Stalno me (ne) pitate: Ekskluzivni “intervju” koji nitko nije tražio

Prošle su tri godine, možda i malo više… otkako smo početi gledat novu sezonu White Lotusa i još uvijek se ništa nije dogodilo? 

Ne, to gledamo tek 6 tjedana, a meni se čini da smo u zadnjoj epizodi napokon dobili mali uvid u raspad sistema koji nas čeka. Možda sam u krivu, ali mislim da nisam, pa ako vam je the White Lotus trenutno dosadan, mislim da će se to drastično promijenit do kraja sezone. 

Tri su godine prošle, možda i malo više, otkako sam dobila - i odbila - ponudu za jedan od najnelagodnijih intervjua koji su mi ikad predložili. 

Nije neka skandalozna priča, a ni tema intervjua nije nužno loša, samo su fulali osobu kad su nazvali moj broj i predložili: “Andrea, želimo da nam u novom broju časopisa pričaš o seksualnim fantazijama.”

“I will do no such thing!”, rekla sam na hrvatskom, ali na engleskom zvuči bolje pa neka stoji tako.

Vi biste na mom mjestu vjerojatno rekli isto, a vjerojatno biste i očekivali da vam osoba s druge strane kaže da u potpunosti razumije i poštuje vašu odluku.

Moja osoba s druge strane ju je poštovala silom prilika - nije kao da me može natjerat da radim stvari koje ne želim - ali svejedno mi je priopćila da je razočarana jer je mislila da sam opuštena i zabavna osoba (a izgleda da ipak nisam). 

Ispričala sam joj se (!!!) jer sam dosadna, prekonzervativna i oduzimam joj mogućnost da u tiskaru odnese nekoliko kartica teksta koje su none of anybody’s business; potrebe za isprikom nije bilo, ali ja se volim ispričavat svima za sve, nekad i lutki u dućanu jer sam ju okrznula u prolazu, pa zašto ne bih i ovaj put?

Izvinity što ne želim vaginit po časopisu i omogućit svakoj mami - i svojoj - svakoj baki, susjedi, poštaru i Saši Kopljaru da kod frizera čitaju stvari koje sasvim sigurno ne žele čitat. Možda i žele, ali ja ne želim i to bi trebalo bit sasvim dovoljno. 

“Ha dobro, bude netko drugi” - i svaka čast nekom drugom ako želi, sve najbolje njima i njihovima. 

Tri su razloga zbog koji mi je pričanje o seksualnim fantazijama za široku javnost djelovalo potpuno suludo i nepotrebno - prvi su osobne granice, a moje su se zdravo smjestile tamo gdje mi odgovara i ne planiram ih pomicat jer je netko odlučio da je to moderno, zabavno i opušteno. Ne možemo svi bit Samantha iz Seksa i grada; netko mora bit i Charlotte, netko Carrie, netko Miranda, a ja sam - za slučaj da se pitate koji sam lik iz konkretne serije - naravno Steve Brady. A Steve sasvim sigurno ne bi pristao na takav intervju. 

Drugi razlog je činjenica da sam prije nekoliko godina sanjala da se na drvenoj stolici strastveno ljubim s Dannyem DeVitom koji je bio u znojnoj košulji - što, btw, nisu moje fantazije ni moji standardni snovi jer bih inače već odavno potražila pomoć, ali u intervjuu bih, da se slučajno dogodio, u naletu nepotrebnih rečenica vjerojatno spomenula i tu mentalnu anegdotu koja bi završila u naslovu. I onda bi Saša Kopljar imao neugodno iskustvo kod frizera, a to nitko ne želi. (Ne znam odakle mi Saša Kopljar, roll with it). 

Treći razlog je to što imam popis puno boljih, zanimljivijih fantazija koje zaslužuju ugledat svjetlo dana, a o njima nitko ne bi radio intervju, pa ću očito morat sama.

Vi sad imate opciju izać iz teksta i ispunit si sljedećih nekoliko minuta nečim korisnijim, a možete i ostat jer su moje osobne fantazije u nastavku dijelom sigurno i vaše. 

Ne znam s kojom da krenem, sve su jednako sočne. 

Jedna od ponavljajućih fantazija mi je ona o svijetu u kojem je zakonom zabranjeno korištenje borića od vanilije. Ako imate sreće, ovo vam je vjerojatno čudna fantazija, ali ima i puno nas kojima se život preokrene kad sjednemo u auto u kojem je na retrovizor obješen Wunder Baum s mirisom apsolutnog pakla zvanog Vanillaroma - u zadnjih tjedan dana sam se dvaput vozila u taksiju u kojem je visio ne jedan, nego DESET komada ovog ekstrakta pazuha Sotone, a moja fantazija je da se to počne smatrat remećenjem javnog reda i mira. Ili da ljudi barem shvate da mi kojima to smeta ne izmišljamo samo da bismo privukli pozornost, nego da postoji objektivna opasnost da ćemo povratit po tuđem autu - ili barem dobit sablasnu migrenu nakon četiri minute izloženosti. 

Fantazija iz iste kategorije mi je i zabrana ukrcavanja na let osobama koje su se prethodno marinirale u parfemu zbog kojeg ih se osjeti ne samo u avionu, nego i na odredištu na koje još nismo ni došli. Ljutite se vi na mene ako želite i recite da si kupim privatni avion kad sam očito preosjetljiva, ali u parfemu se mariniraju samo neobzirni luđaci - ostalima je dovoljno da se našpricaju dva do tri puta. 

Još jedna mirisna fantazija koju imam je ona u kojoj se ne bojim nekom reć da mu treba žvaka - iako mu zapravo želim reć da mu treba detaljna zubarska intervencija i 10 Očenaša. Devet od deset stomatologa se slaže da ljudi baš i ne peru zube onoliko koliko bi trebali, a devet od devet ljudi kojima ponudiš žvaku jer im treba više nego što pjevaču Divljih Jagoda treba Marija kažu: “Ne treba, hvala.” TREBA TI jer su ti usta biološko oružje, a moja fantazija je da se barem usudim malo jače inzistirat na tome da čovjek uzme žvaku. 

Fantazija mi je i da imamo uređeno društvo u kojem lijeva strana pokretnih stepenica služi za ljude koji žele brzo proć, a desna za one koji nemaju tu potrebu (ili mogućnost, da me ne napadnete u ime ljudi koji jednostavno ne mogu drugačije). Tako je, onako kako se u normalnom svijetu pokretne stepenice već dugo koriste, ali kod nas je nezamislivo da se ljudi organiziraju bez da ih moraš zamolit da se uklone s prolaza. 

Fantazija mi je i da ljudi nauče kako se - smiri mi dušu, dobri Kriste - poziva lift i kako se - opet me, Kriste, smiri - NE poziva lift, a to mi je ublažena fantazija jer je ona originalna ta da se smijem izderat na svaku osobu koja stane pred lift, pritisne gumb za gore i dolje i kaže: “Pa koji prvi dođe.” Ok, Satan. Zapravo, uopće se ne želim derat, samo želim pozvat policiju, ali za ispunjenje fantazije mi je dovoljno i da gospođa koja želi ić gore zna da mora stisnut gumb za gore.

Imam i fantaziju u kojoj svi odjednom znaju da NITKO ne želi slušat njihove pozive preko speakera u javnom prijevozu i da NITKO ne želi usputno sudjelovat u njihovim videopozivima u redu u Pošti. “Zašto ti to smeta, pa to je isto kao da pričaju s nekim pored sebe?!” Nije isto jer čujem buku i frekvencije koje ne bih čula da stoje jedno pored drugog - stop it, prestanite, stavite mobitel na uho i ponašajte se.

Nadam se da ne mislite da sam preagresivna, ovo su samo nježne fantazije koje nikad neće bit provedene u stvarnost - imam i fantaziju u kojoj u tijelu imam dovoljno snage da golim rukama podignem i bacim Smart zločestog stričeka koji mi se godinama svaki dan parkira u dvorištu i ne samo da krade mjesta stanarima, nego još s tom balerinkom od auta zauzme ona najprostranija, a mi nek se snalazimo. Imam i fantaziju da mu blokiram auto svojim i ostavljam poruku da se javi kad je spreman da ga pustim van, što isto nikad neću napravit jer sam jaka samo na tipkovnici, a uživo sam tratinčica koja bi mu vjerojatno oprala šajbu. 

Još jedna fantazija mi je da smijem poslat fakturu za uslugu gubljenja vremena ljudima koji inzistiraju na sastancima koji ne da su mogli bit mail, nego su mogli bit dvije Whatsapp poruke. “Moj prijedlog je da sjednemo na sastanak…” - moj prijedlog je da prestanemo glumit da dogovaramo primirje između Rusije i Ukrajine i razmijenimo par mailova, a svatko neka pije kavu s vlastitim drugovima. 

Od ostalih poslovnih fantazija imam i to da ljudi odmah skinu WeTransfer koji su tražili uz napomenu da je hitno, a ne da se za 8 dana jave s rečenicom: “Istekao mi je, možeš ponovno?” Imam i fantaziju da im naplaćujem ponovno slanje, ali naravno da će ostat samo fantazija. 

Fantazija mi je i da zabranimo traperice niskog struka ili barem da se njihov povratak ne najavljuje u medijima kao nešto zabavno i pozitivno - to smo ostavili u prošlosti, kao i izlaske u peplum majicama i korporativnim sakoima, ogromnim ogrlicama i onim visokim repom s natapiranom planinom od šiški. I onim štiklama od 15 centimetara koje smo kupovali u Robertu za 79 kuna, čekajte da ih pronađem.

Privatni album

Zato nas i bole leđa, ali barem ne moramo bit u trapericama koje otkrivaju bubrege i pola reproduktivnog sustava. 

Fantazija mi je i da proizvođači mlijeka, gaziranih pića i ostalih tekućina prestanu na pakiranju pisat “novi, neodvojivi čep!” kao da je čep koji se ne može odvojit uzbudljiva situacija koju smo jedva dočekali - bode nas u oko, nervira nas i iako znamo da mora bit takav zbog EU i ostalih plemenitih laži, ne moramo glumit da smo jako sretni jer su čep i boca odjednom kao onaj par na Facebooku koji ima zajednički profil. Bonus fantazija su mi i normalne slamke - ne nužno plastične jer ne želimo da oceani i kornjače pate, ali mora postojat neki kompromis između plastike i papira koji se otapa u Coli. 

Imam i nekoliko fantazija o vešu - prva je da se jedna tura opere, posuši i posloži prije nego što se stvore dvije do tri nove. Druga je da veš iz mašine počnem nosit do sušila u jednoj od PET vreća ili košara koje imam - i na kojima piše Laundry da znam da su za to - umjesto ga UVIJEK nosim u rukama i onda skupljam čarape koje su ispale putem. Treća je da je broj čarapa ubačenih u mašinu jednak broju čarapa koje izlaze iz mašine, a nikad nije. Četvrta je da veš mašina prestane lagat kad će završit - ako piše da je ostalo još 9 minuta, zašto je uvijek ostalo još 9 plus 17? Reci da je 26, za nejasnu komunikaciju imam Poštu i korisničku službu telekoma. 

Još jedna fantazija je ona u kojoj postajem magična osoba koja uspijeva donijet vrećice iz auta u dva navrata umjesto da sve nosim odjednom i riskiram frakturu koje god kosti na tijelu, ali kao i svaka dosad, neće se dogodit. 

Još jedna je da postanem magična osoba koja zna da je “ne da mi se prat kosu večeras, budem sutra ujutro” jedna od najvećih i najopasnijih kupaonskih laži koja donosi samo stres, tugu i razočaranje. 

Od ostalih magičnih fantazija imam to da postanem osoba koja zna skuhat točnu količinu tjestenine, a ne količinu za 3 razreda - ne morate mi javljat da na internetu postoje normativi, njih koriste isključivo magični ljudi, a ja to nisam.

Imam ih još puno, ali vaša fantazija je vjerojatno to da završim, pa hoću, samo ću za kraj dodat još jednu. 

Final boss mojih fantazija je da se, kad navečer zaspim na kauču i prebacujem se u krevet, umor prebaci zajedno sa mnom - a ne prebaci se NIKAD, nego ležim u krevetu i razmišljam o tome jesu li zmije gluhe i koliko često kod frizera ide Saša Kopljar. 

E i još jedna, oprostite - da muškarci, čast izuzetcima, ne stoje ispred kupaonskog ormarića, ispred jedinog dezića na kojem piše MEN, dezića koji uvijek stoji na istom mjestu i uvijek u visini očiju koje ga trebaju pronać, ali svejedno uvijek panično pitaju “GDJE JE MOJ DEZIĆ?!” U Karlovcu je, ljubavi, kao i svaki put. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva