Osječanka, koja više od pet godina radi kao prodavačica u jednom popularnom dućanu s odjećom, otvorila nam je dušu i ispričala što sve mora raditi kako bi zaradila svoju, kako kaže, vrlo skromnu plaću
"Naravno, na razgovoru za posao je sve bilo divno i krasno - nema prekovremenih, plaća je redovita, na svu odjeću s kojom radiš imaš popust... Izlažeš robu, slažeš, malo stavljaš alarme i to je to! Misliš sve je idealno, a onda kreneš raditi i shvatiš da je sve to daleko od onoga što ti je obećano", započinje svoju priču prodavačica iz Osijeka, koju ćemo za potrebe ove priče nazvati Ana. Ana radi u velikom poznatom dućanu s odjećom, a za miss7 otkrila je svoja mučna iskustva koja ondje svakodnevno proživljava.
"U mom je slučaju od obećanog točna bila jedino plaća, koja je redovna, ali i vrlo skromna. Naime, na poslu smo konstantno u manjku s radnicima pa to povlači neke nedostatke. Ne stignemo napraviti sve što je šef zamislio pa smo gotovo svakodnveno primorani ostati duže, a mi Balkanci navikli smo šutjeti i raditi kako god ti kažu samo da zadržimo posao. Jer ipak od te crkavice od 3200 kuna moramo platiti i režije i život! Ali bolje i to nego ništa, zar ne?", iskrena je Ana.
"I to nije sve! Nemali broj prodavačica prekida porodiljni dopust i ostavlja svoju bebu nekome drugome na čuvanje jer se boje da ih više neće čekati njihovo radno mjesto kad se vrate na posao. To te dovede u situaciju gdje ti bolesno dijete pruža ruke iz bolničkog kreveta, plače i moli te da ostaneš uz njega, a ti ne možeš otvoriti bolovanje i biti uz svoje dijete jer znaš da će onda ostale cure ispaštati na poslu - neće dobiti slobodne dane, morat će duže ostajati na poslu... Pa onda zapostavljaš svoju krv zbog te sramotne crkavice, jer opet i to je bolje nego ništa! I onda kada vidiš na vijestima da je prosječna mjesečna hrvatska plaća 5 tisuća kuna, dođe ti da plačeš i zapitaš se koji su to prosjeci, tko to računa ili laže", ispričala nam je ogorčena prodavačica.
Život
"Unatoč tome što na prvu izgleda kao jednostavan, lijep i ugodan, posao u dućanu nije ništa od toga. Ljudi misle kako je nama trgovkinjama super, kako lijepo odjevene radimo čisti posao i čavrljamo s ljudima, a istina je da smo i skladišni radnici i čistačice i dekoraterke... Kad nam dođe 15 paleta robe (oko pet tona) sve unosimo ručno u skladište koje je na drugom katu zgrade u kojoj nema lifta. Pa se nas četiri skupimo i teglimo to cijeli dan preko stepenica na gornji kat, a kasnije to sve opet provlačimo kroz ruke dok zaprimamo svaki artikl, svaki komad nosimo dolje u dućan i onda izlažemo za kupce.
Onda su tu i sniženja koja se odrađuju nakon zatvaranja dućana. Ovisno o sniženjima i broju ljudi koji ga odrađuju, znalo se ostajati i do dva sata u noći. Pa su tu i rotacije koje su jednom mjesečno, tijekom kojih se rotira sva odjeća u dućanu, mijenjaju se boje cijena i nekih bannera kako bi se ljude navelo da pomisle da je to nešto novo, jeftinije, super prilika... Ima smisla, ali mi i zbog toga ostajemo poslije radnog vremena na poslu i za to nismo plaćeni!
I šlag na kraju, popust na robu koji dobivamo kao zaposlenici. Znam, i to zvuči idilično, ali ne i kada smo primorani nositi njihovu odjeću na poslu kako bismo ih reklamirali. Pa kako si onda kupiti još nešto sa strane kad ti je plaća nedovoljna i za ovo što si prisiljen kupovati kako bi isto to odjenuo na posao?", rekla nam je Ana i dodala za kraj: "Da se razumijemo, meni nije teško raditi niti se žalim što radim. Naprotiv, jako sam sretna što uopće imam posao. I zaista ne tražim puno, samo da me se cijeni kao osobu, da me se poštuje i da za svoje uloženo vrijeme i trud budem adekvatno plaćena. Samo to! Ali, nažalost, o tome mogu samo sanjati!"
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.