Svi moramo biti dio rješenja. I struka i politika i pojedinci. Evo što možemo napraviti...

Već šesti put započinjem ovu kolumnu. Svi prijašnji pokušaji nisu odražavali važnost trenutka pa sam ih obrisao. A mučio sam se i sa smislom pisanja. Kakva vražja kolumna? Što uopće riječi mogu u ovako tragičnoj situaciji?

Ali mogu. Mogu nam pomoći u iscjeljenju, mogu nam pružiti utjehu i mogu nam pomoći da barem naslutimo rješenja. I razumijem bezbrojne komentare ljudi koji su uvjereni da će se opet o ovome pisati tjedan, dva i opet se neće ništa riješiti jer će medijski prostor zauzeti frivolne gluposti. Razumijem zašto to misle jer se već dogodilo bezbroj puta. Ali mislim da je ovaj put drugačije jer vjerujem da se dogodila točka preokreta, Gladwellov tipping point. Vjerujem da je pala posljednja tragična kap koja je prelila tu disfunkcionalnu čašu. I zato pokušajmo vidjeti gdje bi mogla biti rješenja.

1. Rješenje sigurno nije u Facebook rulji koja sve želi riješiti po kratkom postupku

Nikada nije i nikada neće biti rješenje, iako se radi o fenomenu koji će sigurno obilježiti čitavo desetljeće i bez kojeg više neće biti zamisliva ijedna društvena rasprava. Facebook rulja ponekad i može biti u pravu, ali uvijek ju je krivo slijediti jer će s tim tastaturskim očnjacima kreirati bezbroj novih tragedija. Jer se kompleksni problemi ne rješavaju u sekundi. Jer je intelektualno žalosno donijeti zaključke o sustavu kojeg ne poznaješ. Jer „razmišljaš“ bijesnom utrobom, a ne glavom. Oni su vrhunski epidemiolozi, vrhunski socijalni radnici, vrhunski nogometni izbornici, vrhunski premijeri... Ja znam da o brojnim stvarima ne znam ništa ili dovoljno pa se trudim biti dio rješenja u područjima u kojima imam stručnosti i iskustva. Ali ne, oni znaju sve o svemu jer bijes kojeg osjećaju im to nalaže. A čak i kada je bijes opravdan, i dalje ne smijemo rezonirati iz njega.

Naravno da sve ogorčene ljude ne smatram tom Facebook ruljom, pa ja i sam ogorčen. Krajnje ogorčen i ljut i frustriran i tužan i očajan... Ponekad sam sve to u istih pet minuta. No većina ogorčenih ljudi ne spada u Facebook rulju koja bi samo sve spalila jer imamo pravo na intenzivne emocionalne reakcije, no treba vidjeti kako ih pametno kanalizirati. Zato se ne zaustavljam na ogorčenosti nego pokušavam vidjeti kako biti dio rješenja. Facebook rulja želi samo pronaći krivce da bi dobili instant zadovoljštinu, ali ne žele pronaći rješenja.

2. Jedna od stvari koju kao društvo moramo dokinuti je normalizacija nasilja.

Nama je normalno udariti nekoga „kada zasluži“. Nekima je normalno čak i udariti nekoga kada ne zasluži „ali imamo slab dan“. „Malo je nagao kad popije, ali inače je u redu.“ Branimo nasilnike na sve moguće i nemoguće načine. „Nije on loš, nego je izgubio posao pa se iskaljuje na djeci.“ „Pa i nas su tukli pa smo ispali OK...“

Ali niste ispali OK. Ako nasilje smatrate opravdanim niste ispali OK. Jer nitko ne „zaslužuje“ udarac, a svoje slabosti ne možemo pravdati slabim danom. I nema nijedne opravdane relativizirajuće rečenice nakon nasilja nad djecom. Nema!

Naravno da je razlika kad se dogodi iznimno rijetko, a roditelj zna da je pogriješio i pokuša se promijeniti i slučaja kad je to „odgojni“ stil pa je gotovo svakodnevno. Naravno da postoji razlika, ali obje su opcije štetne. Samo prva ne mora uzrokovati trajnu štetu ako roditelj doista preuzme odgovornost i nauči humanije odgajati, a druga će sigurno uzrokovati ozbiljnu štetu i na tom djetetu i na odnosu s roditeljem, a vjerojatno i s ostalim autoritetima. Ali štetno je. Svako nasilje je štetno. Nema tog opravdanog nasilja nad djecom. Nema „Al kad ne sluša drugačije“. Ako ne znaš drugačije, nauči, tako ti svega!

Dakle, dio rješenja je promjeni društvene svijesti tako da konačno imamo nultu toleranciju na nasilje nad djecom.

3. Nužno je shvatiti da je ovo problem čitavog društva - trebamo mijenjati i institucije, ali i mindset

Iako je gđa. Markić samo u prvom pasusu svog teksta čak 7 puta spomenula riječ Romi, ovo nije problem ijedne zajednice. Nasilnika ima i među Romima i Hrvatima i Srbima i... I obrazovanima i neobrazovanima. I na selu i u gradu. I među zaposlenima i nezaposlenima. Kao i obično, gospođa je promašila bit, ali već smo se navikli na to.

A kad smo već kod (njezinih) promašaja jedan od problema je i nerazumno forsiranje biološke obitelji kao jedine ispravne zajednice za odrastanje i braka kao zajednice žene i muškarca kao obećane forme odnosa. Izgleda da je to bio jedan od faktora za vraćanje te djevojčice u biološku obitelj, iako je bilo vražje kristalno jasno da majka, koja je najviše s djecom jer tata radi, nema ni želje ni volje ni kapaciteta za tu ulogu. Slažem se s nekim psiholozima koji su rekli da ne možemo ni predvidjeti ni spriječiti sve tragedije, ali ovu smo mogli i morali. Pa žena je jednom godišnje obišla svoje dijete u udomiteljskoj obitelji i stalno je govorila da ne može. Riječima i djelima je pokazala da nije za majku. Mogli smo i morali to vidjeti.

Jer roditeljske kompetencije nemaju veze ni sa seksualnom orijentacijom ni sa spolom, a ni s biologijom. Nije kao da netko u nas misteriozno downloada roditeljske vještine čim postanemo roditelji. Čak štoviše, kad čuješ udomitelje ove djevojčice u njima vidiš točno ono što želiš vidjeti kod roditelja. Iako je udomiteljski kruh vrlo tvrd i nezahvalan i treba skinuti kapu svima koji su se spremni upustiti u tako nešto. A naravno i posvojiteljima za one rijetke osobe koja dočekaju djecu čijim je roditeljima trajno oduzeto roditeljsko pravo.

Ljudi odgajali, forme njihovog odnosa su manje važne.

4. Jedan od problema je i kultura forvardizacije!

Naše je društvo satkano od ideje „Nije to moj problem“. Umjesto proaktivnog pristupa za rješavanje osobnih i društvenih problema, skloniji smo forvardiranju pa samo proslijedimo problem nekome drugome. Tako u ovakvim slučajevima različite institucije i društveni sektori samo upru prstom u nekog drugog. Kriva je škola, susjedi, sudstvo, obiteljski liječnici, policija... Svi govore da je netko drugi. A vjerojatnije je da smo skoro svi pomalo odgovorni. I oni koji normaliziraju nasilje i svi koji okreću glavu od problema i brojne institucije i političari koji ignoriraju probleme. Svi su pomalo krivi, a ne vidim ikoga da preuzima svoj dio odgovornosti, nego brže-bolje upre prstom u druge.

Ovo je institucionalni ekvivalent „Ne bi se štel mešat“ mentalnog sklopa koji prevladava kod pojedinaca. Jer prijavit ćemo susjeda ako pušta glasnu glazbu, ali nećemo ako čujemo glasne dječje krikove. Hej, ljudi, pa to nije normalno!

Naravno, nekoordiniranost i neodgovornost dijela sustava pojašnjava zašto pojedinci tako rijetko prijave nasilje jer često ne nadrljaju nasilnici nego oni koji prijave nasilje. I zato cijela ova situacija nije jednostavna i zato svi trebamo biti dio rješenja. I da se mijenja sustav, ali i da se mijenja društvena svijest. Jer jedno bez drugoga nema smisla. Jedino što ne smije biti prihvatljivo jest da se nakon svega ovoga promijeni nekoliko osoba u sustavu i nekoliko pravila sustava koji ostaje disfunkcionalan, nedovoljno financiran, s nedovoljno radnika, kontinuirane edukacije...

5. Veliki je problem i komunikacijska strategija struke

Idemo redom. Naravno da je kriminalno napadati sve socijalne radnike ili sve psihologe i sve ostale koji rade u sustavu nazivajući ih uhljebima, lijenčinama, da iskoristim neke od pristojnijih izraza. Generalizacije su i inače odraz intelektualne lijenosti, a u ovakvim ih situacijama ima više jer reagiramo intenzivnim emocijama. S druge strane, jednako je promašeno konstatirati da u ovom slučaju nije bilo grubih grešaka jer ako su svi sve radili po pravilima, onda treba pravila poslati u neku stvar.

Izvrstan primjer komunikacije bio je intervju sa socijalnom radnicom u jednom dnevnom listu odmah nakon tragedije na Pagu. Prvo se predstavila kao osoba i majka i priznala da se i ona teško nosi s ovakvim situacijama. Tako se osjećamo bliskom s njom jer je teško svima. A onda je opisala radni dan i izazove s kojima se susreće jer toliko često mora ići na ročišta koja su samo formalna da nema vremena za obilazak obitelji ili nemaju dovoljno vozila da obiđu sve ili se bavi papirologijom koja je samoj sebi svrha. A onda je još velik dio javnosti doživljava kao privatni koš za smeće, iako nema veze s nečim što se dogodilo na drugoj strani zemlje. I tada je dio javnosti shvatio njihovu poziciju, barem onaj dobronamjerni. Rulji se ne treba ništa objašnjavati jer ona ni ne sluša kad već sve zna, ali velik dio javnosti ne spada u tu kategoriju. Samo strategija treba biti bolje osmišljena.

Dakle, sada bi bilo pametno sročiti 5 glavnih zahtjeva promjene sustava koji trebaju stati na jedan, jedini vizual na društvenim mrežama. Odvratno je što mora ići tako, ali u takvom vremenu živimo. U redu je napomenuti da imate stotine stranica razrade problematike i konkretnih prijedloga kako se nešto može promijeniti, ali glavna komunikacija je tih 5 ili 7 pravila. Nije ključna brojka, nego da bude jezgrovito i shareabilno.

Nema smisla vrijeme trošiti na žaljenje da više pozornosti dobiju slavne osobe koje imaju društveni kapital. Mudrije je otkriti kako svoj stručni i iskustveni kapital pretočiti u društveni kapital! Jer tada će vas politika slušati. Nažalost, neće vas slušati zato što ste u pravu i zato što imate iskustvo i zato što ste temeljito argumentirali svoj stav. Da smo u Finskoj, možda bi bilo drugačije. Ali nismo.

Dakle, struka sada treba emocionalni kapital ogorčene javnosti pametno usmjeriti korištenjem mudre komunikacijske strategije i onda će ih političari čuti. Jer ćete donositi glasove.

Zahtjevi moraju doći od struke, a ne od bilo kojih autsajdera, ali mora konačno biti mudro sročeno. Korektno je priznati dio odgovornosti, a onda dati jasna i jezgrovita rješenja koja moraju biti prilagođena svijetu društvenih mreža. Ponavljam, tragično je što se mora tako funkcionirati, ali živimo u takvom svijetu.

I slobodno zamolite javnost za pomoć. Nemojte je snishodljivo doživljavati, uvjereni da ne razumiju. Iskoristite priliku, kada već imate oči javnosti na sebi, da pametnom komunikacijom objasnite kakva je stvarno situacija i kako možemo pomoći. Jer će bez angažmana svih društvenih faktora i bez promjene društvene svijesti bilo kakva zakonska promjena opet pasti u vodu.

Dakle, svi trebamo pljunuti u ruke i baciti se na svoj dio posla. Nećemo moći izbjeći sve tragedije, ali neke sigurno možemo. I moramo. Jednostavno moramo.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva