Miss7 Blog 01. srpnja 2020.

Vodič za modernu ženu: Kako se vratiti na tvorničke (Božje) postavke

Karmen Poznić.

Srdačan pozdrav i sretna vam druga polovica ove predivne simfonije zvane 2020.

I sretna 7. godišnjica ulaska u EU, sad nam je “krizna” godina.

Ali idemo pričat o lijepim stvarima. 

“You is kind, you is smart, you is important” - nadam se da vam je poznat ovaj citat, ali malo se nadam i da nije. 

Ako je, znači da ste pogledali “The Help”, jedan od mojih najdražih filmova ikad. 

Ako nije, znači da ga vjerojatno niste gledali i da vas tek čeka cijela njegova magija. 

Ja sam ga gledala sigurno četiri puta i do sad se još nije dogodilo da nisam plakala na kraju - i na početku i na sredini, jasno.

To, serija Friends i The Shining su stvari koje uvijek imam na kompjuteru. The Help zauzima 3 gigabajta, što bi jednom (ne)davno - u vrijeme kad su u modi bile diskete - bio problem, ali srećom, vrijeme disketa je u kategoriji prošlo svršeno pa problema nema. 

Se sjećate disketa? Prije si ih mogao nabavit na svakom koraku, danas se moraš jako potrudit da ih pronađeš.

Rekla bi i da se moraš potrudit da pronađeš mjesto u koje ćeš gurnut disketu, ali sigurna sam da hrpa osnovnih i srednjih škola (možda čak i poreznih uprava) ima kompjutere koji se nisu maknuli od “insert floppy disc” ere. 

Se sjećate kako je Sandri Bullock u filmu The Net život ovisio upravo o disketi?

E Andrea, zašto toliko pričaš o disketama?

Zato jer mi pašu kao primjer zastarjelih, napuštenih koncepata koji galopiraju prema zaboravu.

Oprostite, mislim da nam netko kuca.

Idem vidjet tko je.

Aha, ona je, taman na vrijeme.

 | Autor: Screenshot Screenshot Sigurno ste ovih dana na internetu uočili ovu anomaliju. Zamaglila sam ime - namjerno sam se minimalno potrudila - jer ne vjerujem u reklamiranje štetnih supstanci, ali riječ je o mladoj političarki koja vjeruje da nas svojim stavovima vodi u sretniju budućnost. 

Još jedan zastarjeli, napušteni koncept koji galopira prema zaboravu - slično kao disketa, s tim da se disketa dostojanstveno povukla i prepustila mjesto naprednijim opcijama.

Jbg, neki ljudi nemaju ni 1.44MB dostojanstva.

Nećemo ulazit u to koliko je glupo da se žena koja se buni protiv ženskog prava glasa bavi politikom, jel da da nećemo?

Mislim, možemo, ali vani je vruće i COVID je opet počeo izlazit po klubovima (ali ne i po crkvama) - ne znam za vas, ali meni se ne da.

Sjetite se kako nam je bilo lijepo prije par godina kad je glavni izvor razočaranja u svijetu bila prekomjerna rotacija Despacita u eteru.

To su problemi koje želim ljeti, a ne žene-diskete koje ne žele pravo glasa i ove druge koje bi pobačaj kažnjavale zatvorom.

Zato sam za danas pripremila nešto oko čega se svi možemo ujedinit - kad kažem “svi”, mislim i žene-diskete i Miroslav “skoro”, vjerojatno čak i Toni Čipinski.

Svi smo mi, neovisno o uvjerenjima, kvocijentu inteligencije i godini u kojoj (mislimo da) živimo, isti u jednom segmentu - u toplu ljetnu večer, kad sparina popusti i kad nakon cijelog dana hodanja u grudnjaku, hlačama i ostalim brnjicama napokon sjednemo na kauč, svi smo gladni. 

I svi volimo pojest dobar sendvič.

“Ja sam više za neku laganu salatu od kelja i kvinoje” - hvala što ste javilA, do slušanja.

Sendvič na kauču uz dobar film je jedna od najjednostavnijih i najljepših stvari koje možeš napravit za svoju dušu, zato ću danas s vama podijelit sendvič koji je meni promijenio život. 

Zove se Monte Christo sendvič i ako ga još niste probali, preporučam ga jednako toplo kao što preporučam gledanje filma The Help i pranje ruku bez da vam netko kaže da morate.

Priprema je jednostavna, sastojci su normalni - nijedan ne morate guglat jer nijedan ne zvuči kao da je iz Harrya Pottera - a jednom kad ga stavite u usta (tako je, majstore, “kad ga stavite u usta”, jako šašavo si to uočio), ispunit će vas ljubav kakva se događa samo u filmovima. 

Neki ga rade s dvije šnite kruha, neki s tri, neki ga na kraju posipaju štaub-šećerom, neki ga umaču u pekmez i kažu da ne postoji bolja stvar na svijetu… svatko ima svoju varijaciju recepta, a ja sam odabrala “klasični” pristup - s jednom malom, neznatnom izmjenom.

Dok ga pripremamo, igrat ćemo se da je 1780. godina, kad je svijet bio bliži “tvorničkim (Božjim) postavkama” - čisto da se žene-diskete lakše užive u recept.

Krenimo.

Prvo treba riješit sastojke*, por supuesto.

*Za potrebe recepta, sastojci će biti isti oni koji su dostupni u 2020. godini, ali za sve ostalo primjenjujemo pravila iz 1780.

3 kriške toast kruha - može obični, može integralni. Ja preferiram integralni, ti možda preferiraš obični, ali ionako je sasvim svejedno što ti i ja preferiramo jer je 1780. i važno je jedino što preferira gospodin suprug - s obzirom na to da žene nakon udaje nemaju pravo na vlastite prihode ni posjedovanje vlastite nekretnine, zašto bi imale pravo na odabir kruha? 

Sljedeći na popisu sastojaka su pureća šunka i sir, po koje ćemo brzinski skoknut u dućan - uz nekoliko opaski.

Prvo, od žene se očekuje da u dućan ne ide bez muške pratnje. Jer ZATO. Uglavnom, organiziraj si pratnju, inače nema ni šunke ni sendviča.

Drugo, nemoj zaboravit pitat novce jer i dalje nemaš svoje. Jer ZATO.

Treće, nemoj zaboravit da ne smiješ nosit hlače. Jer ZATO. Jbg, tvorničke postavke, tako je kako je.

Uglavnom, pureća šunka i sir. Ja volim uzet goudu.

Jušna žlica majoneze, čajna žličica senfa.

Dva jaja. Tako je, slično kao ono što nemaš u gaćama pa se nemaš pravo razvest osim ako ne priznaš da si prevarila muža, ali onda nemaš pravo viđat djecu ako ti ON ne dopusti. Nema veze ako te muž možda tuče, jeste rekli u dobru i zlu ili niste? 

Idemo dalje, sendvič se neće napravit sam dok ti razmišljaš o pravima koje nemaš.

Dvije čajne žlice mlijeka. 

Sol i papar. 

Maslac. Može i margarin.

Malo ulja.

Znam, popis sastojaka zvuči dosta loše u kontekstu bikini bodyja, ali sve je ok, u 1780. se smiješ kupat samo u skafanderu jer nije primjereno da žena pokazuje “bezobrazne” dijelove tijela, tipa trbuh.

Znaš šta još ne smiješ?

Pušit u javnosti. 

Imat vlastitu putovnicu. 

GLEDAT OLIMPIJSKE IGRE. I shit you not, kažu interneti da je to “punishable by death.”

“To nije humano” - šuti, da je bitno što TI misliš, imala bi pravo glasa, ali nije i nemaš, dakle idi radit sendvič.

Prvo uzmeš jednu krišku (odobrenog) kruha i namažeš ju smjesom majoneze i senfa.

Na to stavi ribani sir, pa pureću šunku. 

Nemoj razmišljat o tome da između tebe, krave koja je omogućila sir i purice od koje je nastala šunka u kontekstu prava na glas nema apsolutno nikakve razlike - mislim, možeš, ali čemu?

Da je Bog htio da razmišljaš, zvala bi se Duško.

Sad je vrijeme da na šunku staviš još jedan sloj ribanog sira, koji će služit kao ljepilo za šnitu koja dolazi. 

Ovo je jako uzbudljiv sendvič, vidjet ćeš.

Uzmi novu šnitu, stavi ju na vrh ovog spektakla u nastajanju i namaži ju slojem majoneze i senfa. 

Sva sreća da ne smiješ imat bikini, jel da?

Blessed be the fruit.

Vrijeme je za novi kat sendviča, s tim da ovaj put prvo ne ide sir, nego šunka. Mislim, možeš stavit sir ako želiš, ali “ako želiš” ti vjerojatno nije pretjerano poznat koncept, tako da radije slijedi upute i ne postavljaj pitanja.

Na šunku opet ide malo sira, a sve ćeš zatvorit zadnjom šnitom kruha koja je ovaj put namazana majonezom s donje strane, tako da dodiruje sir.

Uzmi dasku za rezanje (ili neki drugi predmet koji ti padne pod ruku) i stavi ju na sendvič da se stisne i uvuče u sebe kao Bernardić kad ne može pronać papire. 

Ako misliš da nije logično da se politički kandidati iz 2020. pojavljuju u priči smještenoj u 1780., u pravu si, ali logika i Hrvatska su se sporazumno razveli još u vrijeme dok je najpoznatiji Boris bio Novković, tako da sve smijemo. 

Uglavnom, poklopi sendvič daskom i pritisni ga onako kako tebi pritišću osnovna ljudska prava. 

End of act one, sad kreće tulum.

Zamuti jaje, malo soli i papra. Neki dodaju i crvenu papriku u prahu - ja nisam neki, ali slobodno se posavjetuj s obitelji oko ovog važnog pitanja i postupi kako ti je rečeno, milo moje.

Uzmi sendvič i umoči ga u jaje sa svih strana, da se lijepo nasafta.

Zmazat će ti se ruke, naravno, pa slobodno iskoristi popularni trik iz 2020. i operi ih kasnije.

Na tavu (koja je prilikom transporta iz tvornice do dućana vidjela više svijeta nego što ti ikad možeš sanjat) stavi malo ulja i maslaca.

Kad se maslac otopi, stavi sendvič i peci par minuta s jedne, pa par minuta s druge strane. 

Naravno, pazi da ti ne zagori jer će ispast da si beskorisna, što i jesi, ali cilj svake žene je da se to što kasnije otkrije.

Kad je kruh sa svake strane zlaćano-smeđe boje, makni sendvič s tave i stavi ga na papirnati ubrus da se malo odmasti.

End of act two.

Preseli ga na tanjur i prereži napola, da možeš uživat u prizoru sira koji se rasteže po prostoru. 

Posluži ga muškarcu, a kasnije, may the lord open, možda i sebi.

Možeš stavit štaub-šećer na njega, možeš ga probat s pekmezom, možeš ga i jest slanog, bez dodataka - ali obavezno pitaj nekog drugog da to odluči za tebe, da sve bude u skladu s tvorničkim (Božjim) postavkama.

I to je to. 

Rekla bi da je ovaj sendvič iskustvo bolje od seksa, ali 1780. je, žene i dalje načelno ne znaju da je seks nešto u čemu imaju pravo uživat.

Dobar tek i sretne tvorničke postavke svima koji slave.

E i zajebanciju na stranu, one dvije žene-diskete koje ovih dana promoviraju ideje iz 1780-ih - ja im kao član kluba 2020. NE DAM da su i na sekundu važnije od recepta za sendvič.

To su samo čudni ljudi koji viču čudne stvari - točno onakvi zbog kakvih na putu do dućana samo pređeš na drugu stranu ulice i odmah zaboraviš da postoje.

Nisu KIND, ne djeluju SMART, dakle nisu IMPORTANT.

Kao i diskete, žive u nekom drugom, zaboravljenom vremenu -  i dobrodošle su na sve manje  mjesta. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

  • Avatar emir

    emir

    milooomojeee... https://www.youtube.com/watch?v=MVvXUinj1R8