Maja Orihan, 29-godišnjakinja iz mjesta Kucura u Vojvodini, strastvena je putoholičarka koja se uz brojne avanture poput boravka u Sahari, plivanja s kitopsinama, penjanja na aktivni vulka i volontiranja u Africi, odvažila na još jedno nezaboravno iskustvo - 10 dana šutnje u budističkom centru za meditaciju
Po struci sam geodetski inženjer kojemu je u opisu posla da vrši mjerenje Zemlje, ali kako mnogim geodetima nije pošlo za rukom da sva prostranstva svijeta osvoje svojim instrumentima, ja ovozemaljske širine i dužine mjerim koracima. Često se kaže da je prvi korak u svemu uvijek najteži, da se neke daljine ne mogu prijeći i da nakon određenog broja koraka nema povratka. No pitanje je, je li to zaista tako i koliko koraka nas dijeli od potpuno drugačijeg svijeta?
Do sada sam imala prilike posjetiti preko 50 zemalja na gotovo svim kontinentima. U nekima sam živjela, u nekima radila, a kroz neke sam samo prošla. Toliko različitih zemalja znači barem 50 različitih iskustava, a kada se tome doda broj posjećenih mjesta, broj ljudi, riječi, pjesama i doživljaja, ta brojka 50 postaje beznačajno mala. Takva iskustva služe da poruše predrasude, da dodaju perspektive, produže razgovore, približe meridijane, grade mostove i od nas prave male ambasadore svojih zemalja.
Moju putovnicu prvo su punili pečati europskih zemalja, zatim sam nastavila stručno usavršavanje u Brazilu, studentsku razmjenu i rad preko ljeta u Americi, praksu u Tunisu, magisterij u Austriji, Emirati, Šri Lanka, rad na prekooceanskim brodovima me opet vodio u Ameriku, Kanadu, preko Aljaske do Meksika, Urugvaja, Argentine pa sve do Čilea. Imala sam priliku volontirati u Tanzaniji i u Indoneziji i obići veliki dio istočne Azije.
Kako je u prirodi čovjeka da je znatiželjan i da želi sve isprobati, moja lista želja uvijek je bila prilično dugačka. Svakim prijeđenim kilometrom ostvarivala sam jednu po jednu od tih stvari: skakanje s padobranom, posjet Disneylandu, posjet najvišoj zgradi na svijetu, plivanje s delfinima, promatranje polarne svjetlosti, boravak u pustinji Sahara, plivanje s kitopsinama, jahanje slonova, volontiranje i rad s djecom u Africi, rad na projektima obnovljivih izvora i eko arhitekture na Baliju, afrički safari, penjanje na aktivni vulkan, posjet plemenima i najrazličitija iskustva koja sam zabilježila svojom kamerom.
Život
Na svojim putovanjima često se susrećem s raznim izazovima, a nekada i sama sebi zadajem iste. Ove godine imala sam priliku provesti jedan kratki period u budističkom centru za meditaciju. U svakoj državi gdje sam živjela imala sam običaj zalaziti u lokalne hramove, džamije, crkve i pritom sam pokušavala saznati što više o njima. Budizam je četvrta najveća religija na svijetu, zastupljena uglavnom u zemljama Azije.
Budizam i meditacija su područja s kojima ranije nisam imala nikakvog dodira i za mene je predstavljalo pravi izazov provesti 10 dana u takvom okruženju. Kao da to nije bio dovoljan izazov sam po sebi, tih deset dana se ne priča s drugim ljudima. Deset dana šutnje. Meditacijski centar nalazi se na sjeveru Tajlanda u sklopu kompleksa s budističkim hramom, gdje život provode mnogobrojni monasi i putnici namjernici iz cijelog svijeta koji dolaze iz različitih razloga.
Do sada sam imala puno prilika živjeti sa studentima iz cijelog svijeta, raditi s ljudima različitih nacionalnosti, dijeliti sobu u hostelima i dane na putu s ljudima koji imaju različitu prošlost, boju kože, način života, stil odijevanja i da sve to saznajem kroz razgovor. A sada sam se našla na mjestu gdje smo svi odjeveni u bijelo, bez ikakvog obilježja, bez nakita, bez šminke, bez mogućnosti da saznamo tko je odakle, zbog čega je došao, čime se bavi, što voli raditi, gdje putuje... Jer ovdje naglasak nije bio na drugim ljudima, već na nama samima.
Life&style
U današnje vrijeme od sve buke svijeta ne čujemo sebe. Mnogi žure nigdje. Mnogi žive živote upakirane po mjeri i idejama drugih ljudi. I često nam je potrebno da prijeđemo pola svijeta, od čovjeka do čovjeka, i shvatimo da svi oni zajedno nemaju koliko mi imamo, da nije potrebno da nam se posreći, već da se posrećimo sebi samima.
Jedan dan u centru izgleda tako što se ustaje u 4 ujutro, meditira se do 6 kada je vrijeme za doručak, nakon toga se meditira do 11 sati, ručak traje do 12 i nakon toga više nije dozvoljeno unositi čvrstu hranu do sljedećeg jutra u 6. Od podneva do 10 navečer se ponovno meditira i u 10 sati navečer se odlazi na spavanje. Trajanje meditacije se produžava kako dani odmiču, a vrijeme spavanja se skraćuje.
Cijeli proces može trajati 10 dana, dva tjedna ili 21 dan, kada se smatra da je polaznik završio cijeli proces. Mnogi odustanu nakon nekoliko dana, dok neki polaznici na samom kraju posustanu i napuste centar prije vremena. Pored neudobnog položaja sjedenja, izuzetno je teško izdržati cijeli dan bez spavanja kada meditacija, šutnja i mirovanje kao da samo to traže. Ostati budan i svjestan svakog trenutka predstavlja poseban izazov, a kada se tome doda preko 30 stupnjeva i glad, onda je to jedna potpuno viša razina. U centru vlada poseban mir, kako među ljudima, tako i među prirodom, pticama, cvijećem, voćem kojeg ima u izobilju i jezerom koje je odmah nadomak centra. Iako se čini da je taj period teško provesti u tišini, to zapravo i nije tako. Tišina koju proizvodi naš um i u kojoj se suočavamo sami sa sobom glasnija je od bilo kakvog glasa.
Meditacija koja se primjenjuje u tom centru se naziva Vipassana i zasniva se na spoznavanju unutrašnjosti čovjeka i življenja sadašnjeg trenutka. Izuzetno interesantno je što svaka osoba koja prođe kroz taj proces doživi ga na drugačiji način. Svako iskustvo je individualno i posebno upravo zbog toga odakle dolazimo, kakav život živimo, iskustva koja smo proživjeli, ljudi s kojima smo se susreli, zbog svih lijepih i teških trenutaka koje smo imali i toga koliko smo spremni da učimo i prihvaćamo nova saznanja.
Kako treniramo naše tijelo, tako nekada treba trenirati i naš um, provesti vrijeme sam sa sobom, bez tehnologije, medija, poznatih lica, glazbe, na mjestu gdje se brzina života usporava, a naši duh i tijelo oporavljaju. Iskustvo šutnje bilo je jedno od najzanimljivijih i najizazovnijih u mom životu. Izazov koji je prihvaćen i savladan, lekcija koja je naučena, a mislim da sam i prihvatila drugačiji način razmišljanja i poimanja realnosti i sadašnjeg trenutka.
Preporučila bih ovakva istraživanja svakome! Istraživanja svijeta, istraživanje nas samih i našeg mjesta u svijetu. Kroz razne programe za učenike, studente, volontere, rad na različitim projektima ili brodovima, putovanja su nam postala pristupačnija nego ikada prije. Različite stipendije i natjecanja podržavaju pojedince da uz svoj rad, obrazovanje ili hobi proputuju svijet. Jer prazan džep još nikoga nije spriječio da otputuje negdje.
Koliko nevjerojatno zvuči da sretnete nekog poznanika iz istog sela na drugom kraju planete? Ili da usred pustinje kroz razgovor s nepoznatom ženom iz Brazila shvatite da ona radi s mamom vaše prijateljice u malom selu u Brazilu? Ili da letite redovnim letom u ogromnom avionu potpuno sami? Ili da stopirate brod? Takva pitanja će često proglasiti nemogućim oni koji ih nikada ne postavljaju. Nitko odgovore na njih ne dobiva odmah, kao ni ja, ali kao što znate rijetko što uspije iz prve, a šanse se množe s pokušajima.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.