Ipak, katkada mi se dogodi da mi je sve jasno i da se stvarno osjećam dijelom tog događaja. Rijetko, ali događa se… Tako sam prije nekoliko mjeseci bio pozvan na izložbu Ane Josipović. Kako se prije nekoliko godina počela baviti street style fotografijom, pa čak sam i ja nekoliko puta nevoljko stao ispred njezina objektiva, očekivao sam takvu, modnu priču. Iako sam bio jedan od rijetkih koji je znao što se s Anom događalo u protekloj godini, sadržaj izložbe ipak nisam mogao naslutiti. Kao i obično, pripreme za izlazak moje supruge malo su dulje trajale pa smo na otvorenje došli kad je počeo govor autorice. Lauba je bila ispunjena nekom pozitivnom energijom i, slobodno mogu reći, ljubavlju, iako je tema izložbe bila borba protiv raka. Ta ružna tema koju svi izbjegavamo i koje se svi plašimo. Ipak, Ana je uspjela postići da se ljudi na izložbi osjećaju dobro. Postigla je to s osmijehom koji prepoznajem još iz gimnazijskih dana. Na kraju govora spomenula je moju reakciju kada mi je jednom na ulici ispričala da se razboljela te kroz što sve prolazi i što je sve čeka. Ispričala mi je kako je ostala bez kose, trepavica, obrva, ženskih hormona... a govorila je hrabro i bez patetike pa je sve što sam mogao reći bilo: “Ma ‘ajmo mi na pivu!” Ana se smijala kao što se smije svaki put kada izvalim neku glupost, a ja to radim stalno kada sam u njezinu društvu. S tim osmijehom ušla je u borbu protiv bolesti i pobijedila. Trebalo joj je, naravno, i mnogo hrabrosti i podrška njezine sestre Slavice bez koje ni naše prijateljstvo ne bi bilo potpuno.
Life&style
A naše prijateljstvo počinje u banjalučkoj gimnaziji. Ana je bila na jezičnom, a ja na matematičkom smjeru. Ana se družila s rokerima i hodala s bubnjarem iz popularne grupe, a ja sam se družio s ekipom iz razreda i uglavnom nisam hodao ni s kim. Ana je “visila” u popularnom klubu, a mene tamo nisu puštali jer sam s 18 godina izgledao kao da mi je 13. Sretali smo se ispred kluba, u školi ili na rođendanima zajedničkih prijatelja. Ana je uvijek nešto glasno pričala i smijala se, a iz nje je uvijek zračio zarazan optimizam… Nakon gimnazije svatko je svojim putem došao u Zagreb, upisali smo različite fakultete tako da su nam se putovi malo razišli. Moj put je kroz zagrebačke klubove vodio u EPH, tada vodeću izdavačku kuću, gdje sam u redakciji Cosmopolitana upoznao Slavicu Josipović, shvatio sam da je to Anina sestra i naši su se putovi ponovo sreli. Bilo je to vrijeme kada je izdavačka industrija cvjetala, Ana je počela raditi za Cosmo, a Slavica je vrlo brzo postala glavna urednica Cosmopolitana. Tako su u krugu mojih prijatelja zauvijek dobile nadimak Cosmo seke. Nakon odlaska iz izdavačke kuće, s prijateljem sam vodio firmu za event marketing i radio za najbitnije hrvatske brendove. To zvuči dosta profesionalno, ali u nekom stranom filmu u kojem glumac izgovara te riječi subtitle bi išao: “Stalno smo tulumarili.” Cosmo seke bile su neizostavan dio ekipe na svim našim eventima, ali i u tada popularnom Maraskinu u kojem sam puštao muziku. Sjećam se da je na pozivnici za party u povodu smrti Jamesa Browna uz imena DJ-a stajalo: „...i Cosmo seke te ostala tugujuća rodbina.“ Onda je Ana malo otišla u Afriku. Slala mi je slike svojih malih prijatelja kojima pomaže u sirotištu, školi, bolnici... I na tim slikama usred bijede i siromaštva Ana je bila nasmijana, a u njezinu osmijehu uživali su oni kojima je tamo pomagala. Bio sam silno ponosan na svoju prijateljicu.
Trenutačno, Cosmo sestre vode super popularan portal za street fashion na kojem se neki lijepi, dobro odjeveni ljudi smiju i poziraju na zagrebačkim ulicama. I tako smo, uz smijeh, došli i do kraja ovog mojeg uvoda u kojem sam želio predstaviti Anu, moju hrabru, nasmijanu prijateljicu. A sad bih joj trebao postaviti nekoliko pitanja.
Znam da si zadnjih mjeseci često govorila o svojoj borbi s bolešću i o ideji da sve to pretočiš u izložbu. Priča je dirnula toliko ljudi da te moram još jednom pitati odakle ta ideja i kako je sve prošlo?
U stvari o bolesti, koju tako i ne zovem, nego nekim ”trećim stanjem” koje se pojavi da ti malo zakomplicira život, nisam mnogo pričala. Prvo sam skrivala ono kroz što sam prolazila kada sam prije nešto više od godinu dana odlučila krenuti u borbu protiv raka. Ti si bio jedan od rijetkih koji su znali što mi se događa. Rekla sam ti u Maksimiru na Vidikovcu, u kinu pod zvijezdama, imala sam kapu na glavi jer mi je dva dana ranije počela ispadati kosa. U blizini nas sjedio je dugokosi muškarac, smirenih plavih očiju, koji nekom svemirskom namještaljkom prođe pokraj nas baš svaki put kad se sretnemo. Ti ga zoveš David Guetta za siromašne, a drugima je poznatiji kao Braco sa Srebrnjaka. Bila sam tu večer ljubomorna i na Bracinu kosu. I šutjela sam cijelu godinu i bila strašno ljutita na svoj život koji me je ovako zeznuo. Ali bilježila sam što mi se događa, pisala sam dnevnik, Slavica me je fotkala i tako dokumentirala faze kroz koje prolazim. Nisam razmišljala o izložbi do ovog ljeta, bilo je to samo četiri mjeseca prije nego što se izložba dogodila. Sjedila sam u Laubi sa Silvanom Menđušić koja me je godinu ranije potaknula da bilježim ono kroz što prolazim i tada, na kraju tog jednog životnog ciklusa, zapravo mi je palo na pamet da bih svoju priču mogla ispričati fotografijama. Nije mi se o tome ni dalo pričati riječima. Poigrala sam se senzacionalističkim naslovom ”Kako sam lagala na Instagramu”, no ustvari sam samo sakrila jedan dio istine. Jako sam se voljela sređivati jer je to bio moj udarac raku i njegovim posljedicama. Moj prkos. Ženski prkos. Fora je nositi perike, donijela sam ih i na izložbu i svi su ih posjetitelji rado isprobali i fotkali se. I ti si probao jednu s kojom si izgledao kao ”pljunuti Braco”. Eto, opet se ukazao.
Život
Koautor izložbe tvoja je sestra Slavica. Ne poznajem mnogo braće i sestara koji su toliko bliski kao vas dvije. Kako izgleda vaša svađa, ako se ikada dogodi?
Naravno da se dogodi. Slavica je starija sestra i oduvijek se vrlo zaštitnički ponaša prema meni. To me često nervira. Ja imam kratak fitilj. Dan nakon što smo se sreli s tobom na Vidikovcu otputovale smo u Kopenhagen na tjedan mode. Kako je meni ispadala kosa, Slavica je ponijela svoje posebne škare s logom jednog svjetskog modnog brenda da me s njima ošiša. Jer jako je bitno s posebnim škarama ošišati kosu koja potpuno otpada. Ali pogreškom je stavila škare u ručnu prtljagu. Pogreškom ih nisu vidjeli na zagrebačkom aerodromu nego u Beču gdje smo presjedale i oduzeli su ih. Meni je tako puknuo film na Slavicu zato što je nepažnjom ostala bez svojih posebnih fashion škara, a još ih je nosila zbog mene. U Beču sam bila strašno ljutita da sam se ponašala kao da ne putujemo skupa. Do Kopenhagena sam zaboravila. Da pojednostavim, u našim svađama uvijek je kriva Slavica.
Moda vam je jako bitna pa pretpostavljam da je oko ‘’krpica’’ moglo biti problema. Jesi li ti bila klasična mlađa sestra koja starijoj krade cipele i košulje dok ova nije kod kuće?
Najradije bih pustila Slavicu neka konačno ispriča svoju storiju o tome koliko je cijeli život gnjavim i maltretiram oko odjeće. Kamo god krenule, ja sam ta koja drami da nema što odjenuti, tj. da trebam nabaviti nešto novo. Po mogućnosti da mi Slavica osmisli i potom sašije jer u stvari najviše volim nositi odjeću koju mi ona dizajnira. Slavica nema problem s time što će odjenuti, ona uvijek u zadnjem trenutku smisli i iskombinira.
A sad ozbiljno, što je za vas dvije moda?
Ozbiljno, to je vrlo bitna vizualna komponenta svakog čovjeka, a i ozbiljan posao. Opet, moda je najljepša kad se s njome igraš i u njoj doista uživaš. Tema o kojoj svi vole pričati, gotovo u rangu priča o ljubavi, iako to mnogi ne žele priznati.
Kako to da si otišla u Afriku i kakvo je tvoje iskustvo iz tog pothvata?
Zato što sam po karakteru lutalica, volim putovati na manje popularne destinacije. Slavica npr. najradije bira Pariz ili New York, a ja zemlje trećeg svijeta. Život u Africi bio je lijep, veseo, ispunjen vedrim koloritom, drukčijim stilom odijevanja. Došla sam iz Hrvatske u kojoj sam tada bila u nekoj dark-fazi i Afrika me probudila. Afričke žene su prpošne, ženstvene i od njih sam iskreno ponovno učila zatomljenu ženstvenost. Malo popravila držanje. Ne želim ti pričati o pomaganju, jednostavno sam se suživjela i iz toga su se u mojoj glavi rodili neki simpa projekti koje sam realizirala, npr. virtualni supermarket dobrote u kojem ne kupuješ za sebe nego za djecu u Africi. A možeš im kupiti vrećicu bombona, kozu ili cipele za školu. Poslala sam im ”ujaka Antu”, to je u stvari projekt s kojim naši ljudi postaju kumovi afričkoj djeci. I tako. U jednom trenutku sam se zasitila i krenula novim putem.
Na čemu sada radiš?
Trenutačno najviše napora ulažem u to da pokušam ukrotiti svoju novu kosu koja raste protivno gravitaciji, jako se kovrča. A u glavi mi se kuha nova priča koju ću jednom ispričati.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.