Život 1522 prikaza 16. prosinca 2019.

Igor Rudan: ''Za uvjeravanje žena u vlastitu posebnost, složit ćete se, treba biti prilično “smart”

Mateja Vrčković. Igor Rudan, Tonkica Zlački, Boris Trupčević
  • Nismo sasvim sigurni, ali kladili bismo se da nema mnogo znanstvenika koji su toliko sposobni pretočiti jezik znanosti, ali i mudrosti, u zabavne i inspirativne dragulje koji zvuče tako dobro i poticajno da ćemo ih rado dijeliti i prepričavati.
  • O znanosti, obrazovanju, duhovnosti, gluposti... ma o životu razgovarao je za novi broj miss7 magazina koji je u prodaji od 19. prosinca, s glavnom urednicom miss7 Tonkicom Zlački. Poželjeli smo da su razgovarali dulje...

Da se vremena mijenjaju i nije neka velika misao. Otprilike je mudra kao i ona da idu dani. Ipak, kada oko sebe vidim sve ove alfa urednike, direktore, glazbenike, frajere koliko su zaluđeni jednim „štreberom“, što mudrije zaključiti nego da se vremena mijenjaju. U ovom slučaju nabolje. A Igorom Rudanom, istina, dosta je lako impresionirati se. Ne samo zato što čovjek juri svijetom spašavajući živote djece u nerazvijenim dijelovima svijeta, a njegovom zaslugom znamo čemu služi barem 2000 ljudskih gena pa ga Britanci i Kinezi radosno primaju u svoje akademije znanosti i umjetnosti, nego i zato što je ovaj epidemiolog i genetičar ozbiljno literarno nadaren pa je već je ispisao nekoliko sjajnih popularno-znanstvenih knjiga te skriptirao za BBC seriju istog žanra. Igoru možemo zahvaliti na predanom radu za opće dobro i u tome nema nikakve šale. No, to nije sve. Rudan je silno duhovit, voli nogomet i putovanja vlakom. Najdraži obrok mu je čokolada i Coca-Cola. U digitalnoj eri prometnuo se u Facebook zvijezdu, a možda postane i kakva modna zvijezda jer su ga upravo postavili za ambasadora kravate. 

 | Autor: Mateja Vrčković Mateja Vrčković

Za dobru ideju brzo se zapali i promovira je dječačkim entuzijazmom. Rudan je liječnik. Kad čuje da netko ima problem, tu je da mu pomogne. Za moj strah od aviona brzo je smislio recept. “Na svakom letu investiraj još u jednu kartu za gospodina Josipa Manolića i sigurna si.” Naravno, tu se u paketu nametnula i zamisao o potentnoj seriji putopisa koje je Igor naslovio „Sjožon okosvita zastoti“. Do realizacije tog hita čitajte nas u razgovoru za miss7. 

Kako najcitiraniji hrvatski znanstvenik mjeri osobnu sreću?

Možda bih najprije trebao reći kako mjerim jesam li “najcitiraniji”, jer taj pridjev nije toliko jednoznačan kao što zvuči. U područjima mog znanstvenog interesa razvile su se brojne međunarodne suradnje pa znatan dio svoje citiranosti moram zahvaliti i velikom broju sjajnih suradnika. Kad bi i moja osobna sreća ovisila o broju tih citata, bio bih vrlo sretan čovjek. Međutim, starenjem uviđam kako je sreću sigurnije tražiti u sebi samome, a ne u očekivanjima vanjskih događaja ili reakcija drugih ljudi. Ljudski je život takav da su neizbježna razdoblja ugodnih, kao i vrlo neugodnih iskustava. Starenje gotovo neminovno donosi i odlaske dragih ljudi, zasićenje mnogim stvarima, razočaranja i sve veća ograničenja u planovima i mogućnostima. Mnogima, nažalost, donijet će i samoću i razne bolesti. Međutim, nagomilana znanja, iskustva i razvoj svog unutarnjeg, duhovnog svijeta, koji može s vremenom postajati čak i veći, ljepši i složeniji od ovog vanjskog, mogu pružiti utočište svakome od nas u trenucima kad nas životni događaji ne maze. Zato osobnu sreću mjerim stanjem svog unutarnjeg svijeta, a vanjski toleriram svakog dana iznova jer baš nikad ne znam kakav me kaos čeka svakim novim buđenjem.

Odrastali ste i obrazovali se u vremenu prije „Teorije velikog praska“ i cool nerdova sa Stanforda poput Evana Spiegela u kakve se zaljubljuju manekenke božanstvene poput Mirande Kerr. In so many words – odrastali ste kada smart nije bilo very sexy. Pamtite li to ipak kao sretne dane?

Oho, mislim da ste u zabludi ako vam se čini da “smart” nije uvijek bilo “very sexy”. Samo je pitanje – kome točno? Naime, traženje partnera najvažnija je evolucijska zadaća živih bića, a u tom se procesu isprepliću razne strategije i taktike. Momci nastoje privući što atraktivniju partnericu, no ipak ne toliko atraktivnu da je ne bi mogli i zadržati, što je vrlo komplicirana zadaća. S druge strane, da bi žene sačuvale genetsku raznolikost vrste, njihov je prvotni instinkt spašavanje gena muškaraca čija je prerana smrt bez potomstva najvjerojatnija – poput vozača motora, vođa uličnih bandi, revolucionara i odmetnika ili pak bubnjara sklonih opijatima. Tek kasnije u životu počnu više pozornosti pridavati muškarcima koji su svojim izborenim položajem u društvu u stanju zaštititi njihovu djecu. U svemu tome ženska ljepota jedna je od rijetkih univerzalnih vrijednosti među ljudima. Inspiracija je tolikim umjetničkim djelima, a u svakom društvu odmah je prepoznaju i muškarci i žene. Zato su najljepše žene nerijetko opterećene tim svojim darom jer s njime dolazi i odgovornost da se on nekako i upotrijebi. Takve žene često ne pristaju na partnera koji je usporediv s partnerima drugih žena, već će ih najlakše privući netko tko im se uspije prikazati vrlo neobičnim, rijetkim i posebnim. Takvi dobivaju prilike među ženama kojima se većina muškaraca boji uopće pristupiti. A za uvjeravanje žena u vlastitu posebnost, složit ćete se, ipak treba biti prilično “smart”. 

 | Autor: Mateja Vrčković Mateja Vrčković

Postoji li zbog pojave interneta privid demokratizacije znanja dok se prave ulaznice za uspjeh u 21. stoljeću kriju iza školarina na prestižnim svjetskim obrazovnim institucijama. Što savjetujete svojoj i djeci svojih prijatelja kada je riječ o obrazovanju?

Možda ćete se iznenaditi, ali vrlo sam zdvojan oko toga. Ne treba, najprije, biti previše naivan jer univerzalno školovanje i zdravstvenu zaštitu potaknuli su prije svega rani industrijalci. Oni su shvatili da bi zarazne bolesti njihovih radnika lako mogle prijeći i na njih same, a školovani radnici bolje bi radili i činili ih još bogatijima. Stoga su plaćali državi porez, a od države očekivali da obrazuje i zdravstveno zaštiti njihove radnike. Znači, smisao obrazovanja oduvijek je bio stvaranje što spremnije radne snage, a raspoloživa zanimanja uvijek je bilo relativno lako predvidjeti. Međutim, u 21. stoljeću promjene su toliko brze da više nitko ne može reći za kakav svijet i zanimanja mi danas uopće trebamo školovati djecu. Zato nisam siguran da je danas formalno obrazovanje toliko važno kao što je to povijesno bilo,  jer vjerojatno će tijekom cijelog života biti potrebno doškolovati se, a nekoliko puta i sasvim promijeniti zanimanje. Stoga ne bih kritizirao nikoga tko se, kao oblik prilagodbe na ovakav novi svijet, odluči za jeftini internetski studij na “online sveučilištima”, a uz to pokuša što ranije pokrenuti neki vlastiti posao, pa makar mu i ne uspjelo nekoliko puta zaredom. Iz svakog će takvog neuspjeha naučiti mnoge korisne stvari koje u formalnom sustavu obrazovanja ne bi mogao. Dovoljno je da samo jednom tijekom života neki pokrenuti posao uspije i njegov će pokretač tada živjeti sigurnije, ležernije i ispunjenije od mnogih koji su sve uložili u formalno obrazovanje.

Rekli ste da ste kao liječnik ispunjeniji pomažući većem broju ljudi nego jednom pacijentu. S druge strane, bila sam prisutna kada ste na tribini o Teslinim dnevnicima, koje ste detaljno proučili, zamolili publiku da u slučaju putovanja vremenom Tesli prenesu kako je suvremena medicina detektirala probleme s kojima se izumitelj borio od djetinjstva kao jednu od bolesti iz autističnog spektra. Tesli ne poručujete ništa o razvoju znanosti i tehnologije, ali mu iz budućnosti javljate dijagnozu. Što je to ako ne briga jednog liječnika za jednog pacijenata?

Hvala vam što ste to doživjeli na taj način. Doista me iznenadilo, čitajući Tesline zapise, koliko je on toga o sebi temeljito prenio znanstvenicima u budućnosti. U njegovo doba medicina je, iz današnje perspektive, bila još uvijek vrlo nazadna. Iz njegove obiteljske povijesti danas možemo pretpostaviti da su neuobičajene kognitivne sposobnosti cijele obitelji mogle biti posljedica Aspergerova sindroma, možda čak udruženog i s tzv. sindromom savanta, praćenim sinestetičkim fenomenima i mogućnošću mentalnog manipuliranja kompliciranim trodimenzionalnim objektima. Imao je i niz opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Nadalje, neobične bljeskove svjetla koje je viđao u svom vidnom polju u trenucima uzbuđenja nazivao je “svojim najčudnijim i najteže objašnjivim osobnim iskustvom”. Danas ih nazivamo retinalnom ili okularnom migrenom. Riječ je o kratkotrajnim napadima bljeskova ili čak sljepoće, koji mogu biti zastrašujući za zahvaćenu osobu, ali su uglavnom sasvim bezopasni i vid se ubrzo vraća. Radi se o migreni bez glavobolje, a uzrok bljeskovima naglo je stiskanje sitnih krvnih žila smještenih odmah iza oka koje prokrvljuju vidni živac. Vjerujem da bi ga, od svih informacija iz budućnosti, baš ta najviše zanimala jer ga je tijekom života osobno najviše mučila i strašila. Pripremam knjigu pod naslovom “Tako je govorio Tesla”, u kojoj ću se osvrnuti na njegove zapise s udaljenosti od stotinu godina.

 | Autor: Mateja Vrčković Mateja Vrčković

Što je najdragocjenije što ste od Tesle naučili?

To da je “Ahilova peta” svih razumnih i učenih ljudi da podcjenjuju količinu štete koju i samo jedan nerazumnik u njihovim redovima može učiniti. Tesla je u svojim autobiografskim zapisima naveo sljedeće: “Neznanje i glupost su sile trenja, otpori napretku bez posebnog usmjerenja. Za razliku od njih, sektaštvo, autodestruktivnost i fanatizam su sile jasno usmjerene protiv napretka. Kako bi se umanjile te dvije retardirajuće sile, potrebna su dva različita pristupa. Primjerice, jasno nam je što bi neki fanatik mogao učiniti, pa je moguće protiv toga djelovati preventivno. Može ga se prosvijetliti, uvjeriti, usmjeriti u drugom smjeru, pretvoriti njegove slabosti u snagu. Međutim, čovjek nikad ne zna, i nikada ne može znati, što jedan nerazumnik ili tupan može učiniti. Stoga mu treba pristupiti kao prema inertnoj masi, bez pameti, koja može učiniti bilo što. Zbunjena masa tupana koji proizvode trenje dovest će do neizbježnog gubitka energije. Stoga je rješenje masovnim obrazovanjem pretvoriti sve negativne sile u pozitivne, a količinu nerazumnika koji izazivaju trenje smanjiti po svaku cijenu”.

Znanstvenik ste i vjernik. Mislim da je vaše objašnjenje te pozicije upravo briljantan primjer spojivosti vjere i znanosti. Iako se kod nas ova pitanja prečesto politiziraju pa su neki očekivali i da „pokrstite“ kolegu znanstvenika, fizičara Ivicu Puljka, ne mogu odoljeti da vas ne zamolim da sami iznesete stajalište o ovoj temi.

Pokušat ću to krajnje pojednostaviti. Kada čovjek stekne široko znanje, pa time postane svjestan i golemosti svog neznanja, nametne mu se i jedna posebna zagonetka. Naime, život je čudesna, nevjerojatna i silno komplicirana pojava u svemiru. Ali istodobno je prolazan, ograničen i naizgled besmislen. Kako nešto toliko čudesno, s jedne strane, može istodobno biti i tako potrošno? Možemo povjerovati da smo doista, svi zajedno, posljedica neke svemirske slučajnosti, gdje smo tijekom jako dugog vremena pokušajima i pogreškama raznih molekula i njihova spajanja nastali i mi, baš ovakvi. Druga je mogućnost da je naš svijet ipak dio nečijeg plana ili eksperimenta te ima nekog smisla, samo mi nismo u poziciji razumjeti namjere i nakane eksperimentatora, kao što to nisu ni životinjice kojima se koristimo u našim znanstvenim eksperimentima. Svatko se može opredijeliti za jednu ili drugu mogućnost jer zapravo ne znamo istinu. Kad bismo je znali, onda ne bi bilo misterije. Zato ja nemam baš ništa protiv bilo koga tko ne vjeruje da smo stvoreni, kao ni protiv onoga tko vjeruje. Ali u znanosti je često znak da smo na pravom putu kada najprije zapnemo u neku kompliciranost, a onda se najednom sve razjasni i shvatimo kako je to što istražujemo tek dio nečeg mnogo ljepšeg, većeg i zanimljivijeg. Često su nam ljepota i elegancija rješenja najbolji putokazi u znanosti. Pri tome ja ne vidim zašto bi, s gledišta evolucije, ljudi uopće razvili osjećaj za ljepotu i eleganciju? Mi smo se kroz našu cjelokupnu povijest samo trebali tući s drugim vrstama i jesti ih, a pritom paziti da nas netko drugi ne pojede. Meni je jednostavno ljepše vjerovati da smo dio nečijeg plana i da nekakav smisao postoji, negoli da je sve što vidimo oko sebe neka potpuna slučajnost. Iako, dopuštam i mogućnost da sam u krivu.

 | Autor: Mateja Vrčković Mateja Vrčković

Vrlo ste aktivni pišući popularno-znanstvene knjige. S tim obično dolazi i popularnost. Uživate li bar malo u njoj?

Sumnjam da znanstvenici mogu postati jako “popularni” u današnjem medijskom okruženju, osim ako uz znanstveni rad ne razvijaju i važne kompanije temeljene na njihovim inovacijama ili se pak ne upuste u javne polemike s osobama koje su doista poznate. Koliko god se mi trudili popularizirati znanstvena otkrića, u današnjim će medijima glazbenici, sportaši i političari biti neusporedivo poznatiji i popularniji od nas. To je jednostavno tako, oni u ljudima bude emocije i zabavljaju ih svakodnevno, dok je interes za glasom razuma i obrazovanjem prisutan samo u manjeg dijela cjelokupnog stanovništva. Zato o popularnosti razmišljam otprilike kao o toplom zraku koji se malo zagrijao u kupaonici uporabom sušila za kosu. Ali čim se sušilo isključi, zrak se začas ohladi. Zato težiti javnoj popularnosti kao osobnom cilju jedna je od najbesmislenijih mogućih ideja. Ipak, u današnje doba nezgodnom istinom postaje činjenica da se nove ideje i važne poruke najučinkovitije prenose upravo zalaganjem iznimno popularnih ljudi. Sir David Attenborough možda je i najbolji primjer, jer on svojim dokumentarnim serijama uspijeva navesti polovicu stanovništva Velike Britanije na promjene ponašanja, npr. na smanjenje uporabe plastike. Zato tu vrstu “meke moći” ne treba sasvim podcijeniti. Moje je pravilo stoga, kad god imam jasan razlog ili poruku – primjerice, širenje publike za svoje popularno-znanstvene knjige ili isticanje znanstvenih činjenica u nekoj javnoj raspravi – da tada nastupanje u medijima ima određenog smisla. Ipak, razumno je povremeno uzimati stanke od barem godinu-dvije te prepuštati medijski prostor i drugima, kako ne bi došlo do devalvacije onoga pozitivnog što se uspjelo učiniti i zasićenja publike.

Možete li nam opisati vaš kreativni proces pisanja? Imate li kakve rituale?

Zbog obveza koji proizlaze iz mog posla dani su mi sasvim nepredvidljivi. Količina je to dnevnog kaosa koja bi veliku većinu ljudi odvratila od karijere na prestižnom svjetskom sveučilištu već nakon dva ili tri tjedna. U stalnoj gužvi previše rijetko nalazim vremena za pisanje iako osjećam da je baš to najvažnije što bih u ovoj životnoj dobi trebao činiti. Zato iz dana u dan nakupljam sve veći osjećaj grižnje savjesti što ne radim ono što osjećam da bih trebao. Ali, kada se otvore i najmanji “prozori” slobodnog vremena, tada ta grižnja provali iz mene pa pretočim nakupljena razmišljanja i iskustva na tipkovnicu. To može biti na nekom aerodromu u stanci između dvaju letova, nakon otkazanog sastanka ili usred noći u nekom hotelu u drugoj vremenskoj zoni. Primijetio sam da mi i Facebook omogućuje gomilanje takvih kratkih, svakodnevnih zapisa. To mi je prilično pomoglo u pisanju, ali i stvaranju publike. Kolovoz i rani rujan vrijeme su u godini kada uspijevam slagati te zapise u neku smislenu cjelinu. Zato moje knjige izlaze u jesen. 

 | Autor: Mateja Vrčković Mateja Vrčković

Što je gore, poniženje ili poraz?

To dvoje uopće ne doživljavam kao nešto loše. Gotovo i ne postoje bolje prilike za učenje, osobni razvoj i samospoznaju no što su poniženja i životni porazi. Ako čovjek stalno i u svemu pobjeđuje, to znači da ne uči ništa novo. Gotovo sigurno stagnira, a vjerojatno se i zapušta. Upravo su poniženja i porazi često citirani kao izvor motivacije da ljudi posegnu za ciljevima i postignu rezultate za koje ni sami nisu vjerovali da bi ih ikada mogli doseći.

Napisali ste da se čovjek može zaljubiti i u gradove, kao što se može zaljubiti u ljude. Jeste li se ikad zaljubili u neko putovanje?

Jesam, u Japan. Naime, gdjegod danas sletjeli avionom, osjećat ćete se i dalje kao da ste na istom planetu. Bit će vam otprilike jasno što tamošnje ljude motivira, kako žive i razmišljaju, kakav su sustav vrijednosti usvojili, čemu se vesele i što ih rastužuje. Međutim, Japan je jedino mjesto gdje se nisam osjećao kao da sam opet sletio na Zemlju. Taj je osjećaj u Japanu neopisiv i nije mi poznata neka druga tako velika zajednica ljudi koja ga nama ostalima svojim životom i kulturom može omogućiti. 

Zašto i najpametniji muškarci luduju za nogometom?

Nogometni sam fanatik. Tko to razumije, njemu ne treba objašnjavati. Tko ne razumije, njemu se ne može ni objasniti.

 | Autor: Mateja Vrčković Mateja Vrčković

Coca-Cola ili čokolada?

Teški sam ovisnik o jednome i drugome, kao i o nogometu. Ovisnost sam razvio u godinama putovanja i rada u vrlo siromašnim zemljama, gdje bih prije polaska na put napunio prtljagu Coca-Colom i čokoladom. Zatim bih danima konzumirao samo njih, kad god bih znao da sam u područjima gdje je crijevne zaraze nemoguće izbjeći na drugi način. No sada više ne mogu bez njih. Ako bih se baš morao odreći jedne, vjerojatno bih se nešto lakše odrekao Coca-Cole jer nema te količine čokolade koju mi je moguće darovati, a zatim pronaći bilo kakve ostatke idućeg jutra.

Što zabavlja Igora Rudana?

Sjećam se jednog citata iz popularne serije “Život na sjeveru”, gdje omiljeni voditelj lokalnog radija na Aljasci kaže prijatelju nomadu da “katkada čovjek treba napraviti i nešto malo zločesto kako bi se podsjetio na to da je još uvijek živ”. Nisam siguran slažem li se s time, ali u toj misli svakako ima nečeg zavodljivog. Zato me veseli smišljati razne praktične šale u krugu svojih znanaca i kolega. Primjerice, jedan sam od desetak tisuća ovisnika o Facebook-blogovima mog velikog prijatelja Olega Maštruka, pa me zabavlja na što smješniji način podrivati njegov autoritet na društvenim mrežama. Srećom, Oleg je jedan od najpametnijih i najkreativnijih ljudi koje poznajem, pa ni on meni nikad ne ostaje dužan. Naša nadmudrivanja često postaju zabrinjavajuće neozbiljna mnogim našim pratiteljima, ali što možemo.

Vjerujete li da su najbolje godine tek ispred vas?

Kao znanstvenik, previše sam realan da bih u to iskreno vjerovao. Ipak, neki mi ljudi svojim primjerom pomažu da se tome još uvijek potajno nadam.

Komentari 0