Neki gori klinci: Zašto očekujemo pamet od djece koju odgaja algoritam?

“Mlađi punoljetnici”, kažu. 

"Ovaj slučaj trebao bi voditi sud za mladež, a ne ih kazniti kao odrasle”, kaže odvjetnica. 

Jes jes, možda da ih zapravo samo pošaljemo vrtićkoj ravnateljici ili možda čak na odjel neonatologije - jedva su punoljetni, praktički još nisu ni začeti.

U priču o Vjesniku se ne razumijem dovoljno, sigurno ne onako kako se u nju razumije većina interneta, pa ne znam u što da vjerujem - je li sve podmetnuto zbog većih interesa, je li povećanje police osiguranja nezgodna slučajnost ili dokaz da ništa nije slučajno, je li netko stvarno nagovorio “mlađe punoljetnike” da unutra kreiraju požar ili su stvarno samo toliko glupi da su se previše zaigrali zbog TikTok izazova… nemam pojma, samo znam da sam nedavno bila u tom “presvetom našem jako važnom” Vjesniku i da je izgledao kao da će u bilo kojem trenutku iz bilo koje mračne prostorije izać gospođa Spomenka iz računovodstva s minivalom na glavi i York cigaretom koju drži  požutjelim prstima. 

Ili ako želite neku suvremeniju usporedbu, kao bilo koji “renovirani” stan koji se ovih dana iznajmljuje po 900 eura, s namještajem kupljenim u vrijeme kad si za 900 eura mogao opremit cijeli dnevni boravak i još ti je ostalo za pisaću mašinu. 

Staro i zapušteno, sa zadahom Jugoslavije, a to je rezultat nemara za koji se odjednom mari kao da smo svi svaku večer prije spavanja poljubili sliku Vjesnika. Možda zvuči kao da mi je za izgorjeli Vjesnik potpuno svejedno, što nije, ni blizu, tamo su mi - između ostalog - radili i neki radijski prijatelji, ali opet se ponavlja priča u kojoj nam je nešto važno i sveto tek kad nastrada. Inače su to ubijene žene i zlostavljana djeca, a ovih dana nekretnina koja je godinama ubijana i zlostavljana.

Kaže internet da su se u svetoj zgradi maloljetnici i punoljetnici - mlađi i regularni - neopaženo okupljali mjesecima, što znači da je Vjesnik bio slabije osiguran od kokošje kocke i žileta koji u dućanima sve češće stoje pod ključem i budnim okom prodavačica. Uz dužno poštovanje potplaćenim zaštitarima, prije nego što netko dobaci, i uz malo manje dužno poštovanje protupožarnoj inspekciji i državi.

U pritvoru imamo dvojicu “mlađih punoljetnika”, a ljudi se pitaju što to ne valja s novim generacijama kad im na pamet pada ušuljavanje u zgrade i igranje upaljačima: “I mi smo bili mladi pa smo bili normalni(ji).”

Jesmo, u teoriji, iako je i među nama bilo idiota u nastajanju, a to što smo nekako ipak uspjeli zakočit na vrijeme u većini slučajeva nije naša zasluga, nego tuđa. Možda je kod vas drugačija situacija, ali mogu govorit u svoje ime. 

Između mene i potpunog idiotizma nije uvijek stajao zdrav razum, nego zdravi strah; bojala sam se roditelja, ne samo svojih nego i roditelja svojih školskih prijatelja, bojala sam se učitelja i profesora, bojala sam se susjeda koji bi mojoj mami mogli reć da su me vidjeli u parku u vrijeme kad sam trebala bit u školi - ili koji bi mojoj mami mogli reć da ih jednom nisam pozdravila u prolazu - bojala sam se svega i svakog, ne stalno, ali taman kad je trebalo. A trebalo je svaki put kad bi mi na pamet palo nešto glupo, što nije bila rijetka pojava. 

Nisam živjela u strahu, samo sam bila okružena kontrolnim točkama - i Bogu hvala da jesam, jer da ih nije bilo, danas bih u najmanju ruku imala istetoviran tribal, što je benigni primjer glupih ideja, ali imala bih ga sigurno.

Danas kontrolnih točaka ima sve manje, a onima koje još postoje je oduzeta primarna funkcija.

Djeca više “ne smiju” dobit po guzi, što je vjerojatno dobro jer je glupo da ikog učimo da batine rješavaju nesuglasice, ali na tu istu djecu praktički više ne smiješ ni vikat - ne daj Bože da pozovu socijalnu službu, ili još gore, da tvoji prijatelji saznaju da nisi pobornik pokreta “gentle parenting“ koji je, dat ću vam broj telefona ako želite vikat na mene, u većini slučajeva savršen način da odgojite samoživu budalu koja parkira preko 3 mjesta i uvijek ima “samo nešto pitat” preko reda u Pošti. 

Moja prijateljica je “izgubila” vjenčanu kumu jer se usudila predložit da nekad malo vikne na svoje trogodišnje dijete koje je bilo opsjednuto guranjem prstića u utičnicu - prijekor je uvijek dolazio u obliku nježnog razgovora koji je zvučao kao recitacija soneta, dijete je i dalje guralo prste u struju, a majka je, umjesto da vikne na svoje malo blago, viknula na “zatucanu” osobu koja od nje traži da podigne glas. Unfriend, neće njoj nitko govorit kako da vlastitom djetetu omogući da se ozlijedi. 

Učitelji i profesori više nisu saveznici roditelja kojih se klinci boje, nego vreća za šutanje - prvo “samo” učenicima, a ako zapne prilikom zaključivanja ocjena, onda i roditeljima koji dolaze u škole s popisom prijetnji. Ne svi, naravno da još ima normalnih ljudi, ali sve je manje klinaca koji se boje doć doma s lošim ocjenama, a sve više učitelja i profesora koji ih se boje podijelit.

Djeci se, “naravno da može sve što želiš, ljubavi”, kupuju najskuplji pokloni jer u roditeljskim grupama postoji prešutna top lista, na rođendanima se jašu poniji i jedu torte od 300 eura - nema veze ako je na kredit, Instagram ne zna kolika je mjesečna rata.

Susjed koji pomisli roditeljima reć da im je u parku vidio dijete kako puši bi mogao dobit agresivni “ne miješaj se”, susjedni stol u restoranu će sasvim sigurno dobit odbijenicu ako zamoli roditelje da zabrane djeci da trče i vrište, a ako netko iz vrtićke grupe slučajno pomisli porazgovarat s roditeljima djeteta koje tuče koga stigne, pametnije je da razmisli još par puta i preseli dijete u drugu grupu. 

Sve su to nekad bile dobrodošle, dobronamjerne kontrolne točke na kojima su roditelji - barem moji - bili zahvalni, a danas im je pametnije da šute i gledaju svoja posla. 

I dok nekad cijenjene kontrolne točke gledaju svoja posla jer je tako pametnije, djecu odgajaju algoritmi, a osim što uče od najvećih TikTok idiota koji su uvijek najatraktivniji, uče i od odraslih koji su sve gori - ili su možda uvijek bili takvi, ali sad na dlanu imamo pristup svačijoj psihi koja je u sličnom stanju u kakvom je bio i Vjesnik. Nekad smo barem mislili da su odrasli pametni, posloženi ljudi, a danas je sve jasnije da su mnogi… zakržljali putem. 

Ovih se dana mnogi pitaju što rade djeca i zašto to rade - a što rade odrasli? 

Prvo i ne najvažnije, ali dovoljno aktualno, odrasli ovih dana pišu da je Meri Goldašić ku*vetina jer se razvodi - baš SAD, nakon što je smršavila i izgleda bolje nego ikad, valjda jer je ogroman zločin da se žena dovede u svoju verziju reda, valjda jer je nezamislivo da bračni parovi nekad napreduju u različitim smjerovima i odluče da je vrijeme da napreduju odvojeno. Ku*vetina prokleta, tako pišu oni koji se najviše na svijetu boje da će bit ostavljeni i oni koji nemaju dovoljno hrabrosti izać iz braka u kojem nisu sretni - ostalima je sasvim svejedno, imaju svoju sreću i svoje probleme, ali ovi prvi su glasniji. 

Odrasli imaju i slom mozga jer su zagrebačke adventske kućice “krive” boje, a iako je njihovo pravo da kažu da im se ne sviđaju, odrasli ovih dana na društvenim mrežama ratuju protiv svakog tko kaže da će kućice bit lijepe jednom kad se ukrase. Možda hoće, možda neće, a zašto je boja kućica povod za rat tolikih razmjera, znaju jedino psiholozi kod kojih ti odrasli nikad ne bi otišli jer…

… ti isti odrasli ovih dana i dalje smatraju da je odlazak psihologu povod za ismijavanje i nešto što rade isključivo “luđaci.” Tim je odraslima pojam depresije smiješan, pogotovo ako je netko bogat ili ako je tek dijete, jer dijete sigurno ne može bit depresivno niti imat potrebu za psihološkom pomoći. “Uvati se motike”, tako kažu ti odrasli koji se par minuta kasnije vole uvatit tuđih razvoda i adventskih kućica. 

Odrasli ženama koje prijavljuju nasilje pišu da su samo željne pozornosti i pitaju se čime su izazvale silovanje, smrt ili “samo” batine, odrasli jako vole reć da je netko tko je upravo pobio cijelu obitelj bio baš dobar i ugodan susjed, odrasli pucaju na svadbama i grčevito se bore za svoje pravo da to rade - uz uputu da svi kojima to smeta prestanu bit mimoze i pi*ke.

Odrasli se s velikom radošću rugaju djetetu koje se zove Bloom jer mu ne vole mamu - i jer je neprihvatljivo da ljudi nazivaju djecu kako im je drago - a s još se većom radošću odrasli kolju oko toga kad se kiti bor prema Bibliji (što je nikad), smije li orašar postojat u prostoru i smije li se itko ikad maskirat za Halloween. 

Odrasli pišu odvratne stvari ženama koje su odlučile koristit botoks jer ne znaju graciozno starit, a jednako odvratne stvari pišu i ženama koje su, eto, prirodno ostarile. 

Odrasli su nedavno jednoj curici kojoj su “prijatelji” ispred škole zapalili bicikl rekli da to ne mora reć tati ako ne želi - ne bilo koji odrasli, nego odrasli iz škole, koji su usput indirektno rekli ovima koji su ga zapalili da nisu napravili ništa značajno.

Odrasli pucaju iz plinskog pištolja kad im klinci sruše snjegovića, za slučaj da ste propustili priču o ženi iz Siska koja je prošli tjedan prijetila djeci koja to vjerojatno nisu trebala napravit, ali vjerojatno nisu trebala ni vidjet babu s pištoljem. 

Odrasli su mjesecima znali za slučaj problematičnog učenika zbog kojeg se iz škole ispisao cijeli razred, a ti su odrasli uporno zaključavali vrata roditeljima koji su na njih kucali. 

Odrasli su omogućili da Leon Lučić, koji je između ostalog napao ljude sjekirom i kojeg se privodilo skoro češće nego što se reprizirao Krim Tim 2 i dalje bude na slobodi, zbog čega je dobio priliku da zapuca na čovjeka na ulici prije malo više od mjesec dana. 

Odrasli su u bolnici zaposlili Vilija Beroša nakon što je sudjelovao u pljački vlastite struke.

Odrasli su dali priliku Daliboru Mataniću da se izjada pred kamerom i usput podsjeti žrtve da su njihovi glasovi uvijek manje važni ako je s druge strane netko “uspješan.”

Odrasli se, možda ih znate - jedan je predsjednik, a drugi premijer - preko medija međusobno prepucavaju kao dvije kapetanice protivničkih skupina navijačica. 

Odrasli divljaju u prometu, pričaju na speaker i okruženi drugim ljudima gledaju glasne videe kao da su sami na svijetu - kome smeta, nek se udalji, odraslima elementarna pristojnost sve češće nije na popisu prioriteta. 

Kakve veze imaju ti odrasli s djecom, Vjesnikom i “djecom” u Vjesniku? 

Imaju jer su djeca odraz odraslih, ne samo svojih roditelja, nego i ostalih od kojih sve češće mogu naučit samo najgore. 

Vrijeđanje Meri Goldašić zvuči samo kao vid “zabave” koji se tiče samo onih koji sudjeluju, relativizacija nasilja zvuči samo kao odabrani sport budala koje ne znaju bolje, ratovi oko adventskih kućica zvuče kao nebitan hobi dokonih ljudi koji nemaju Netflix; svaka stavka s popisa zvuči kao izolirani slučaj koji se tiče samo odabranih budala, a sve to upijaju klinci koji su kronično online i koji usput uče da je svima dopušteno reć i napravit sve što im padne na pamet - bez posljedica. 

I bez kontrolnih točaka koje su nekad imale funkciju usađivanja zdravog straha, a danas se boje pisnut da ih netko ne bi kaznio zbog miješanja u tuđa posla. 

Kako onda očekivat da grupici idiota ne padne na pamet da uđu u zgradu i rade gluposti - koje nama nikad ne bi pale na pamet - kad u sebi nemaju dovoljno zdravog straha koji je najčešće stajao između nas i užasnih ideja?

Ako nema posljedica za odrasle, zašto bi ih netko mlađi očekivao za sebe kad su one već odavno u kategoriji statističke pogreške? 

Odrasli su nažalost sve češće jednako zanemareno ruglo kakvo je Vjesnik bio i prije požara, statika društva je narušena već odavno, a od djece se očekuje da budu normalna dok im se svakodnevno servira ogromna količina nečega što se nama predstavljalo kao nenormalno. 

Mama i tata sve češće mobitelom kupuju malo mira, a poklonima malo ljubavi, učiteljica se sve češće boji zaključit ocjenu koja nije odličan (5), susjed se sve češće boji miješat, a djecu odgaja algoritam - ne samo kroz TikTok sadržaj na kojem prate kreatore upitnih kvaliteta, nego i kroz svaki komentar, svaku internet svađu i svaki članak o kriminalcu koji je, umjesto u zatvoru, u ugodnom društvu olakotnih okolnosti. 

Neki gori klinci nisu gori isključivo vlastitom zaslugom, nego i zaslugom svih koji ih nisu dovoljno zastrašili posljedicama. 

Što ne znači da “mlađi punoljetnici” iz ove priče na sudu trebaju imat tretman tek rođenih, jedva krštenih beba, ali Vjesnik su, bez upaljača, zapalili i mnogi drugi. 

Zaštitari, vlasnici s uključenom državom, inspekcija - i svatko tko je te neke gore klince naučio da je svijet njihovo igralište na kojem se ne moraju bojat nikoga. 

Takvi su nekad bili iznimka, a kako smo krenuli, još malo ćemo hvalit djecu jer unatoč društvu u kojem odrastaju barem nisu zapalila zgradu.