Zašto tako intenzivno reagiramo na Ukrajinu i zašto je whataboutism toksičan?

Tek sam nekoliko sekundi razmišljao trebam li pisati o nečemu drugome, umjesto o Ukrajini. Mislim da nije zdravo da 24/7 razmišljamo i pišemo o toj situaciji, ali još je manje zdravo glumiti noja. Tako da ću analizirati situaciju i naravno ne s vojno/geostrateške pozicije, već ću analizirati komunikaciju i naše reakcije na situaciju. Za razliku od vojske fejsoškolovanih epidemiologa koji su u samo nekoliko dana postali vrsni vojni analitičari koji su se „ispravno informirali i znaju stvarnu pozadinu ovih događaja“, ne umišljam si razne sulude scenarije samo da bi stekao plitki dojam da vladam situacijom. Zato ću analizirati što je u pozadini naših reakcija i možemo li (si) nekako pomoći.

1. Logično je da smo na ovaj rat reagirali drugačije nego na neke druge sukobe. Sigurno ste vidjeli cinične komentare o licemjerstvu „jer zašto nismo reagirali na afganistanski rat ili sirijsku djecu...“ Implikacija je da ukrajinski život vrijedi isto kao i sirijski i da sada reagiramo samo zato što nam je Ukrajina blizu. S prvom se tvrdnjom i slažem jer smatram da svaki život vrijedi jednako, neovisno dijelimo s nekim kontinent, rasu, vjeroispovijest... 

Ali ostalo je tragično promašeno jer ovo nije „samo još jedan rat“. Nikada se u povijesti čovječanstva nije dogodilo da ovakva nuklearna sila s ovako nestabilnim vođom koji je ultimativni alfa mužjačić i ne može priznati poraz zapravo napadne drugu suverenu državu. Drugačije je. Jer je opasnost veća i neće nestati, kako god se završi sukob u Ukrajini. Čak i ako se sada povuku, zveckat će nuklearnim oružjem svaki put kada im se ne svide odluke bilo koje zemlje u relativnom okruženju. Npr., ako Poljska poveća budget Ministarstva obrane oni će poslati vojsku na granice. Ili ako Finska ili Švedska odluče ući u NATO ili ako netko počne jesti borovnice umjesto malina pa si umisle da to ugrožava Rusiju...

Uglavnom, ova opasnost neće nestati samo tako, ugrožen je čitav svijet, a situacija će uzrokovati trajnu nestabilnost. Mogu navesti još pet razloga zašto je ovo neusporedivo ozbiljniji sukob od bilo čega što mo doživjeli u zadnjih 80 godina, ali nije potrebno. Oni koji će odbaciti ovaj prvi razlog, odbacit će i bilo koji drugi.

2. Jedan od razloga zašto smo mi reagirali posebno intenzivno jest zato što su se u mnogima aktivirale ratne traume. One su dio našeg kolektivnog identiteta, a mnogima i pojedinačnog. Čak i ako su 25 godina mirovale, mogu se aktivirati u ovakvim situacijama. U ovih sam nekoliko dana razgovarao s 15-ak osoba koje su imale ožiljke od rata i logično je da se dio rane aktivirao. Ukrajinske suze su naše suze. Ukrajinski očaj, dugoročna neizvjesnost, briga za voljene, sve to je toliko, toliko poznato.

3. Ako išta ne treba raditi u ovakvoj situaciji, to je onda poslužiti se intelektualno kilavom taktikom whataboutisma. Iskreno, nakon što je ta pošast u protekle dvije godine poharala svijet mislio sam da je većina osvijestila tragičnost takvog načina razmišljanja, ali nakon samo jednog posta na Fejsu ispostavilo se da je to mnogima nov koncept. Radi se o pokušaju relativizacije nečega što je očito loše. Npr.: „Naravno da nisam za rat, ali SAD je to isprovocirao. Nisam za Putina, ali Ukrajinci su to zaslužili jer... Nemam ništa protiv gej osoba, ali...“

Potpuno je svejedno što želite relativizirati i na što skrećete pažnju. Whataboutism je uvijek odraz intelektualno i/ili moralne slabosti. I svatko ima pravo biti noj, ali u ovoj situaciji, zreli ljudi trebaju poslati te nojeve (ili trolove) u neku stvar. 
Svako relativiziranje ovakvog zločina čije će posljedice osjetiti milijuni nedužnih ljudi zaslužuje čistu i nedvosmislenu osudu. Sve ostalo je apsolutna sramota!

I što napraviti?

Naravno da ne umišljam da je itko od nas ključni faktor riješavanja ove krize, ali ipak možemo napraviti nešto. Možemo izvršiti pritisak na poliitčare da pokažu zube, ali da ne grizu Putina. Znam, čudno zvuči, ali optika mu je vrlo važna. Mora ga se zaustaviti, ali ne smije ga se poniziti jer bi inače sukob mogao eskalirati do neslućenih razmjera. Tako da EU mora pokazati zube, a to će lakše napraviti ako misle da će izgubiti glasove ukoliko ih ne pokažu.

Možemo i pomoći konkretnim ukrajinskim obiteljima. Pa čak i ruskima koje ne sudjeluju u tom užasu hranjenja ratnih pasa. I njima treba pomoći. Ali neke će ukrajinske obitelji doći kod nas i treba im pomoći da imaju ne samo siguran krov nad glavom, nego i što sigurniji krov nad srcem. 

Možemo se ispravno informirati, ali ne biti zarobljeni u 24-satnom ciklusu vijesti.

Možemo pomoći prijateljima, znanima ili neznanima kod kojih su se aktivirale ratne traume. Slušajući ih, ne odmahujući rukom kada im je teško i ne sipajući floskule da se ne trebaju brinuti i da će sve biti u redu. Ponekad je dovoljno samo biti uz njih, slušati, zagrliti, otići u šetnju... A ako im je potrebna i stručna pomoć, biti uz njih tijekom procesa. 

Možemo ostati ljudi. Svakako ne agresivni, sveznajući trolovi koji na temelju krivih informacija stječu dojam plitke superiornosti. Već samo ljudi. Koji suosjećaju i pomažu onima u nevolji. I to je ponekad dovoljno...
 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva