Volim za sebe reći da sam ekološki osviještena osoba. Trudim se odvajati otpad, ne bacati u prirodu sve što mi padne na pamet, minimalno koristiti automobil, a više se voziti s tramvajem, biciklom ili jednostavno hodati. Hranu kupujem od malih proizvođača, uglavnom na tržnici ili izravno od OPG-ova, a svjetlo gasim u prostorijama čim iz njih izađem. Ok, ovo zadnje je neka navika koju mi je štedljivi otac usadio u ponašanje još kao maloj, ali nije bitan motiv već posljedica, zar ne?
Letove avionom sam ionako smanjila posljednje dvije godine jer sam kao i svi na svijetu bila primorana i stvarno ne znam kako bih drukčije putovala na drugi kraj svijet ali i to je ok, tješim se, važno da sam osvijestila problem. Nisam Elon Musk, nemam privatni avion pa je nekako do te nesvjesne odluke došlo lakše. Svi ti mali potezi, naizgled nevažni, nisu mi pretjerano utjecali na kvalitetu života niti zbog njih nešto gubim ili propuštam. Dapače, osjećam se bolje jer kako piše na zidu jednog WC-a u Mexicu: Be Green, every effort counts, ili u slobodnom prijevodu: Budi zelen, svaki trud je važan!
Baš taj natpis na zidu WC-a, motivirao me za ovu kolumnu jer sam se tek nedavno vratila s prvog dalekog putovanja nakon dvije godine, i pomalo još uvijek budna sanjam i prisjećam sam se kako mi je lijepo bilo u istraživanju Mexico Cityja i poluotoka Yucatan. No ovaj put, manje putopisa više zelenog promišljanja. Naime poluotok Yucatan, razdvaja meksički zaljev i karipsko more, i nekad davno bio je dom drevne civilizacije Maja. Danas je taj dio meksičke obale poznata turistička destinacija, na sjeveru od Cancuna do Playe de Carmen i malo južnije do Tuluma.
Dok je sjever baš jako prilagođen masovnom turizmu, i ako mene pitate nagrđen prevelikim hotelima i krcat turistima, jug, odnosno Tulum, još je uvijek uspio sačuvati svoj zeleni pojas i mir. No to ne znači da tamo nema hotela. Dapače, samo što su tamošnji hoteli uglavnom manji, luksuzniji i ekskluzivniji i nekako ipak u skladu s blizinom prirodnog rezervata, iako se ta granica iz godine u godinu pomiče. I upravo traju aktivistički prosvjedi protiv preizgrađenosti, tanke linije koja dijeli želju za zaradom od očuvanja prirode.
No, cijeli Tulum još se uvijek se fura na zeleno. Gotovi svi hoteli su eco-friendly, ne nagrđuju prostor, nema visokih zgrada, i većina ih je uklopljena u tamošnju džunglu. S obzirom da je razvoj turističkog Tuluma počeo tek prije dvadesetak godina, a još krajem 20. stoljeća svi su se kleli u mistiku i suživot s prirodom u tom tada potpuno nepoznatom meksičkom raju, pitanje je trenutka kad će masovni turizam uništiti ono po čemu je Tulum prvenstveno bio poznat.
Ono što se trenutno događa u Tulumu je posebno zanimljiva priča. Naime, ulaganje u turizam odnosno hotele nije teklo paralelno s ulaganjem u infrastrukturu samog mjesta, tako je glavna i jedina cesta u Tulumu potpuno neuređena, prepuna rupa i nedovoljna za dvije trake što stvara prometni kolaps i vožnju taksijem koja bi trebala trajati pet minuta pretvara u 45 minuta čekanja u gužvi. Naravno, taksisti to masno koriste pa je taksi u Tulumu valjda najskuplji u cijelom Meksiku, a i šire.
S druge strane većina se u Tulumu vozi biciklima, ali navečer je to gotovo nemoguće jer rasvjete nema nigdje. I tu počinje taj fenomen današnjeg Tuluma, s rupa na cesti ulazite u, ne bih rekla luksuzne hotele, iako su im cijene upravo takve, već u arhitektonski fascinantne hotele napravljene od prirodnih materijala, poput našeg koji je cijeli bio od drveta, koji nemaju rasvjete ni tople vode. Ovaj naš nije imao ni tuša, a jedino gdje se možeš oprati je u kadi i to vodom iz cenota (prirodni bazeni na Yucatanu).
Kad padne mrak, jedino svjetlo koje imate je ono svijeća, a koktel naplaćuju kao da su sastojke upravo ubrali u zaštićenom prirodnom rezervatu i da ih je miješao jedan od bogova Maja. Povratak prirodi i unutarnji mir bez struje i vode. I pazite sad, nedostatak vode i struje nisu mana tog mjesta već sve zajedno masno plaćate. Ok, 'ajde, Internet im je barem jak, valjda da ne propustiš besplatno ih reklamirati na Instagramu.
Sve to promatrala sam u čudu, s jedne strane diveći se inovativnosti onoga tko je to tako osmislio, a s druge strane s nekom knedlom u grlu koja mi nije dala mira. Možda zato što pomalo zavidim idejnim začetnicima Tulum fenomena, koji su nedostatke pretvorili u prednosti i shvatili kako će brzo zaraditi od ludog, suvremenog čovjeka koji je u 21. stoljeću spreman platiti manjak komfora i uvjeriti nas da smo na taj način održivi. Možda i zato što dolazim iz Hrvatske u kojoj je takvih mjesta na pretek samo ih još uvijek nismo dobro brendirali. Zamislite ovaj slogan: Dođite u Hrvatsku na odmor, neka mjesta još uvijek nemaju kanalizaciju, voda je za piće ali je nema za tuširanje, a glavni grad je već dvije godine posve zapušten i neobnovljen od potresa!
Očito prolazi, čemu autoceste i farbanje tunela kad smo najskuplji turizam mogli imati i bez toga. Da se razumijemo, Tulum je još uvijek prekrasan, najljepše plaže koje sam vidjela, hrana je šou, no dojam je da lokalno stanovništvo nema puno od tih zelenih hipstera u najskupljim kupaćim kostimima i haljinicama od lana koji jednu prosječnu meksičku plaću potroše na ležaljke i koktel na plaži. Nešto je umjetno u tom yoga - zen mjestu u kojem je sve napravljeno da se povratiš sebi i prirodi uz uvjet da imaš puno novca. Plati pa se rugaj, rekla bi moja mama iz dalmatinskog sela s mora, i nekako mi se čini da je cijela filozofija modernog povratka prirodi satkana u toj izreci.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.