Televisa presenta: Jeste li čuli za roditeljsku dramu koja možda stiže u Hrvatsku?

Srdačan pozdrav i sretan klimatološki početak proljeća svima koji slave… ili sretan početak novih ratova manijacima koji slave, a slave mnogi, pogotovo nakupina prezaduženih hrvatskih beznačajnika kojima su eksplozije u Dubaiju velika životna radost. 

“Gdje će sad naše kurve i starlete, hehe?”, pitaju, a vjerojatno pitaju zato što im je Dubai zauvijek nedostižna destinacija. 

Da mogu, prvi bi se tamo poslužili uslugama kojima se smiju s vlastitog pljesnivog kauča, a da u taj isti Dubai mogu poslat kćeri, vjerojatno bi se branili idejom da su kćeri tamo samo turistički. 

Sve ostale žene su u Dubaiju isključivo zato da im se netko pokaka na prsa, jasno, a manijacima je s tom mišlju lakše zaspat u suterenu vlastitih života. 

Smiješni su im i tuđi otkazani letovi, zašto ne bi bili, manijacima su letovi ionako preskupi, a smiješna im je i evakuacija u paketu sa skloništima, vjerojatno jer su zaboravili da smo i sami proveli dobar komad devedesetih u skloništu. 

Nisam fan Dubaija, btw, on mi je u top 5 cringe destinacija za putovanje - bila sam jednom i ne moram više nikad - što nema veze s bombama, samo tražim istomišljenike koji će se složit sa mnom. Ne morate se složit, jasno - ako volite Dubai, moje mišljenje je sasvim nebitno. 

Nego, osim ratova koji su “sasvim slučajno” eskalirali taman kad su eskalirali i Epstein dokumenti, na društvenim se mrežama ovih dana odvija još jedna eksplozivna drama - krenula je u Sjevernoj Irskoj, ali kroz nekoliko tjedana će pokucat i na naša, hrvatska vrata. 

Ako imate djecu, hear me out, a ako ju nemate, svejedno možete ostat jer je izgledno da ćete se zabavit. 

U Belfastu se prije malo više od tjedan dana održao koncert koji se uskoro održava u Hrvatskoj - “K-Pop Forever! Tribute” mu je ime, a umjesto još jednog običnog koncerta, dobili smo bijes i razočaranje roditelja koji su na njega odveli svoju djecu… bez da su se kvalitetno informirali na što ih vode. 

Ako imate djecu, vjerojatno znate da koncert uskoro dolazi i kod nas, a vjerojatno i znate što je K-Pop Demon Hunters - i vjerojatno vam pjesma Golden izlazi na sve otvore koje posjedujete. 

Za K-Pop Demon Hunters možete znat i ako nemate djecu, naravno, a riječ je o najgledanijem filmu u povijesti Netflixa. Sladak je i simpatičan, bacite oko ako još niste, ima i gorih stvari koje možete gledat dok peglate - jedna od tih gorih stvari je razvikana serija 56 Days koja je, uz dužno poštovanje kontejnerima, zapaljeni kontejner najgoreg smeća. Ali to je opet samo moje neobvezujuće mišljenje, ne morate vjerovat osobi kojoj je Dubai antipatičan. 

Uglavnom, roditelji su s djecom pohitali na K-Pop Forever! Tribute misleći da ih tamo čekaju isključivo pjesme iz spomenutog filma, a dočekao ih je K-Pop medley popraćen uplakanom djecom kojoj nisu ispunjena očekivanja - i djelomično “neprimjerene” koreografije koje nisu prikladne za djecu. 

“TO nije K-Pop!”, internetom se šire bijesne video ispovijesti posjetitelja koji demonstrativno napuštaju koncert. 

“Unacceptable!”, viču roditelji, “mi smo mislili…”

Oni su mislili iako zapravo mislili baš i nisu, a nisu se pomislili informirat o tome što je zapravo K-Pop. 

I tako smo u 2026. sasvim neočekivano otkrili da hrpa roditelja uopće nema pojma da je K-Pop glazbeni žanr, a ne čudna riječ iz naslova Netflixovog filma, što je rezultiralo dramom koja bi se za nekoliko tjedana lako mogla ponovit u Hrvatskoj. 

Nisu roditelji krivi što nisu znali, tako se barem brane, krivi su organizatori koji su “lažno” oglašavali koncert. 

Lažnog oglašavanja, jasno, nema, na plakatima lijepo piše sve što ih čeka na koncertu, a iz vizuala je jasno da ih ne čekaju likovi iz filma za kojim su djeca luda. 

“Ali meni oni svi izgledaju isto”, kaže jedna mama koja sigurno nije jedina, a ja ću se usudit bit dovoljno bezobrazna da svakoj takvoj mami predložim da koristi blagodati interneta - i da javno ne govori da joj svi (u slučaju plakata animirani Azijati) izgledaju isto jer je to u današnjem svijetu opasna rečenica.

Informacije su dostupne i dovoljno je par minuta istraživanja, a ako već vodiš djecu na koncert, valjda je roditeljska dužnost da provjeriš na što ih vodiš. 

Za roditelje postoje i olakotne okolnosti, a olakotne okolnosti su da su neki radijski voditelji stavili naglasak na Netflixov K-Pop Demon Hunters i da u pozadini reklame svira pjesma kojoj se djeca najviše vesele - što i dalje nije pretjerano kvalitetno opravdanje jer opet, valjda ćeš provjerit na što vodiš dijete. 

Možda zvučim kao bezosjećajna kisela gospođa, ali organizator ne može bit kriv za tuđe pogrešno izvedene zaključke. 

Bune se roditelji iz Belfasta i zbog toga što je koncert “too adult”, odnosno neprimjeren djeci, za što imam apsolutno suosjećanje, pogotovo s obzirom na to da na plakatu piše “family live show”, ali opet imam već postavljeno pitanje - kako ne znate na što vodite djecu? 

Neprimjereni su (polugoli) outfiti i koreografije, kažu, iako su i outfiti i koreografije u duhu filma za kojim su djeca luda - i puno važnije, standard u K-Pop žanru. 

Ali lako za koncert koji dođe i prođe, ovo otvara i puno drugih pitanja, a ono najvažnije je: Znate li što vaša djeca konzumiraju? 

Posao roditelja je da znaju, a mnogi će se pobunit i reć da nemaju vremena pratit interese vlastite djece - tko bi to sve upamtio? 

Razumljivo, tko bi, postoji previše dostupnog sadržaja, ali “nemam vremena” je, ne morate se složit sa mnom, najčešće netočan opis - točnije bi bilo “ne da mi se jer mi je to sve glupo”, a kad su djeca u pitanju, mora ti se dat. 

Naravno da je naporno i dosadno, kome se da pamtit svaki crtić, svakog izvođača i svaki Cappuccino Assassino, ali to je nažalost u opisu posla. 

“Šta si rađala ako ti je teško?”, pitale bi neke vrlo bezobrazne gospođe na internetu, a ja neću jer znam da je teško, ali znam i da je “teško” i dalje dio posla. 

U opisu posla je provjerit što ti djeca gledaju i slušaju, ali taj se posao često i rado preskače - prije malo više od godinu dana smo imali i dramu zbog koncerata Sabrine Carpenter jer su roditelji tek po dolasku shvatili da mlada dama nastupa u donjem vešu i pjeva o seksu. 

“Sram ju bilo, to nije za djecu!” - nitko nikad nije rekao da je, guglajte na što vodite dijete or forever hold your peace. 

Nije kriva Sabrina Carpenter, nije kriv organizator, krivi su oni koji su kupili karte bez da su prije toga posvetili par minuta liku i djelu pjevačice koja vrlo očito i nimalo prikriveno koketira s burleskom. 

Nisu krivi ni organizatori K-Pop koncerta koji nas uskoro čeka, sve lijepo piše na plakatu, samo treba pročitat i malo istražit što kupuješ - to je najjednostavniji način da se zaštitiš od “šokantnog” koncerta i izbjegneš uplakano dijete koje je očekivalo jedno, a dobilo drugo i usput pogledalo nešto što možda ne bi smjelo.

Iako, ako mene pitate, sumnjam da će djeca bit nepovratno oštećena ako im ne budu servirane isključivo najdraže pjesme i ako slučajno pogledaju nešto upitne primjerenosti - i dalje bi bilo bolje da u najnježnijim godinama gledaju isključivo sadržaj namijenjen djeci, ali nije kraj svijeta ako se stvari poslože drugačije. 

Ja sam u prvom osnovne gledala Conana u kojem Arnold Schwarzenegger vrlo eksplicitno vodi ljubav, a kasnije još eksplicitnije odrubljuje glave protivnicima i svejedno sam imala vrlo uobičajeno djetinjstvo.

Gdje mi je bila mama dok sam to gledala? U kuhinji, radila je ručak. 

Je li možda trebala provjerit što joj dijete gleda? Možda je, danas bi ju sigurno jako osudili jer nije bila svjesna da “dopušta” neprimjereni sadržaj, a osudili bi ju sigurno i zbog toga što mi je u sedmom razredu kupila Eminemov album koji se većinom svodi na nasilje, ali ja zbog istog albuma nisam postala nasilna osoba - osim povremeno u prometu, ali ako vozite, znate da jedno bez drugog nekad ne ide. 

Možda se trebala više uključit u provjeru sadržaja, a možda i malo pretjerujemo s panikom i zabranama čiji je cilj zaštita djetinjstva. 

Djecu treba zaštitit, ali neće svijet propast ako nekad vide i čuju nešto što “ne bi smjela.”

To je, naravno, sve nepopularnije mišljenje, a danas u paketu s idejom o zaštiti djece imamo rastući broj roditelja koji ne dopuštaju da im dijete upozna stvarni svijet, onaj izvan staklenog zvona. 

Zbog loših ocjena se više ne viče na djecu, nego na učitelje i profesore, roditelji s “djecom” dolaze na upis na fakultet i šalju mailove referadi, dekanatu i profesorima - zbog čega je Stomatološki fakultet nedavno morao slati obavijest u kojoj moli roditelje da to ne rade - a MORH je nedavno morao objaviti vodič za mame koje preuzimaju komunikaciju umjesto budućih ročnika. 

Imamo i sve veći broj natjecanja na kojima svako dijete dobiva medalju jer je glupo da ju dobije samo troje najboljih - ne daj Bože da dijete nauči da postoje bolji i lošiji i da nekad jednostavno nisi najbolji, ne daj Bože da se nauči nosit s porazom.

Djecu treba zaštitit, jasno, ali pretjerana zaštita stvara generaciju vječne djece koja nisu spremna za stvarni svijet. 

I sve dolazi uz ogromnu dozu kontradiktornosti - s jedne strane, roditelji vrište zbog neprimjerenog sadržaja koji će im oštetit dijete, a s druge im se ne da istražit sadržaj kojem je dijete izloženo jer “nemaju vremena.” Žele samostalnu djecu koja se znaju snać i prilagodit u svakoj situaciji, ali pobrinut će se da je situacija uvijek idealna. 

Ako nije, kriv je bilo tko drugi - organizator koji nije pretpostavio da roditelji ne znaju da je K-Pop glazbeni žanr, a ne samo film s nekoliko pjesama, Sabrina Carpenter koja nije pretpostavila da će netko dovest dijete na eksplicitan koncert, profesori koji za osrednje znanje daju osrednje ocjene i fakulteti koji od odraslih ljudi s pravom glasa očekuju da će se znat snać bez mame i tate. 

Čeka li i Hrvatsku kroz nekoliko tjedana K-Pop drama zbog izostanka čitanja s razumijevanjem? Vidjet ćemo, a ako se dogodi, vjerojatno će opet bit kriv bilo tko drugi. 

Za kraj vas ostavljam uz činjenicu koja je nepovoljnija od one da živimo okruženi idiotima koji se smiju ratu - generacija Z je prva generacija koja je manje inteligentna od vlastitih roditelja, a moguće je da će i sljedeće generacije slijedit isti trend. 

Razlozi su brojni, a jedan od njih je i potpuna nespremnost na stvarni svijet - što nije čudno jer je postojanje u stvarnom svijetu sve manje popularno. Mobiteli i ekrani su dio kolača, a dio je sasvim sigurno i stakleno zvono roditelja koji žele najbolje - i zaboravljaju da se moraš naučit snalazit u situacijama koje to nisu. 

Srdačan pozdrav i sretno na koncertu ako idete s djecom. Neće im unakazit djetinjstvo - nama ga nije unakazio ni Conan, ni Eminem, ni MTV-ev Jackass, a nisu ni roditelji koji su vikali na profesore zbog loših ocjena jer se znalo da moraju vikat na nas. 

“Nije lijepo vikat na djecu!”

Nije, ali nekad je nužno, barem ako želimo da odrastu u normalne ljude, a ne u ljude koji su odrasli samo na papiru, a u stvarnosti ne znaju za svijet koji nije skrojen isključivo po njihovim očekivanjima. 

I sretan Dan žena, naravno, pod uvjetom da ne živite s nekim kom je domet mozga smijanje “hrvatskim kurvama” u Dubaiju, onda samo iskrena sućut.