“Pussycaaats!” - vikao je za mnom i prijateljicom pijani striček na Jarunu dok smo prošli tjedan išle na prvi dan festivala na kojem su Killersi bili predivni.
“Pussycaaaats!”
Produžile smo dalje bez da smo se okrenule - kad si žensko, naviknut si da će ti tu i tamo netko nešto dobacit, a naviknut si i na ideju da je najpametnije da ga samo pustiš na miru.
“Pusti debila.”
“Nikad ne znaš.”
“Pussycaaaaaaaaaats!” - vikao je i dalje, a mi smo se smijale, blagoslovljene idejom da je to najčudniji čovjek koji će nam se dogodit tijekom večeri.
Nije bio, što ste vjerojatno znali prije nego što sam započela ovu rečenicu.
Istu večer smo “srele” jednog čudnijeg. Zapravo, ja sam ga srela, a moja prijateljica je imala sreću i izbjegla ga jer je stajala nekoliko metara dalje.
Hodao je onim prekrasnim mostićem koji vodi do festivalskog kampa i činilo se da ide prema meni, ali ja sam odlučila da sigurno pretjerujem jer je most uzak i nema baš puno manevarskog prostora za drugačiju rutu. Dvadesetak sekundi kasnije je bilo jasno da nisam pretjerivala - došao je do mene, obgrlio me oko vrata i unio mi se u lice mokrom rečenicom: “Hello lady, try my carrots, my carrots are goooood!”
Ako mislite da se drogiram i da nema šanse da je to rekao, čekajte jer još nismo došli do najboljeg dijela - oko vrata je imao špagu na kojoj je bilo obješeno nekoliko mrkvi. Probušio ih je nečim po sredini, vjerojatno onim štapićem za ražnjiće, pa kroz njih provukao špagu i napravio ogrlicu - što je sigurno simpatično u nekim malo drugačijim okolnostima, tipa kad je riječ o sinu koji je krenuo u 1. razred, ali sad je samo bilo stravično.
Odgurnula sam ga od sebe, a on je - na sreću - samo veselo nastavio dalje sa svojim mrkvama (i potencijalno džepom punim droge).
“Pusti debila” - naravno da jesam, blagoslovljena idejom da je to najčudniji čovjek koji će se dogodit na festivalu.
Nije bio, što možda i niste pretpostavili jer nema šanse da je netko čudniji od lika koji ima ogrlicu od mrkve.
Ali naravno da uvijek ima šanse.
“Šta me gledateeee?” - urlao je u našem smjeru nabildani, ćelavi frajer naslonjen na Peugeot s ljubljanskim registracijama.
Vraćale smo se sa zadnjeg dana festivala, a on nas je dočekao na onom malom parkingu koji je najbliža opcija za izlazak s Jaruna.
Nismo ga gledale - barem ne dok nije počeo urlat.
“Šta gledate kad ja nisam vaš muž?”, nastavio se derat.
Bilo bi mi drago da izmišljam ovo, ali ovo nažalost ne bi znala izmislit, kao što nitko normalan ne bi znao izmislit nagradnu igru u kojoj se poziva ljude da se rugaju tuđim guzicama, ali taj dio ćemo malo kasnije. Sad se još družimo sa Slovencem koji nije najčišća čaša u ormaru.
“Šta gledate???” (Prestale smo gledat).
“Jesu vas isprogramirali?” (Opet smo pogledale).
“Pokušavate mi isisat energiju i uzet dušu?” (Opet ne gledamo).
“Vi ste robotiiii!”
Izašle smo s Jaruna, nježno potresene i blagoslovljene idejom da smo ispunile kvotu idiota za mjesec lipanj.
A onda je Amerika briljirala i napokon postigla nešto o čemu mnogi sanjaju - putovanje kroz vrijeme. Doduše, kad čovjek razmišlja o putovanju kroz vrijeme, vjerojatno razmišlja o “meet George Jetson” budućnosti ili o vraćanju u prošlost u kojoj će spriječit rođenje Hitlera, Putina ili osobe koja je dozvolila da James Corden i Gwyneth Paltrow budu na televiziji, ali Amerikanci su se odlučili na malo drugačije putovanje - 50-ak godina unatrag, kad je abortus bio kazneno djelo.
Trenutno je “samo” odlučeno da abortus više nije dopušten na federalnom nivou i da svaka država sama odlučuje koji će stav imat po tom pitanju, ali naravno, već se spominju ideje da će se ženama koje žele pobacit zabranit da prelaze u državu u kojoj je abortus legalan. Pričekajmo trenutak da ekipa koja HODA svrši pa možemo dalje.
Amerika je, dakle, zemlja u kojoj je trenutno lakše kupit oružje kojim ćeš poubijat željenu djecu u školi nego prekinut neželjenu trudnoću, što opet potvrđuje da su nekima djeca sveta samo dok ne napuste placentu, a kasnije su važna samo u heštegu #thoughtsandprayers ako bude potrebe.
Neću vas danas detaljno “punit” svojim stavovima o pobačaju jer sve ionako već vjerojatno znate.
Ja sam za izbor, neću tjerat nekog da pobaci ako ne želi, ne želim da se meni brani da pobacim ako tako odlučim i NE mislim da muškarci nemaju nikakvo pravo glasa kad je u pitanju pobačaj. Mislim da nemaju pravo odlučujućeg glasa, ni kad su dečki, ljubavnici ili muževi, ni kad su doktori i suci. Mislim da pravo odlučujućeg glasa ima isključivo žena koja je ujedno i vlasnica maternice, a vi se slobodno nemojte složit sa mnom.
Žensko tijelo ne pripada ni državi, ni internet zajednici, ni crkvi - ni s velikim slovom, ni s malim - ni hodačima ni ikom drugom osim toj ženi.
Ni kozmetičkom salonu, što je čudna stavka na popisu kad se priča o tome u čijoj je domeni tuđe tijelo, ali samo dok se ne sjetite da uopće nije.
Jeste vidjeli?
Nema šanse da niste. Ili ima?
Teško da niste, svi su vidjeli, ali ajmo ipak pretpostavit da niste.
Mogu prepričat, ali autori ovog što slijedi i sami vole reć da slika govori tisuću riječi, pa pogledajmo.
Nagradna igra, they said.
Uslikaj tuđu guzicu i pošalji ju nama, they said.
Guzicu koja je primjer loše guzice, guzice kojoj treba pomoć našeg salona, they said.
Ne želimo nikoga posramiti, they said.
Vladimire Putine, usliši nas. Ovo nisu rekli oni, ovo kažem ja svaki put kad svijet postane nepodnošljivo glup pa mi na sekundu padnu na pamet sve stvari koje nikom ne bi falile da taj isti svijet sutra prestane.
Pauza za wc? Može, vjerujem da vas je “tisuću riječi” sigurno inspiriralo u tom smjeru.
Odakle ćemo krenut sad kad smo pustili vodu (i sigurno oprali ruke)?
Možda od moje glupe ideje koja je glasila “pa možda im stranicu vodi neka stara gospođa koja još uvijek ima Myspace i jednostavno nije znala da je ovo potpuno neukusno i glupo…”
Stranica, btw, ima 30 tisuća followera i prosječno 6 lajkova po objavi, što je… interesantno nesrazmjerno.
Interesantna je i bonitetna ocjena poduzeća kojoj bi dobro došao… lifting, ali to je već u domeni tuđeg tanjura i nije nešto što me se tiče.
Ono što me se tiče - ne samo zbog toga što sam žena s ravnom guzicom nego i normalno ljudsko biće - je objava kojoj nije cilj da ikog uvrijedi.
Nestala je jednako brzo kao što internet kaže da nestaju i rezultati vakum-guzice - ali nemojte me držat za riječ, nisam stručnjak - a moja druga glupa ideja je bila da sigurno stiže dugačka isprika u kojoj se izražava žaljenje zbog objave koja poziva na bullying, objektivizaciju žena, voajerizam i ilegalno dijeljenje fotografija bez da je subjekt informiran.
Nein, za nagradu smo samo dobili isključene komentare i toplu ljudsku priču o tome kako nekima nije problem posramljivat tuđe tijelo, ali ne može podnijet komentare koji dolaze u paketu.
“Ali sigurno su naučili lekciju i bit će pametniji” - još jedna moja glupa ideja koja je rezultirala s nein again.
“Ne bi vam škodio koji tretman kod nas”, napisala je vlasnica salona kad je Nina Slišković Goleš - voditeljica, kolumnistica, majka, supruga, žena s normalnom guzicom i još važnije, normalnom glavom - napisala da je prozivanje ženskih guzica sramota i nazadni bullshit. Ona je to ljepše sročila, ali poslužit će i ovo.
Vlasnica utužive “nagradne igre” je ponosno objavila svoj odgovor, a za kraj se potpisala i dodala MBA, CEO - valjda da bi mi koji smo se zgrozili neukusom objave znali da iza nje zapravo stoji netko s diplomom i pozicijom.
A bullying je uvijek bullying, bilo da dolazi od nekog s pozicijom ili pijanog idiota koji stoji u grmu i viče pussycaaaaats!
Dvije me stvari ovdje brinu - jedna malo više, jedna malo manje.
Prvo, lipanj je još danas i sutra, što znači da moramo bit spremni na sve jer nema garancije da smo ispunili kvotu… čudnog? Može, bit ćemo dobri i reći ćemo da je sve ovo o čemu smo danas pričali samo čudno.
Netko bezobrazan bi možda rekao i puno gore stvari, ali ja nemam MBA iz bezobrazluka pa neću.
To je ono što me manje brine.
Više me brine činjenica da je ljudima svojatanje žena i ženskog tijela postalo toliko prirodno da vjerojatno ni u jednom trenutku ne misle da je problem u njima.
Odavno već postoji konsenzus da odgovornost da te debil ne maltretira nije na debilu - odgovornost je na tebi, očekuje se da se ti makneš od njega.
“Pussycaaats!” - lik koji misli da su žene u prolazu njegova privatna zabava.
“My carrots are gooood!” - lik koji grli žene koje to nisu tražile.
“Šta gledate kad ja nisam vaš muž?” - lik koji će kad-tad udavit neku ženu jer će ga droga krivo okrenut.
“Tvoje tijelo ipak nije tvoje nego pripada potpunim strancima” - likovi koji misle da je žena rasplodni organ s jednom primarnom funkcijom.
“Tvoje tijelo je alat za ruganje u svrhu promocije salona” - MBA CEO 7.C
Zvuče kao odvojeni svjetovi, ali nisu - samo su stupnjevi u spektru debilne ideje da je žena zanemariva jedinka s kojom se svatko smije loptat po svojim pravilima.
Nekad “samo” mora bit spremna na povremeni “pussycaaaats”, nekad na to da ju se svodi na napumpanu guzicu i ruganje (ali to nam nije cilj) ako ju nema, nekad na to da ju se klasificira kao rasplodni rekvizit.
U tom svijetu gotovo nikad nije neugodno zlostavljačima - neugodno je ženama koje ne žele bit samo guzica, sisa i maternica, a najčešće ispadaju histerične kad se bore za osnove dostojanstva.
I kako bi onda jednom salonu uopće bilo neugodno zbog svođenja žene na “nešto” kad zapravo samo posluje po standardnoj špranci?
U nekom drugom svijetu bi to možda bilo normalno za očekivat, u nekom drugom svijetu bi “nagradna igra” s guzicama rezultirala isprikom, a ne ponosnim odgovorom, ali u ovom je normalno odavno prestalo sudjelovat i vjerojatno negdje radi ogrlice od mrkve.
Srdačan pozdrav i ugodan ostatak lipnja - po mogućnosti bez “čudnih” ljudi, ali mogućnosti su vrlo male.
Andrea Andrassy, MAG oecc, Cheeseburger Executive Officer.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.