Rachel Garlinghouse spisateljica je i majka četvero djece koja se u tridesetim godinama života morala suočiti s rakom dojke. Iako je prošla tešku operaciju u kojoj su joj odstranili obje dojke, ona tvrdi da su njeni najteži dani stigli tek mjesecima nakon operacija. ''Ružičasta vrpca mi se rugala. Mrzila sam je'' - otvoreno priznaje
Rachel Garlinghouse autorica je tri knjige, a aktivno piše za nekoliko stranih portala. Uz sve to, u svojoj šesteročlanoj obitelji, mama je na puno radno vrijeme. Njenu bračnu i obiteljsku idilu umalo je razorio uznapredovali rak dojke, a ona je za Babble detaljno opisala svoj put:
''Ja sam ona koja izbjegava i koja se odbija suočiti. S dramom se ne nosim dobro, pokušavam je izbjeći pod svaku cijenu. To se promijenilo prošlog ljeta kad je moj doktor rekao četiri najstrašnije riječi koje sam ikad čula: ''Ti imaš rak dojke.'' Imala sam 35 godina, majka sam četvero djece i svi imaju manje od 10 godina. Na pola vremena radila sam kao spisateljica i spikerica, ali veći dio vremena bila sam majka i domaćica koja je vozila omanji kamion i kosu vezala u neurednu pundžu. Da, bila sam hodajući klišej.
Ako si se ikada suočila sa zastrašujućom novošću, shvatit ćeš kad kažem da mi se, nakon što sam čula riječ 'rak' srušio svijet. Propuntalo mi se tlo pod nogama, kao u narodnoj priči. Naredni mjeseci bili su prepuni odluka, sastanaka s doktorima, telefonskih poziva i trenutaka ekstremne anksioznosti i očajničke molitve. Bila sam prestravljena. Imala sam dvije opcije: lumpektomija i nekoliko tjedana zračenja ili obostrana mastektomija. Razgovara sam s doktorom i s nekoliko ljudi koji su preživjeli rak, molila se i onda donijela odluku da idem na mastektomiju.
Najteži dani nisu bili oni prije operacije. Znaš, operacija je bila samo predvidljiv kraj. To je bila jedina stvar koju sam mogla kontrolirali. Najteži dani nisu bili oni iza operacija. Tada sam 95 posto svog vremena provodila u sobi, spavajući ili sam se, pak, budila u bolovima pa opet išla spavati u neudobnom položaju. Nije čak bilo ni do kiruškog rovarenja po mojim grudima ili do toga što sam cijela modra. Najteži dani došuljali su se mjesecima poslije, kada sam opet mogla biti majka svojoj djeci, kada sam mogla kupiti rublje, pisati članke, voziti kamio kao da se ništa nije dogodilo. Svakodnevnica mi je bila stravična. Stalno sam se pitala jesam li se uistinu riješila raka? Hoću li živjeti dugo i sretno? Ili će rak opet provaliti u mene, u moj život? Hoće li me ubiti?
Znala sam da trebam pomoć. Anksiolitici, meditacija, lagana vježba, kava s prijateljicama... sve to nije bilo dovoljno. Krenula sam i na savjetovanja. Bila sam uvjerena da imam neku vrstu PTSP-a. Bila sam zahvalna za svoju drugu priliku, ali nisam znala kako živjeti u novom tijelu. Imala sam lažne grudi, duh mi je bio izmožden, u srcu mi je bila samo težina. Osjećala sam da sam upala u doboku, mračnu rupu i sad se polako vučem van. Vidim samo maleno svjetalce koje mi daje nadu. Obitelj i prijatelji darivali su mi proizvode s ružičastom-vrpcom, a ja s njima ništa nisam činila. Zapravo su me samo ljutili. Htjela sam da rak postane prošlo i svršeno vrijeme, a ne borba u tijeku. U konačnici, odabrala sam teži put, odstranila sam obje dojke. Kako se rak usudi i dalje mi diktirati svaku sitnicu u životu? Ružičasta vrpca mi se rugala. Mrzila sam je.
Onda se nešto dogodilo. Više toga se dogodilo, zapravo. Kad sam počela pisati o putovanju koje sam prošla dok sam imala rak i dijeliti to s čitateljima i pratiteljima na društvenim mrežama, žene su mi se počele javljati. Jedna mi je priznala da je pronašla čvor na grudima prije više od godinu dana te da se boji otići doktoru. Nakon što je čula moju priču, naručila se na pregled. Prošlog tjedna nazvala me prijateljičina prijateljica. Dijagnosticirali su joj isti tip raka koji sam imala i ja. Ona je imala milijun pitanja, a meni je bila čast slušati ju i hrabriti. Prijatelji i pratitelji javljaju mi kad idu na mamograf, očekuju toplu riječ ohrabrenja. Svaka žena s kojom sam razgovarala polako urušava zid koji sam sagradila oko sebe da se zaštitim od traume. Mislila sam da si činim uslugu, ali ispostavilo se da to nisu samo zidovi koji me dijele od mojih emocija, već i od ljudi. Ljudi koji me trebaju.
Umjesto da bježim od raka, što je bilo iscrpljujuće, počela sam mu se vraćati. Prilično je neugodno, ali lijepo. Mrzim kad ljudi kažu da se sve događa s razlogom. Obično to kažu kad nemaju ništa drugo za reći. Kako god bilo, mislim da možemo izabrati što ćemo učiniti s našom boli. Ja joj se vraćam, koliko god dugo to trajalo, da drugim ženama donesem nadu i mir. Ja sam bila dovoljno sretna da ih opet osjetim.''
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.