Zašto volimo što prije i što čvršće zauzeti stav?  I onda lajati na neistomišljenike...

Referendumizacija. To nam se dogodilo – društvo se referendumiziralo. Bojim se, nepovratno. 
To je jedna od štetnijih posljedica dominacije diskursa koji vlada na društvenim mrežama, a one određuju našu društvenost. Nebitno je koja je tema i nebitno je li kompleksna ili jednostavna, imamo li validne argumente za svoje uvjerenje ili one koji vrijeđaju zdrav razum, cilj je zauzeti što prije zauzeti stranu, ukopati se u svoj rov i pucati na neistomišljenike. 

A zauzet ćemo stranu u vezi svake teme, važne ili trivijalne. Zauzet ćemo čvrsto stajalište o nečijem celulitu, cijepljenju, ustašama i partizanima, idealnom vremenu dojenja, bilo kojem pitanju vjere, ma i bilo kojem pitanju života. I naravno, nije problem što imamo čvrsta uvjerenja. Problem je samo ako smo ih prebrzo učvrstili i uopće ih ne preispitujemo. To je ogroman problem. 

Između ostalog i zato što ste vjerojatno blaženo nesvjesni svog problema jer je vaš ego jako sretan u tom rovu, osjeća se zaštićeno i privilegirano, a još kad se okružite istomišljenicima koji samo potvrđuju vaša uvjerenja potreba za preispitivanjem topi se brže od izbornih obećanja. To čoporiranje na društvenim mrežama godi vašem egu, ali ne godi kritičkom umu. Ne godi zdravom razumu. Ne godi osobnom razvoju. A bome ni društvenom. A ako imate i narcisoidnu crtu mogli biste čak imati i dojam superiornosti samo zato što vi imate određeni stav, a netko drugi nema. I imat ćete čvrst dojam da ste u pravu, to je jedan od benefita života u svom čoporu, u svom vrijednosnom plemenu. Ali samo zato što osjećate da ste u pravu ne znači da činite pravu stvar za sebe!

Ponovit ću, nije problem imati čvrsta uvjerenja. I mnoga moja su čvrsta, barem u vezi važnih stvari. U vezi nevažnih nemam nikakvo mišljenje, npr. o nečijem celulitu, o čemu se žestoko raspravljalo prošlog tjedna. No do svih svojih čvrstih uvjerenja došao sam kroz rigorozno i dugotrajno preispitivanje.
 
Za početak, kada razmatram nešto trudim se ne navijati za određeni zaključak jer bih tako imao selektivnu percepciju. A tome smo jako skloni. Zato mnogi ljudi unaprijed odluče što žele vjerovati o cijepljenju ili o određenom stilu odgoja i onda uključe selektivnu percepciju pa primijete samo ono što im ide u prilog,  a prigodno zaborave sve ostalo. To je zdravorazumska tragedija koja je, doduše, izvanredno prisutna među ljudima. I meni se još uvijek ponekad potkrade, iako sam alergičan na takav način promišljanja. No zato postoje sljedeća linija obrane od takve površnosti.

Kada dođem do prvog zaključka, brutalno sam svjestan da imam pravo samo na dojmić o nečemu. Jer sam tek počeo promišljati. Ne stvorim čvrst zaključak, već imam dojmić. Mnogi naprave grešku pa prvi zaključak uklešu u svoju svijest i drže ga se kao da im život ovisi o tome. Što možemo i razumjeti jer imaju dojam da im osjećaj identiteta ovisi o tome. Ono si što misliš i vjeruješ. I baš zato što smo toliko vezani za svoja uvjerenja trebali bismo biti mnogo oprezniji u formiranju stavova i konačnih zaključaka  o nečemu. 

I znam koliko je to izazovno. Neuroni su nam stalno pod intenzivnim napadaom jer trebamo obrađivati enormno mnogo informacija, a u svijetu u kojem više nema Arhimedove točke koja postavlja jasna pravila o tome što je dobro, a što loše, što je poželjan način ponašanja, a što bismo trebali izbjegavati, sve je više neizvjesnosti. A umjesto da gradimo sigurne intelektualne luke, mi brzo gradimo bilo kakve luke. Bilo kakav okvir kroz koji gledamo svijet i sebe. Potpuno je svejedno od kakvog su materijala te vrijednosne luke – razumnog ili bezumnog, bitno je da su naše. Bitno je samo da smo ih brzo izgradili. I onda ih ne napuštamo. Ni pod koju cijenu. Jer bismo tako bili ugroženi. A svijet je već dovoljno nesiguran i hektičan da imamo jači poriv sakriti se u svoju luku, kako god da je izgrađena. 

I zato mislim da je refendumizacija proces kojeg će biti nemoguće preokrenuti. Jer nas čvrsti stavovi štite od osjećaja nesigurnosti. Jer vrijednosno čoporiranje godi egu. Na kraju krajeva, i algoritmi društvenih mreža su podešeni tako da vam prikazuju ono što pretpostavljaju da će vam se svidjeti, ali ne treba njih okrivljavati jer na isti način funkcionira i većina ljudi. Jednostavno nam je draže biti uz ljude koji lajkaju ono što mislimo. Čak i kada do tog stava nismo došli kritičkim promišljanjem, već smo ga brzopleto sklepali. 
Nekad su za žene za muškarce govorile: „Kakav je, takav je. Moj je!“

A danas to vrijedi za naša uvjerenja: Kakva su, takva su. Naša su! 

I ne damo na njih. Neovisno o tome koliko su šuplja. Jer u sigurnosti naših rovova u kojima se deremo na neistomišljenike ta uvjerenja izgledaju božanstveno! Cilj je samo što prije i što čvršće zauzeti stranu i opet - to godi egu jer imamo dojam ispravnosti. Ispada da nam je važnije misliti da smo u pravu, nego kritički misliti!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva