"Zahvaljujući Ani Rukavini, ja živim. Hvala, Ana!"

"Tog 31. listopada 2013. za mene je bila Noć vještica u punom smislu te riječi. Čula sam samo leukemija, bolnica, a u glavi sam vrtjela jednu te istu misao. Ana Rukavina, maestro Šutej, Nora… Zar je već došlo moje vrijeme? Na van sam vjerojatno izgledala oduzeto i tupo, zurila u prijateljicu koja je liječnica i koja mi je rekla kako prve pretrage ukazuju na leukemiju. Simptome sam počela osjećati već to ljeto. Neprestani umor, krvarenje desni, neobjašnjive modrice po tijelu, umor, umor, umor… Kulminiralo je sve u rujnu 2013. kada sam već bila toliko nemoćna da više doslovno nisam mogla napraviti tri koraka bez da mi srce predinfarktno ne lupa i da ne dišem kao da sam taj čas dotrčala na Sljeme.

Bilo je ili smrt ili ja

Suočila sam se s akutnom limfoblastičnom leukemijom i činjenicom kako ću, da bih preživjela, morati na transplantaciju koštane srži. Započeo je moj hod po rubu. Do tada se nikada nisam zanimala za smrt. Nisam s njom računala, a sada je bilo ili smrt ili ja. Nadahnuta filozofijom omiljenog mi stripovskog junaka Grunfa «Kada se borim, neprijatelja nemam» nisam se prepuštala očaju niti kada sam shvatila kako nitko u mojoj obitelji ne može biti donor koštane srži i kako mi se mora tražiti nesrodni donor. Diljem Lijepe naše. Kugle zemaljske. Tu na scenu stupa Zaklada Ana Rukavina koja je osnovala Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži i krvotvornih matičnih stanica. Zaklada osnovana zbog gubitka jednog mladog života, spasila je moj život. Hvala ti, Ana! Moja je anđelica, moja darivateljica koštane srži, pronađena u Njemačkoj.

privatna arhiva Kristijana Musića

Možda vas zanima "Kada je moja djevojčica ostala bez kose, ljudi su se za njom okretali kao da vide vanzemaljca!" Život

Donorica je pronđena u Njemačkoj

Moje liječenje započelo je na KBC-u Rebro takozvanim pametnim lijekovima koji uglavnom djeluju samo na bolesne stanice, no utjecaj na zdrave stanice ne može se izbjeći pa sam ubrzo ostala bez kose. Srećom to je bila jedina nuspojava «pametne» kemoterapije. Jedina nuspojava i ispočetka popriličan šok jer je to bio prvi vidljivi znak bolesti pa se čovjek, htio ne htio, naprosto mora suočiti s njom. Odmah po dijagnozi ubačena sam u Registar u kojem mi se počeo tražiti donor. Kako u Hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja koštane srži ili krvotvornih matičnih stanica odgovarajući darivatelj za mene nije pronađen, traženje se nastavilo u Europskom registru i donor, točnije donorica, pronađena je Njemačkoj nakon dva mjeseca.

Danas su matične stanice moje donorice dio mene

Na samu Staru godinu 2013. saznala sam za anđela, tri godine mlađeg od mene, moje drugo ja. Njene matične stanice spasile su mi život i danas su dio mene. Žive sa mnom, odmaraju, čitaju, gledaju filmove i predstave, piju kavu i čajeve, uživaju u nougat torti, šeću Zagrebom, putuju svijetom. Sama transplantacija nije nimalo bolna, koštana srž ili matične stanice primaju se kao infuzija ili transfuzija, kap po kap teče i ulazi u venu primatelja tako da sam ja nekih sat, sat i pol razgovarala i s njima i s vlastitim tijelom pokušavajući ih i tako zbližiti da ne bi došlo do neke reakcije uzrokovane njihovim susretom. Pripreme za transplantaciju su malo drastičnije, sastoje se od agresivne kemoterapije u trajanju od šest dana, takozvane atomske bombe koja vam potpuno uništi sve. I zdrave i bolesne stanice. Tako sam ja tek u bolnici prije transplantacije doživjela svoje kemoterapijske mučnine i vrtjela u glavi scenu iz filma «Imaš petlju» u kojoj Jack Nicholson izmučen od kemoterapije govori sam sebi u ogledalu kako neki ljudi imaju sreće pa umru od infarkta! Potpisujem Jack!

privatna arhiva Kristijana Musića

Napola sam Njemica :)

Oporavak je trajao dobrih godinu dana i više. No morala je proteći puna godina kako bi mi se život koliko toliko vratio u normalu. Danas sam zdrava, tako kažu liječnici. Još uvijek osjetljivog imunog sustava, no leukemije više nema. Ona je u remisiji i neka tamo i ostane. Sada se poput djeteta moram ponovno cijepiti na sve zarazne dječje bolesti. Tek je nakon godinu dana stega koja je vladala počela popuštati. No, ja uvijek velim kako sam sada napola Njemica pa mi stega i disciplina nije preteško padala. Sve što nisam smjela, danas je opet normalno. Jedem sirovo voće i povrće, pijem sokove od svježe cijeđenog voća, vozim bicikl, jedem jaja, počastim se i kojom domaćom slavonskom kobasicom, slaninom, čvarcima…

Vježbam jogu, pjevam i plešem. Živim. 

Jedino još moram izbjegavati sunce. Ne družim se previše s murterskim stijenama, nego se držim okrilja murterskih borova. Čim su mi doktori dali zeleno svjetlo udomila sam psa kojeg nisam smjela imati, vozim se dobrim starim zagrebačkim tramvajem ili autobusom, što mi je bilo nezamislivo, udišem miris svježe pokošene trave. Vježbam jogu, pjevam i plešem. Živim. Znam koliko sve nabrojano zvuči nevjerojatno, no čovjek tek tada nauči cijeniti te male stvari koje uzima zdravo za gotovo kroz život. Zamislite da ne smijete u kino? Ja nisam smjela. Da ne smijete pojesti domaće jaje? Ja nisam smjela.

Danas mi je godišnjica braka!

Od početka bolesti uz mene je bio moj tadašnji dečko, a danas suprug, Stjepan koji je moj Mr. Big. Žena, majka, kraljica, domaćica, pralja, dostavljač. Kada smo doznali za leukemiju, dala sam mu odstupnicu. Rekla sam mu kako mi ništa ne duguje i kako može slobodno otići. Nismo bili tada dugo zajedno i smatrala sam kako ne bi bilo fer nametnuti mu omču bolesti oko vrata. Ostao je. Muški se brinuo za mene. Ne znam mogu li dobiti veću potvrdu ljubavi. Dio «i u zlu» smo odradili. Ostaje samo da zapečatimo ono dobro. Vjenčali smo se u crkvi sv. Marka u Zagrebu upravo na današnji dan prije tri godine. Sretna nam godišnjica!

privatna arhiva Kristijana Musića Vesna Ravenšćak Lozić sa suprugom Stjepanom Lozićem

Ova bolest mi je odnijela prijateljicu

Kad su strahovi u pitanju, jedini strah u meni je još uvijek nepremostiv, a to je strah od povratka bolesti. Uoči kontrole doslovno prolazim svih devet krugova pakla. I to onog Danteovog. Najteža situacija otkako sam transplantirana ne pripada meni, nego mojoj dragoj prijateljici. Bile smo na istom putu, ja za nju ona za mene. Njoj se bolest nakon godinu dana vratila i izgubila sam je. Nitko ne može razumjeti kroz što smo prošle i koliko nije fer što je nema. Svaki dan mislim na nju.. Sjećam se da smo jednom razgovarale kako nam je objema išlo strašno na živce kada bismo u bolnici dobivale poruke poput «izdrži»... znaš kako moraš izdržati i ne želiš čuti taj izdrži. Radije ništa, nego izdrži. Kada je otišla rekla sam joj samo doviđenja. Ne i zbogom.

Nije svaki zid nužno i zid

Ono što sam naučila na svom putu je to kako mogu sve. Ali baš sve. I kako me u tome vodi moja pozitiva. Odjednom sam se ugledala kroz prizmu drugih. Shvatila sam kako sam svojom energijom privukla bezbroj prekrasnih ljudi, kako sam svojom snagom nekima postala i heroj. Nije svaki zid nužno i zid. Stvar je percepcije. A za one zdrave koji se zamaraju glupostima imam jedan divan citat Charlesa Bukowskog: «Svi ćemo umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziramo jedni druge glupostima, pojede nas ništa!»".