Miss7 Blog 13. srpnja 2021.

Vodeći ljudi moraju shvatiti da je nužno pokazati suosjećanje i razumijevanje, a ne osuđivati ljude!

Pixsell/Sandra Šimunović.

Razumijem da smo umorni od pandemije, kako i ne bismo bili... Prilično iscrpljeni, smežuranih psiha, ali svejedno naoštrenih stavova. A to je loša kombinacija. Živci su nam, sasvim razumljivo, enormno tanki. Od preduge neizvjesnosti koja će i dalje trajati, od objektivnih posljedica pandemije, od toksične polarizacije... 

Prošlo sam proljeće napisao da će šteta biti minimalna i da ćemo se brzo oporaviti ako će postojati samo jedan val. Vjerovao sam da su nam i pojedinačni i društveni imuniteti dovoljno otporni, da ćemo se brzo vratiti starim navikama i načinu života i nadoknaditi emocionalni minus kojeg smo osjetili prošlog proljeća. S druge strane, rekao sam i da ćemo upasti u ozbiljne probleme ako se valovi nastave i tome sam davao veće šanse, istodobno se nadajući da sam u krivu. Kriza ima tri dijabolična kraka – medicinski, psihološki i ekonomski, a svi su isprepleteni.

Važno je znati da se ne radi samo o neposrednim medicinskim posljedicama oboljelih od korone koje stanu u jednu tablicu, iako ni one nisu nimalo zanemarive. Problem je i što drugima ne možemo pružiti adekvatnu medicinsku skrb ako su bolnice preplavljene covid pacijentima. Problem je ako netko neće proći rehabilitaciju nakon lakšeg moždanog i onda će imati mnogo ozbiljnije posljedice. Problem je što je odaziv na preventivne preglede još slabiji pa će se rak otkrivati kasnije što će povećati smrtnost od te bolesti, a to će nam na naplatu doći u sljedećim godinama. Bezbroj je medicinskih problema koji proizlaze iz preopterećenosti bolnica kada smo na vrhuncima bilo kojeg vala.

No ni primarni medicinski problemi hospitaliziranih s covidom, a ni svi brojni sekundarni nisu jedini s kojima se suočavamo jer se kriza snažno manifestirala i na psihološkom planu. Naše psihe nikada nisu bile pod snažnijim i trajnijim globalnim udarom. Stalna neizvjenost nam rasteže psihu kao onaj srednjovjekovni stroj za mučenje koji razvlači udove. 

Iako je Hrvatska imala relativno blage mjere i dalje nismo mogli raditi mnoge stvari na koje smo navikli. Djeca su se školovala kod kuće, a i mi smo često radili od doma, a ni obiteljska dinamika pa često ni naši stanovi nisu bili pripremljeni za takav svakodnevni ritam. Još smo manje vremena provodili licem u lice, a još više online. Kronična i dugoročna neizvjenost oko korone pomiješala se s akutnim strahom nakon potresa pa nas je i to dodatno poljulalo. Mnogi se odnosi nisu raspali u trenucima najveće krize jer smo tada manje skloni dodatnim promjenama, ali jesu nakon što smo se počeli vraćati u normalu, koliku-toliku. Djeca su pod ekstra pritiskom jer odrastaju u atipičnim okolnostima. Ma mogao bih još desetke rečenica napisati o psihološkom udaru kojeg je osjetila većina, ali vjerujem da ste shvatili što želim reći.

A tu su i ekonomski problemi koji onda povećaju i psihološke, ali i medicinske jer se za adekvatnu medicinsku skrb treba zaraditi. Mnogi su izgubili poslove ili prilike za zaradu. Mnogi se suočavaju i s gubitkom nekih radničkih prava ne shvaćajući da imaju pravo na izbor oko cijepljenja, ali i da svaki izbor nosi posljedice. 

Uz sve to, dogodila se toliko toksična društvena polarizacija koja višestruko nadilazi ustaše i partizane ili lijevo/desno narativ koji je toliko desetljeća opterećivao ove prostore. Dijaloga nema ili je tek u natruhama.

I onda na sve to dolazi još monstruozno destruktivna komunikacija vodećih ljudi. Jer u ovakvom trenutku izjaviti išta u stilu da ćemo opet puniti groblja i bolnice je grozomorno tragično. Kao što je bilo i sjedenje na kutijama cjepiva. Kao što je bio i slavljenički dernek nakon izbora prošlog srpnja. Toliko je primjera nekonsturktivne komunikacije da ne znam koji prije navesti.

Sve je krenulo s dopuštanjem hvarske procesije prije 15 mjeseci i onda kasnijim muljanjem da nisu vidjeli kršenje mjera. Tada sam napisao da će takve odluke uništiti povjerenje u Stožer, a onda i naš društveni imunitet i zbog toga ćemo manje slušati njihove preporuke. Nažalost, to se i dogodilo, ali čak i da nije bilo te odluke, isti bi efekt imali i nebrojeni drugi postupci tako da stvarno imamo enormnu plejadu suludih propusta, a najluđe jest što se oni danas istinski čude kako ih ljudi ne slušaju. 

Pa dopustite mi da vam objasnim zašto vam toliko ljudi ne vjeruje...

Prvo, u nebrojeno mnogo navrata se niste držali onoga što ste nama govorili. Za vas i/ili vaše vrijedila su drugačija pravila. Jedne ste prozivali bioteroristima, a druge s istim takvim ili još gorim ponašanjem ste opravdavali. Stalno ste se pozivali na stručni autoritet, a neke su odluke bile političke. I opet, mogao bih nastaviti s groznim propustima, ali sada želim ukazati na jedan tragični o kojem se rijetko govori i piše – ne pokazujete suosjećanje! 

Automatizirane izjave su nam godile na samom početku krize kada je bilo toliko neizvjesnosti i straha da nam je to ulijevalo povjerenje. Tada smo imali dojam „OK., ovi su stabilni, znaju što rade“. Ali danas, nakon toliko nagomilanog straha, nakon tolike iscprljenosti, nakon toliko dubokih podjela, svaku izjavu trebaš početi s izrazom suosjećanja. „Znam da vam je teško, ljudi... Razumijem da ste umorni... Razumijem da vam je više dosta svega... Idemo sada zajedno. Znam da mi to možemo. I mi želimo da što prije vratiti se u normalu...“

To je kontruktivan okvir za 90 posto izjava svakog političara ili liječnika koji predstavljaju institucije. Tako nastupaju islandska ili novozelandska premijerka, tako nastupaju neki svjetski medicinski autoriteti. A kod nas to ne prakticiraju ni političari ni liječnici, a ni ostali znanstvenici. Svi oni tragično padaju na testu suosjećanja. Nejasno je da li ga ne osjećaju ili ga samo ne znaju pokazati, ali ga definitivno ne vidimo u njihovim medijskim nastupima ili ga vidimo u mrvicama.

Uz nedostatak suosjećanja, rade još jednu kobnu pogrešku jer imaju tragično naivno uvjerenje da su za javne rasprave važni argumenti. Da su važne činjenice. I u svijetu znanosti jesu. Ali u svijetu javnih rasprava s ovolikom dozom umora i ostrašćenosti, argumenti su sekundarni. Važne su emocije, a ne činjenice! To ne znači da trebaš ignorirati činjenice, ali itekako znači da ih trebaš mudro uokviriti. A ne suhoparno izreći, tonom androida, nadajući se da će to polučiti rezultat. Ma neće, čovječe. Kako vam to još uvijek nije jasno?

I onda naprave još jednu kobnu grešketinu, a to je da okrive ljude što ih ne slušaju i ne poštuju, umjesto da radikalno promijene svoj pristup.

Jer većina ljudi nisu misleća bića koja osjećaju. Ljudi su osjećajna bića koja misle!  Pogotovo u ovako intenzivnoj situaciji koja je na površinu digla toliko intenzivnih emocija. I zato morate sve uokviriti suosjećanjem. Jer ćete tako dobiti pažnju mnogih dobronamjenrih ljudi koji su uplašeni ili ispcrpljeni ili samo neinformirani. Ne obraćate se onima koji su kronično dezinformirani pa misle da cjepivo predstavlja dijabolički plan smanjivanja čovječanstva ili čipiranja ljudi, ali ima bezbroj ljudi koji će pozitivno reagirati na suosjećajniju, konstruktivniju, ljudskiju komunikaciju. 

I zato pokažite suosjećanje, umjesto da nas napadate.

Pozovite nas na suradnju, umjesto da nas osuđujete i okrivljujete.

I naravno da to neće promijeniti mišljenja svih ljudi jer su neki ukopani u svoje dezinformirane rovove. Ali na mnoge možete utjecati. I onda je tragično okrivljavati druge za svoju lošu komunikaciju!


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

Komentari 0