Miss7 Blog 27. travnja 2022.

“Tko nju gura?”, “To sam mogao i ja”: Obrambeni mehanizmi ljudi koji mrze tuđi uspjeh

Karmen Božić.

Srdačan pozdrav i sretna srijeda svima, nadam se da ste imali produktivan vikend. Znam da je malo čudno spominjat prošli vikend kad je već polovica srijede - kao što je čudno čestitat novu godinu polovicom siječnja - ali treba mi za nastavak pa ćete mi oprostit. Zapravo, vjerojatno niste ni primijetili da je čudno tako da se u svakom slučaju možemo pravit da nije. 

Uglavnom, vikend.

Moj je bio jako produktivan iz dva razloga. 

Prvo, napokon sam naučila slagat one plahte na gumicu koje inače samo baciš u ormar i brzo ga zatvoriš da ne moraš gledat koliko su neuredne. Ako ste to naučili već odavno, onda znate koliko je predivno - ako niste, uložite par minuta vremena u Youtube tutoriale i promijenite si život.

Druga produktivna stvar je to da sam napokon dovršila svoju treću knjigu - što možda zvuči kao važnija stvar od uredno složene plahte, ali meni (skoro da i) nije. Znam da objektivno je, ali plahte me trenutno previše vesele. 

Ovo je prva knjiga koju sam najavila unaprijed - prve dvije sam samo izbacila i javila da postoje kad je sve bilo gotovo. Treću sam ipak odlučila najavit dok sam ju još pisala, iako opet skoro nisam.

Jedan od glavnih razloga je to što mi je netko jednom davno rekao da se glupo pohvalit stvarima koje radiš: “To je treš”, rekli su, a ja sam iz nekog razloga odlučila da se slažem. Zato sam šutila kad sam radila prve dvije, jer mi je najavljivanje zvučalo treš. Iako nije, pogotovo ne u današnjem svijetu u kojem ljudi najavljuju “važnu vijest koju ću vam otkriti sutra”, pa sutradan ispadne da su samo išli na nove nokte. “Noktiće”, zapravo, što vas vjerojatno ne živcira, ali meni je teško kad pročitam da je odrasla osoba išla na noktiće (i u šetnjicu i na večericu). 

Drugi (i vjerojatno još važniji razlog) zbog kojeg nikad nisam najavljivala knjige je to se uvijek nađe netko tko će na to reagirat kao da je moja knjiga njegova osobna uvreda: “Danas svatko može napisat knjigu”, vole reć neki, što je uvijek netočno, a pogotovo ovaj tjedan, kad je izašlo istraživanje da više od pola Hrvata u prošloj godini nije pročitalo nijednu.

Ali svejedno to vole reć, a ja to volim protumačit kao znak da je moja knjiga nešto obično, glupo i nebitno, nešto što ne samo da ne treba najavit, nego je prirodno da se toga i sramim. 

Znam da je glupo, ali u trenutku kad pišem sam ekstra osjetljiva na svaki negativni komentar koji mi javlja da je nepotrebno da nastavim - pogotovo na dane kad i sama mislim da neću moć i da je bolje da samo odustanem. Ali to bi značilo da Internet Gospođama oduzimam priliku da mi opet jave da sam svatko, pa sam se potrudila da se dogodi i treća sezona serije “danas svatko može napisat knjigu.”

Uglavnom, produktivan vikend - još sam i prozore oprala, ali to isto može svatko pa se neću previše hvalit.

Produktivan vikend je imala i moja prijateljica Maja Kereš - zapravo, nije mi toliko prijateljica koliko poznanica, ali za potrebe priče možemo reć da je ovo prvo. Maja je plesačica iz Rijeke koja je za vikend nastupala na Coachelli - uz bok Billie Eilish. Nije joj to ni približno prvi put da je uključena u ogromnu produkciju s velikim, svjetskim zvijezdama - između ostalog, glumila je i u spotu Roba Thomasa, zbog čega ću zauvijek bit ljubomorna. 

Prije par godina je plesala i u glavnoj postavi Justina Timberlakea - prvo na svjetskoj turneji, a kasnije i na Super Bowlu. Ako guglate Maju, vidjet ćete ju kako na pozornici stoji 7 milimetara od Justina, što je sasvim sigurno još jedan razlog za pozitivnu ljubomoru. I za onu negativnu, naravno, pogotovo u Hrvatskoj. 

Kad je izašla vijest da je (naša) Maja Justinova plesačica - i to GLAVNA - ispod objave se formiralo more komentara. Onaj koji mi je odmah zapeo za oko je bio iz tipkovnice gospođe koja je sigurno imala ime, ali sam ga zaboravila: “Da, i?”

Da, i?

Ne znam koliko plesačica je bilo uključeno u produkciju, ali ajmo reć da ih je bilo devet. Možemo reć i da ih je bilo pedeset, ali devet je vjerojatno puno bliža brojka. Od svih plesača na svijetu - ili barem u Los Angelesu, u koji je Maja odselila bez puno dolara u džepu - odabrana je u grupu od devet. Ili pedeset, ali nije pedeset. Devet od koliko s istom željom? Nemam pojma, slobodno zamislite broj plesača koji su bili na audiciji. Nakon toga zamislite puno veći broj plesača koji nije ni došao do razine da ima opciju doć na audiciju za Justina. Maja je došla - i zaradila prvo mjesto. Prvo mjesto u konkurenciji s tko zna koliko ljudi. Čak i ako ne znate Maju, vjerojatno znate da ovo zaslužuje barem jedan “wow, svaka čast.”

Ali ne ako pitate Internet Gospođu, ona zna da je to samo “da, i?”

Vjerojatno postoji i nastavak rečenice, na internetu uvijek postoji. 

Nekad je “tko nju gura?”

Nekad je “to sam mogao i ja.”

Ili bilo koja druga od klasičnih hrvatskih nekreativnih ideja koje se javljaju kad god netko napravi nešto što zaslužuje pohvalu.

Moja knjiga nije ni približno spektakularan uspjeh kao ovo što radi Maja, ali jedno nam je zajedničko - i meni i njoj će netko za stvari oko kojih se trudimo javit da se “to ne računa” jer…

… to sam mogao i ja.

… netko ju sigurno gura.

… danas svatko može napisat knjigu.

Vjerojatno mi je isto zajedničko i sa svima vama koji ste napravili nešto na što ste ponosni i susreli se s idejama da to nije “ništa povijesno.”

Ne znam što Maja misli kad vidi takve stvari, ali ja ih često prepoznajem kao znak da se ne smijem pohvalit nečim što smatram uspjehom - ne zato što mislim da nisu, nego zato što me strah da će mi netko reć da su potpuno beznačajne. I da ću im možda povjerovat ako me ulove u krivom trenutku.

“Pišem novu knjigu…” - da, i?

“Danas svatko može napisat knjigu.” 

Možda i može, a ja svakome tko to poželi želim da u tome i uspije. Možda i ne može, ne znam. Ali znam nešto drugo što danas može baš svatko - danas svatko može jednim komentarom obezvrijedit tuđi trud i rad, bilo da je knjiga, ples ili bilo što drugo. Postoje ljudi koji će za svaki tuđi uspjeh pronać “ali” - i pritom često zapravo uopće ne traže više za sebe, nego samo traže manje za druge. Čak i kad se ono što drugi rade uopće ne preklapa s njihovim željama. 

Gospođa koja se ljuti jer sam ja napisala knjigu vjerojatno nikad ne bi htjela isto, kao što se gospođa koja govori “da, i?” na Majin uspjeh vjerojatno nikad nije htjela bavit plesom - zašto ju onda toliko smeta kad netko uspije i usput se #nedajBože usudi pohvalit nečim lijepim? 

Zašto svaki tuđi uspjeh kod nekih izaziva ljutnju i agresiju? U slučaju moje knjige, sasvim je dovoljno da ju nikad ne kupe. Zašto se ljudi uvrijede kad netko napravi nešto što uopće nema veze s njima?

Vjerojatno zato što ljudi koji govore “da, i?” tuđi uspjeh gledaju kao šamar koji govori “svašta se može kad se dovoljno potrudiš” - a njima se vjerojatno nije dalo. Ili se samo nisu usudili probat, ili su mislili da će im sve što žele stvorit netko drugi. Odatle i ideja “tko nju gura?” 

Moja teorija je da ljudi koji to pitaju zapravo otvoreno traže da im pokažeš prstom u osobu koja te gurnula jer je to ono što traže za sebe. Još jedna teorija je da svatko tko te pita preko čijeg kreveta si došao do nečega zapravo samo traže krevet preko kojeg će doć do onog što žele za sebe. Svatko o drugima razmišlja u skladu s vlastitim kapacitetom, a ako nečiji kapacitet stane u misao “posao se dobiva preko kreveta”, glupo je očekivat da mu na pamet padaju drugačije stvari. Ali to su samo moje teorije s kojima se ne morate složit.

Ali vjerojatno ćete se složit s teorijom da je “danas svatko može (ubacinešto)” glupa i nepotrebna ideja.

Ljudi koji su nešto probali, pa nisu uspjeli za tuđi uspjeh neće govorit “to sam mogao i ja” - cijenit će ga, barem do razne na kojoj nemaju potrebu govorit da je to mogao svatko.

Ovi drugi će na svakom koraku pokušat pronać razlog zašto se nečiji uspjeh jednostavno “ne računa.”

“Sve što imaju drugi je stvorio netko tko ih je pogurao, a sve što ja nemam je rezultat činjenice da mene nitko nije.”

I nema šanse da će ti vjerovat kad im kažeš da te nitko ne gura, jer bi to značilo da su za vlastito nezadovoljstvo možda krivi sami. “Tko nju gura” je samo obrambeni mehanizam koji u prijevodu znači “ja se ne moram ni probat potrudit jer je sve očito namješteno.”

“To sam mogao i ja” je obrambeni mehanizam.

“Da, i?” je obrambeni mehanizam.

Nekim ljudima je uvijek lakše vjerovat da su drugi krivi za sve ono što im se nije dogodilo, a takvi će vjerojatno prvi odbit posao koji počinje u šestom mjesecu, “taman pred more.” 

Kad se vrate s mora, opet će te pitat tko te gura i govorit “lako je tebi”, što je omiljena rečenica ljudi koji misle da je sve što netko drugi ima došlo jednostavno i preko noći.

Neće te pitat koliko si se oko nečega trudio, neće pitat koliko si se oznojio da dođeš do uspjeha, a ako se usudiš pohvalit, javit će ti da je to čime se hvališ glupo i zanemarivo. 

Ja sam se zbog ove kolekcije tuđih obrambenih mehanizama bojala najavit prve dvije knjige - bolje da šutim da se netko ne bi naljutio. Kao da me sram nečega na što sam zapravo ponosna. 

A nije me sram, samo me bilo strah da će me tuđe “da, i?” ideje demotivirat da ju završim.

“Danas svatko može napisat knjigu” te u krivom trenutku može inspirirat na potpuno pogrešan način.

Danas svatko može puno više nego što se usudi pomislit, ali mnogi često ni ne probaju - nekad jer se usput popiknu na tuđe mišljenje, nekad jer se popiknu na vlastito. 

Svatko tko se trudi uspjet u nečemu tu i tamo naiđe na prepreku, a od svih prepreka na koje se možeš popiknut putem, najgluplje se popiknut na samog sebe - ili na nečiji obrambeni mehanizam koji ti govori da je sve što radiš ”da, i?“

Kog briga ako tvoji snovi i uspjesi nekom zvuče zanemarivo i glupo?

Od tuđeg se mišljenja ne plaćaju krediti.

Ja sam prošli vikend uspjela u dvije važne životne kategorije - plahte su prva. Druga je knjiga koja će nekome uvijek bit samo ”da, i?“

I to je sasvim ok, važno je da meni nije. 

Ja sam Andrea Andrassy - ili svatko - i uskoro izlazi moja nova knjiga.

”Da, i?“

I jako mi se sviđa, a možda će se svidjet i vama. 

Ali to je potpuno sporedno - puno je važnije da vam se sviđaju vaši snovi i da ste ponosni kad ih ostvarite, makar i samo djelomično. I da ne odustanete putem jer je netko odlučio da su glupi.

Da, i?

 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • sneki2

    Nisam žena koja traži blogove po internetu (nemam vremena za to), no Andreini su iznimka. Uredno prelistam u potrazi za njenom novom objavom. Svaki uspjeh u životu od srca!
  • vi

    živa istina svaka riječ-----a ono to mogu i ja je Kolumbovo jaje...tko ne zna nek sazna što je to
  • SuzanaR

    Draga Andrea, Iskreno se radujem svakoj tvojoj kolumni (oprosti na tikanju, ali te čitam već tako dugo da mi se čini da se dobro poznajemo) i čestitam ti na novoj knjizi.