Kasnim s kolumnom o trčanju, pa, po slobodnoj procjeni, minimalno 4 godine. Ili 5. Kada li je ono počela histerija oko trčanja? Sektaški pristupi bilo čemu me plaše u osnovi mog bića, pa je tako bilo i sa školama trčanja. I sa serijom House of Cards, i sa serijom Game of Thrones. Svi su gore, e pa ja nisam. Ne trčim...
Cijeli sam život sportašica i trčanje u sklopu zagrijavanja prije nekog od treninga, nekog od sportova kroz život, mi je uvijek, ali uvijek predstavljalo dramu. Kad se sjetim boksa od prije 4 godine i zagrijavanja, mogu evocirati podražaje dizanja želuca nakon tog dijela.
No, dublji korijeni mržnje prema trčanju sežu u daleku 1999, kada sam upisivala Fakultet za fizičku kulturu i kada smo na kraju tog dana iz pakla morali otrčati 2400 m u normi. Moj tata je navijao u predinfarktnom stanju na tribini, a ja sam utrčala u taj cilj dok su mi se pred očima pojavljivale žute točke… i zaklela se da neću više trčati. A onda sam upala na faks. Trčkarala sam po njemu još dvije godine. I onda sam se zaklela da se neću više baviti sportom.
Kao sa svim zakletvama u ranim dvadesetima, i ove su pale u vodu. Sportu je trebalo par godina da ponovo dopre do mene i da mržnja prema istom ustupi mjesto nekakvoj tjelesnoj aktivnosti. Trčanju je trebalo punih 37 godina mog života da postane moj idealan partner u izbacivanju misli iz glave. Da, svi vi, koji ste ovisni o nekakvoj vrsti tableta za smirenje, ovo je tekst za vas.
Friško poslije nove godine, ušla sam u neki 'January blues', nikamo mi se nije dalo ići, samo sam pisala, nisam se ni družila ni sa kim, a sivilo je bilo zadebljano post-depresijom jer sam se vratila iz divne Austrije, ovoj zemlji. Otišla sam psihijatrici i pitala je može li se poludjeti od previše razmišljanja? Nakon par sekundi razmišljanja, dok gleda kroz mene u pravu istinu moje duše, diplomatski je odgovorila – Ne, ali… vi jeste skloni dubokoj introspekciji pa možda da odete umjesto toga na kavu s prijateljicama? A ja u svojoj samačkoj fazi. Ne da mi se nikoga gledati, a kamo li slušati o nečijim problemima.
- Možda da odete trčati?
Ja!? Trče nogometaši i psi. Prvi za pare, drugi jer su blentavi. Nakon tog razgovora, sam otišla ravno u kvartovski kafić. Na šank. Idem ja pričati s ljudima malo. I sjedne pored mene stari frend. DJ na nekom radiju. Pričamo mi o životu, pita što ću sad. Ja mu pojasnim detalje isplaniranog, bezrazločnog namakanja u kadi koji će tek uslijediti, a on meni na to – 'Odi trčati. Pa onda u kadu. Vjeruj mi'.
Pokušala sam se izmigoljiti isfuranom parolom da puno hodam, i da se opuštam tako, na što će mi on: "To je drugo". Dok hodaš, stigneš razmišljati. Kad trčiš, misliš samo na dah. E, pa to je sada već drugi put u tom danu, da me ta omražena disciplina sustiže u životnom periodu kada se ja prepuštam sudbini i radim kako mi kaže. A i sviđa mi se što je upotrijebio riječ dah. Vi, naime, imate posla s osobom koja vjeruje u moć meditacije - dah je sve! Okej. Idem. Kondicije imam, slušalice imam, tenisice imam. Idem otrčati pa da to skinemo s dnevnog reda. Imam puno ruta kojima znam kilometre, pa sam odabrala drugu najmanju - 2 km. Otrčala sam u komadu za 15 minuta. Vodila borbu s golim životom, dahom i nogama od kraja prve trećine, ali dotrčala do doma. I odmah legla u kadu.
I da. Shvatila sve one glupe face koje su mi pokušavale dočarati mimikom obrva i očiju koliko je trčanje upravo ono što mi treba u tom trenutku, a kada sam ja kimala potvrdno, dok sam u sebi jedva čekala da završe govor. Jer, 'trče nogometaši i psi.'
Svaka do posljednje misli su mi iscurile iz glave u toj borbi za život. Nisam morala kao na boksu zamišljati face ljudi koje bi rado tresnula, nisam morala zaustavljati ideje kao dok hodam, nisam morala ništa. Osim preživjeti.
Ali, evo, ja trčim! Držim se te rute jer mi je vremenski prihvatljiva. 15 minuta je zakonski minimum koji si moramo pokloniti. To bi moralo biti pravilo. Ne trčim svaki dan. Nisam taj kalibar. Jer, kiša i magla i snijeg... te dane poduplam dozu meditacije jer, 'dah je sve.' Ali tri puta tjedno, kada osjetim navalu misli, a one sjednu na dah i područje prsa, umotam se u sve sponzorsko što su mi nekada nadobudno poklonili neki klijenti misleći da sam aktivni sportaš (kako, pobogu?) i odem na 15 minuta. Čak i zašprintam, pa smanjim vrijeme na 13 minuta. Umrem, ali svaki korak je korak prema boljoj ja. Psihički me jača, osjećam svakim novim korakom, a fizički me teše, vidim svakim novim danom. 15 minuta dnevno za naše verzije 2.0. Zašto mi je toliko trebalo?
A ti? Nemoj biti kao Selma. Budi pametnija od Selme. Kreni trčati već danas. Dovoljno ti je 15 minuta dnevno.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.