Život 26. lipnja 2018.

"Oftalmolog je rekao da je gimnazija preteška za mene, a vidi gdje sam sad"

Facebook/Predrag Suka.

"Odlučila sam da ću isključivo ja biti ta koja će odlučivati koliko će biti nešto teško za mene", kaže Ines Hlevnjak, mlada prevoditeljica iz Osijeka koja je nakon studija u Zagrebu i Trstu otišla sama na praksu u Madrid iako su liječnici sumnjali da će joj i srednja škola zbog visoke slabovidnosti biti prezahtjevna

Zovem se Ines Hlevnjak i jedna sam obična Osječanka, doduše, jedna od rijetkih slavonskih primjeraka u Madridu. Prije tri mjeseca, došla sam na praksu nakon što sam završila diplomski studij u Trstu, Konferencijsko i specijalističko prevođenje talijanskog, španjolskog, hrvatskog i srpskog jezika. A tamo sam pak došla iz Zagreba nakon preddiplomskog studija talijanistike i španjolskog jezika. I sve je to divno i krasno. Ipak, zbog jedne pojedinosti nisam baš toliko obična. Naime, ja sam slabovidna osoba. Zapravo, visoko slabovidna, ali uglavnom izostavim „visoko“ jer mi se čini predugačko. Naravno, taj detalj ne bih isticala kada bi naočale riješile stvar, u tom bi slučaju odgovor poput onoga „I ja imam naočale“ moje profesorice fizike iz srednje škole bio potpuno na mjestu.

 | Autor: Facebook/Predrag Suka Facebook/Predrag Suka

Ja ne znam kako vidim jer ne znam kako vi vidite. Ali znam da ne mogu obuhvatiti cijelu sliku pred sobom, ne mogu u isto vrijeme vidjeti ljude, stepenice, stupove, moram izabrati jedno što ću gledati. Na vašu sreću, to su uglavnom ljudi. Po mraku je gore. Često se zaustavim, ako se osjetim nesigurnom da se bolje koncentriram. Po danu, na nepoznatim mjestima također usporim. Ako sunce udara izravno u semafor, ja ga ne vidim i onda stojim sa strane i kao gledam u mobitel dok netko ne naiđe tko će prijeći, a čisto da se vi ne biste iščuđavali što besposleno stojim. Bezbroj je prepreka, ali i još toliko načina i trikova, samo treba biti dosjetljiv. Ako mi pružite ruku, a ja baš u tom trenutku je ne ugledam, ja ću se sagnuti da zavežem vezice ili popravim remen na sandali pa je onda pružiti vama. Ako mi priđete u diskoteci i to baš u mračnom dijelu, ja ću vas neprimjetno dovesti do svjetla kako bih mogla donijeti cjelovitu procjenu. Jer, prepreka će uvijek biti, za vas možda manje, za mene svakako više, ali sve ovisi koliko je krugova netko spreman učiniti oko nje da bi pronašao pravi kut iz kojega će ju preskočiti, a da dobije jednako zadovoljavajući rezultat.

 | Autor: Facebook/Predrag Suka Facebook/Predrag Suka

Kad razmišljam o starim preprekama, obrazovanje u Hrvatskoj svakako u njima prednjači. Od sjećanja na profesoricu biologije u osnovnoj školi u Osijeku koja mi nije vjerovala da ne prepoznajem različitosti u listovima biljaka koje drugi vide i optužila me da lažem da ne vidim, preko grčeva u želucu jer moram tražiti da mi povećaju materijale na faksu u Zagrebu, s osjećajem krivnje jer im zadajem više posla, a ne shvaćajući tada da je to bilo moje pravo, a njihova dužnost, pa do nebrojeno puta kada su to zaboravili učiniti pa su me redovno slali u fotokopiraonicu da sama uvećavam, ne samo materijale, nego i testove. A i osjetila sam profesorsku moć rušenja iz inata jer nisam znala što znače tri riječi, jedine u pet stranica teksta koje nisam pronašla u jedinom online španjolsko-hrvatskom rječniku, a ni u španjolsko-engleskom. Ne zaboravimo, papirnati rječnici su presitni.

Trst se, s druge strane, činio kao san iz te perspektive. Možda jer sam i ja bila odraslija, iskusnija i svjesnija. Tu sam se zauvijek oslobodila osjećaja krivnje. Vjerujem da ta talijanska ljubaznost kao odgojna mjera ne ostavlja mjesta mogućnosti da te oni svojom reakcijom povrijede, ako ju i imaju, oni to barem profesionalno sakriju.

 | Autor: Facebook/Predrag Suka Facebook/Predrag Suka

A Madrid... Tri Zagreba u jednom, 25 Trsta ili Trstova, a broj Osijeka u trenutnom stanju bolje da ni ne računamo. Bez mojih prijatelja, s tri kofera, ali tamo gdje sam najviše željela biti. I to je ono što me pokreće: tu sam na još jednom od svojih ciljeva i ostvarujem ga. Snašla sam se do sada i opet ću.

Na početku, na primjer, živjela sam s dvjema cimericama koje su samo jednom otišle sa mnom u trgovinu da naučim gdje se nalaze meni najvažnije namirnice. Zatim sam provodila po 45 minuta tamo sama razgledavajući komad po komad, povećavajući kamerom mobitela naziv proizvoda kako bih ga pročitala. Kada mi se nije dalo jer sam bila preumorna, uzimala bih nešto što nisam znala što je pa bih se (ne)ugodno iznenađivala kod kuće. I tako se uči, doduše, na teži način.

 | Autor: Facebook/Predrag Suka Facebook/Predrag Suka

Sada imam druge cimere. Svaki ponedjeljak idemo zajedno u kupovinu za cijeli tjedan. Mislim da nisu ni svjesni koliko pridonose mojoj raznovrsnoj prehrani. I naučila sam se na metro. Prošli su sa mnom jednom da shvatim kako funkcionira i to sa stanice koja mi ni ne treba pa mi nije preostalo ništa drugo nego da skupim hrabrosti i odem sama. I uspjela sam! Po tko zna koji put pobijedila sam strah. Ne vidim natpise koji vise sa stropa, ali zato one na zidovima vidim. Malo duže traje kad silazim na nepoznatoj stanici jer se zaustavim kod svakog natpisa da provjerim, ali sva sreća, brzo pamtim.

Onog trenutka kada je na moju izraženu želju da upišem gimnaziju moj oftalmolog mami rekao kako će to biti jako teško, dosta rano, s nepunih 14 godina, odlučila sam da ću isključivo ja biti ta koja će odlučivati koliko će biti nešto teško za mene. A sada znam da je ono po čemu se svi razlikujemo samo i jedino količina naše sposobnosti, volje i upornosti, a i klikera, kako kaže moj tata. Ne, niti jedna vidljiva, ili u mom slučaju na prvi ili drugi pogled nevidljiva fizička razlika ne igra ulogu. I to je ono što trebate ponijeti sa sobom iz ovog teksta.

 

 | Autor: Facebook/Predrag Suka Facebook/Predrag Suka

Znam, reći ćeš: „Ne izgleda uopće slabovidno“, no kad te ja pitam: „A kako izgleda netko slabovidan?“. Hoćeš li početi nabrajati svoje predrasude ili ćeš se odmah uhvatiti na djelu? To je već toliko učestao komentar da sam ga morala uključiti u svoju mantru objašnjavanja svog vida. A postoji i dio onih koji se toliko usplahiri i zbuni na „ja ne vidim dobro“ da sam morala i taj dio uključiti u mantru. Sada ću ti reći: „Bez brige, drugih problema nemam. Ako nešto zeznem, to je jer nisam vidjela, ali to je normalno, to je u redu.“.

 | Autor: Facebook/Predrag Suka Facebook/Predrag Suka

Pouka? Ne osuđujte na prvi pogled jer ne znate što se krije iza. A ono što se krije, ne mora se nužno podudarati sa svim vašim negativnim idejama jer nije sve uvijek skroz crno. Možda samo jednostavno ne vidi dobro.

Komentari 0