Retoričko pitanje u prvom tjednu rujna: Jesu li ljudi normalni i zašto nisu?
Znamo tko je umro, znamo i da je riječ o tragediji, znamo i tko je na popisu ožalošćenih, a znamo li i povremeno začepit i suzdržat se putem?
Ne od izražavanja sućuti, iako je i to već odavno na internetu prešlo granicu dobrog ukusa, pogotovo u svijetu influencera.
Sjećam se kad je umro Balašević, pa je jedna utjecajnica u set storya reklame za novu pećnicu ubacila oko 20 sekundi plakanja u kameru - i onda nastavila o pećnici. Smije to, naravno, život ide dalje i svatko smije tugovat na svoj način, ali svejedno je bilo glupo.
Još je gluplje to što je tuđa smrt postala “sadržaj” i metoda skupljanja klikova i lajkova, ali ako se to izgovori, protunapad je opet ideja da svatko smije što želi. Smije u teoriji, ali praksa je unatrag nekoliko dana jeziva.
Sućut je jedno, ali imamo i drugo, a drugo je švedski stol na kojem ljudi poslužuju mišljenja prezentirana kao činjenice, privatne razgovore koji su nekad samo “vjerujte mi na riječ”, a nekad dolaze uz screenshot dokaz, teorije zavjere, hodogram zadnjih dana, sati i minuta - većinom ne iz pijeteta, nego iz potrebe da tuđu smrt pretvore u priču o sebi.
JA znam zašto je, JA znam kako je i kad je, JA znam da JA nikad ne bih, JA znam pozadinu i kontekst, JA znam sve o karakteru osobe, JA posjedujem insajderske informacije o psihološkoj anamnezi, slušajte MENE, gledajte MENE, ovo je priča o MENI.
Nije, ovo je privatna priča o tragediji javne osobe. Što je oksimoron, jasno, ali još je veći moron svatko tko ima potrebu radit javnu obdukciju tuđeg života, neovisno o tome je li u taj život bio aktivno uključen ili ga je samo pasivno promatrao.
“Ali posluživala je život svakom tko je htio gledat” - i to svejedno ne znači da je nečija smrt all you can eat bife na kojem svatko treba hranit svoju znatiželju i servirat gadarije.
To što je osoba javna ne znači ni da je svatko pozvan da ju vrijeđa i maltretira, ali to je zdrav razum koji ne može uć u bolesnu glavu pojedinaca koji ne shvaćaju razliku između kritike i iživljavanja - i tema za neki drugi put, iako već odavno djeluje kao izgubljen slučaj.
Tema su gadarije, a gadarije su u punom cvatu - uvijek uz opasku da su dobronamjerne, “samo mišljenje” i “samo informacije koje imam”, najčešće uz dodatak “žao mi je djece”…
… ali apetit za all you can eat je prevelik, glad za lajkom presnažna, a društvene mreže su ionako stvorene za izražavanje mišljenja, pa zašto ne?
A zašto da?
Je li baš toliko važno da se secira nečija smrt ili je dovoljno da se izrazi sućut i elegantno zašuti o ostalim “atrakcijama?”
Atrakcija je ružna riječ u ovoj priči, ali svejedno je dobar opis jer su mnogi od tuđe tragedije odlučili napravit vlastiti sadržaj - možda iz nemogućnosti da drugačije obrade informaciju, možda iz potrebe za dijalogom, možda iz želje da budu viđeni, a iako svatko smije što želi, znaju li ljudi da nekad smiju ne reć ništa? Pogotovo ako je alternativa ono što gledamo ovih dana, a gledamo divljanje ideje da je smrt atraktivan sadržaj. Content.
Pitat će netko sigurno što se ja javljam kad i sama pišem o istom.
Pišem, ali bez cirkusa i “atraktivnih” informacija - što potvrđenih, što neprovjerenih “iz prve ruke.”
U javnom je prostoru dovoljna sućut, ne samo zbog osobe koja bi trebala počivati u miru, nego i zbog onih koji su ostali u nemiru, a njima sasvim sigurno nije potrebno dodatno uznemiravanje koje ovih dana servira svatko tko ima dobru volju i tipkovnicu.
“Žao mi je djece, ali izvolite sve što dosad znamo o slučaju” - ne treba, hvala, djeci ne treba švedski stol tuđih mišljenja o njihovoj tragediji.
Imat će ga svejedno, pitat će ih drugi u školi jer doma nisu naučili što se ne pita, a neki će roditelji jedva dočekat da utaže glad za još malo informacija koje mogu prenosit na kavi… i na Facebook statusima. Neki ih neće pitat, samo će ih maltretirat, a ako mislite da nijedno dijete ne bi maltretiralo drugo dijete zbog tragedije, vjerojatno niste pročitali kolekciju gadarija koje serviraju odrasli - koji sasvim sigurno imaju djecu.
Nije stvar u slobodi govora, stvar je u slobodi odabira, a mnogi su ovih dana odabrali postat detektivi i info pult - možda jer im jednostavno nije palo na pamet da je nekad bolje ostat tiho.
Ne o sućuti, to je sasvim uobičajena potreba.
Ne ni o postpartumu i mentalnom zdravlju, o tome uvijek treba - ne pričat, nego vikat.
Ne ni o zlostavljanju na društvenim mrežama, o tome treba urlat.
A trenutno se bez razmišljanja urla o tragediji - nekad dobronamjerno i iz potrebe za dijalogom, nekad i sasvim zlonamjerno i iz potrebe za osudom, a u oba slučaja previše detaljno i tračerski.
Smrt nije sočan trač, nije ni sadržaj ni atrakcija, ali potreba za obdukcijom tuđih tragedija je očito progresivna bolest društva - maskirana u “samo moje mišljenje na koje svatko ima pravo.”
Ima, ali svatko ima i pravo zatvorit usta - ne kad treba dostojanstveno izrazit sućut, ne kad treba pričat o mentalnom zdravlju i bullyingu, ali usta koja su ovih dana najuočljivija pripadaju onima koji su tragediju pretvorili u all you can eat… i došli se nažderat.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.