Miss7 Blog 24. prosinca 2021.

Topla priča o jednoj posebnoj večeri, iskrenom veselju, ljudima otvorenog srca i - rižotu od pjevca

Pixsell/Sandra Šimunović.

Derala je bura prošli vikend, a most čiju je izgradnju slavnih devedesetih forsirao Jure Radić, opet je bio zatvoren. Maslenica je više dana u godini most sa spuštenom, umjesto dignutom rampom, a legenda kaže da su moćnom HDZ-ovcu, tada ministru obnove i razvitka, tamošnji ljudi govorili neka most ne gradi tu gdje je on namjerio, nego tamo dolje, niže, gdje je onaj stari jer ovaj neće izdržati ni buru ni jugo, jer previše tuče i s boka i leđa, i od naprijed i odozgo, i rekli su mu da je krivo postavljen, na vjetrometini i da to neće ići. 

Ali Jure je bio tvrdoglav i za previše novaca sagradio vjerojatno najgori most u povijesti Hrvatske. Istraga zbog višemilijunskih vantroškovničkih radova nikad nije provedena. 

Tu se subotu na kraju ispostavilo da imam sreće i nakon što sam prošla kroz Sv. Rok zasjalo je sunce, bura se stišala i pustili su osobne aute da prođu preko mosta. 

Muž me čekao u Zadru, krenuli smo u posjet dragim ljudima.

Termometar u autu pokazivao je 4 stupnja. 

Tko nije doživio zimu u Dalmaciji, teško da se može pohvaliti da se smrznuo. Sto je puta gora od ove na kontinentu, vjetar probija kosti, fijuče kroz jaknu i Boga moliš samo da se skloniš. 

Muž se noć prije mog dolaska zapio s društvom, a usput je zaboravio i upaliti klimu u sobi. Kad se onako nakićen poslije ponoći doklatario do hotela, hladnoća ga je iste sekunde strjeznila. Bura je sledila debelo kamenje zgrade u centru Zadra, pa je gospodin spavao pod dva popluna, u čarapama i trenirci, s kapom na glavi i šalom oko vrata. Falile su mu još samo skijaške naočale i sobarica bi ujutro pomislila da u krevetu leži psihijatrijski slučaj. 

Unatoč sibirskim uvjetima, nije puno kukao jer se prethodnu večer dobro proveo, a i zna da je bolje da me zaobiđe s jadikovanjem.
Razmažen je on, gradski dečko, navikao na bojler i etažno, pošteno se nije nahladio ni na straži u Podgorici. Uvalio se '84 kao mladi arhitekt crtati karte u generalštab i za odsluženja cijelog roka nije mrdnuo dalje od kancelarije i suknje pukovnikove sekretarice.

Na večeru u Zadar ljudi su stizali jedan za drugim, točno na vrijeme, nitko se nije usudio zakasniti gazdarici na gozbu. Zgodna crnokosa žena, sudeći prema zdjelama, stajala je kraj peći od jutra. Spremala je lokalni specijalitet, rižoto od pjevca ili kako bi oni to kazali, rižot od pivca, to jutro friško zaklanog u selu u dvorištu vremešne gazdine tetke čija je živad poznata u kraju kao najbolje hranjena. 

Čak je i izbirljivac od mog muža maznuo tri porcije, a ja, da se kunem jesam li bolji u životu jela bilo bi možda pretenciozno, ali nikako neće biti laž da kažem kako je Marinin rižot među pet najboljih koje sam probala. Ne znam je li stvar u temeljcu ili kvalitetnom mesu, ili je na kraju ipak sve samo do umješne kuharice, što god bilo, kosti su se glodale prstima, a u nekom trenutku smo i mi gosti iz Zagreba potfrknuli satenske košulje, otkopčali dva gumba na hlačama i napokon se, kako priliči, opustili. 

Večerali smo u konobi, prostoriji u podnožju kuće, pitomoj, domaćoj, ugodnoj kuhinji koja da može govoriti, ispričala bi sigurno svašta. Ništa u njoj nije skupo ili preskupo, drveni stol i stolice, a tko naknadno iznenada dođe, bit će za njega uvijek kakva plastična sjedalica iz garaže koja dođe gazdi prva pod ruku. 

U kutu je stari izležani kauč, vidi se na njemu da svak voli zaleći, samo ako je slobodan. Kuhinja je ručno rezbarena, relativno mala, ali nema čega u njoj nema. Lonaca, krpa, čaša, suđa, naoštrenih noževa i izrezanih dasaka, sjedila, tacni i tanjura. U kutu stoji ogroman frižider, da se jednom isprazni kako treba stalo bi unutra cijelo prase. 

Nije ovo jedna od onih konoba kad uđeš, pa je sve ulickano i salonski namješteno, nikad dirnut štednjak za slikanje u žurnalu. Ovdje se kuha ozbiljno, spremaju se delicije, zovu se gosti i čini se da je malo kad prazno. Dobrodošao je svaki putnik namjernik, najavljen ili ne, gazda će za njega uvijek u rukavu imati dvije, tri namirnice, slasne, vrhunske pa makar samo friške pečenice, domaćih jaja, divljih šparoga ili odležanog bifteka. 

Da gazda živi u Zagrebu bio bi foodie ili gastro nomad. Pobijedio bi u Masterchefu i imao dobro plaćen blog. Ovako živi u predgrađu Zadra i zove se samo tip koji odlično kuva. 

Gazda je pomalo zajeban, znate one ljude koji baš svaku stvar moraju nazvati pravim imenom. Nije ti uvijek ugodno čuti što on misli, ali šutiš, jer je nekako baš uvijek u pravu, a i ti i on znate, da to što kaže, stoji. I da ti je to kazao jer mu je stalo do tebe pa onda još imaš i grižnju savjesti svađati se.  

Najveći dio njegove i ženine konobe zauzima ogroman kamin u kojem je tu večer cvrčala pura s krumpirima ispod peke. 

Temperatura je vani polako padala ispod 4 stupnja, postajalo je sve hladnije, a vjetar je šibao po palmama.

U kaminu su gorjele cjepanice, svima je bilo toplo, i od hrane i od pića. 

Do mene je sjedila žena, zgodna plavuša, ista Suzana Mančić. Svako malo je vadila dve, tri butelje iz auta, izvrstan Syrah, ispostavilo se kasnije da ona i njezin muž Ante, lokalni vatrogasac, uzgajaju vinograde. Do kraja večeri smo saznali i da je taj pristojan, topao čovjek s vječnim osmjehom na licu izradio svojim rukama kamin u konobi, i to ne samo gazdi nego i gazdinim prijateljima. Svestrani Ante odgovara formuli '5 u 1' i valjalo bi o njegovim vještinama svakako jednom napisati tekst. 

Kako je noć odmicala, vatra je bila sve tiša, a žamor sve življi.  

Gazdarica je letila gore, dole, čistila zdjele, nosala tanjure, mijenjala vilice i vadila kolače. Gazda se držao stola, ljudi i priče. 
Bio jednom jedan neki duhoviti Jozo s Kvarnera, koji nikako nije mogao prodati grobnicu. Onda se dosjetio da bi trebao u oglas napisati da se radi o prekrasnom mjestu nesvakidašnje tišine, u kojem crvkuću ptice kao u raju, ispod hladovine jasenove krošnje, s prekrasnim pogledom na more. Čovjek je grobnicu nakon objave prodao u slijedećih nekoliko dana, ovaj put sam birajući kandidata. 
Pokojnik će kad umre imati resort počivalište, a cijeli oglas treba pročitati studentima marketinga na Vernu. Svašta se još tu večer ispričalo, ali bit će još kolumni.   

Vrijeme je letilo, prošla je ponoć, djeca su zaspala na stolicama i kauču, crvena u licu od topline iz kamina. Mi stariji smo bili sve glasniji, veseliji, sve smo jače pjevali i sve se više smijali.  

S godinama opažamo i cijenimo stvari koje prije ne bismo ni primijetili. Iskreno se veselimo trenucima kad se okruženi ljudima zdrave pameti i toplog srca nađemo među pozvanima. Samo mudre ljude će tad iskustvo dovesti do razine da ove, naoko, obične situacije, u jednoj običnoj konobi, s običnim ljudima cijene kao ono najljepše što imamo od života. 

Vrijednost ovog druženja nisu slike iz mobitela koje će ih ovjekovječiti, nego emocija koja će iz njih ostati zapisana.  

I da, svi koji su tu večer sjedili za stolom imaju svojih vlastitih problema. Bore se za životom i onim što on nosi, veslaju kroz izazove nekad teže, nekad lakše, nekad krvavo, nekad nikako. Pokušavaju doskočiti preprekama, teretima i kušnjama, ali na kraju dana znaju da će se baš uvijek dogoditi  nenadani problem i da baš zato, ne smiju izgubiti strast prema životu, jer najbolji život se odvija sada, tu, ove sekunde, u realnom vremenu. Svi smo mi tu večer pokušali uloviti što više toga i uživati u hrani, ljudima, priči i zagrljaju.  

Nitko od nas tu večer nije tipkao po mobitelu i objavljivao slike na facebooku. 

Nitko se toga nije ni sjetio.

I zato, za Božić pred nama, želim vam svima od sveg srca da ga provedete u toplini doma, s dragim ljudima, baš nekako ovako kako sam ja provela noć u Zadru. Sjetite se da je upravo to ono što nas čini ljudima, s maskom i bez maske, još smo uvijek samo živa bića kojima treba društvo i smijeh

Recept za rižoto od pjevca ću sigurno jednom objaviti, samo da ga se dočepam od gazdarice. 

Komentari 0