Svađajte se, narodi: Je li Božić postao bitka za opstanak ili ja idem u krive dućane?

Srdačan pozdrav, kako ste? 

Jeste se najeli? Napili? Izgrlili drage ljude? Odgovorili na sva reproduktivna i bračna pitanja? Posvađali se za stolom oko nečeg o čemu druge obitelji sigurno ni ne razmišljaju? Obećali da više nikad nećete jest i da je stvarno vrijeme da malo stanete na loptu jer postajete lopta? 

Vjerojatno smo svi - i neka smo, treba izdržat Božić. 

Znam da Božić zapravo ne bi trebao bit nešto što se mora “izdržat”, ali čini mi se da je unatrag nekoliko godina postao borba za opstanak - ne samo u financijskom smislu, nego i u psihičkom. 

Treba nabavit sve poklone, očistit stan kao da dolazi Isus osobno, a ne samo članovi rodbine, treba pripremit dovoljno hrane da se svi možemo natrpat i kasnije obećat da više nikad nećemo jest - iako ćemo sat vremena kasnije opet uzet još malo francuske salate. 

Ne znam za vas, ali meni je Božić prije bio nešto što jedva čekam, a sad zapravo jedva čekam da završi.

Najviše se veselim danu nakon Božića, kad je sve napokon prošlo i mogu ležat pred televizorom u trenirci (i jest onu istu francusku kojoj sam dan ranije obećala da ju više nikad neću ni pogledat). 

Za tu prigodu sam si ostavila novu sezonu Emily in Paris koja je moguće jedna od najglupljih i najljenije napravljenih serija ikad, ali svejedno ju je ok pogledat dok usput odgovaraš na čestitke. 

Moja najbolja prijateljica i ja za takve serije imamo poseban izraz: “Serija za bit na mobitelu.”

Emily in Paris je točno to - serija na koju možeš povremeno bacit oko dok radiš druge stvari; ja sam usput kupila dva lonca, što je i dalje bilo puno zanimljivije od ijednog dijaloga koji se istovremeno događao na ekranu. 

Često to radim kad gledam nešto što mi ne uspijeva okupirat pažnju - kupujem, dopisujem se, odgovaram na mailove i pišem popis za dućan… i sve mi češće pada na pamet kako bi bilo lijepo da streaming servisi imaju opciju da gledaš sadržaj na većoj brzini. Točno onako kako možemo ubrzat poruku na Whatsappu - glasovnu poruku od dvije minute je puno lakše prožvakat kad ju ubrzaš na 2x, a ne bi bilo loše da to možemo i s Emily in Paris. 

Svaki put kad to poželim, osjećam se razmaženo - živimo u vremenu u kojem na dlanu imamo nezamislivu količinu svega što nam padne na pamet, ali i dalje imamo prigovor. U biti, ne smijem govorit u množini, možda vi cijenite sve to što imate i uživate u svakom trenutku. Ja ne, ja razmaženo protestiram čim ima malo praznog hoda i vadim mobitel da se dodatno zabavim. 

Isto je i s dostavom hrane - unatrag nekoliko godina preko aplikacija možemo naručit sve što poželimo, što je prvih par mjeseci bilo predivno, ali brzo se pretvorilo u “nema ništa pametno.”

“Nema ništa pametno”, iako ima više nego što smo prije desetak godina mogli sanjati. 

Ništa pametno nema ni u ormaru - prije smo po odjeću putovali u druge države, trošili tolare, lire, eure i schillinge, a sad sve možemo dobit u nekoliko klikova i nekako opet “nema ništa pametno.”

Možda kod vas i ima, ali čini mi se da je sve veći broj ljudi koji imaju više stvari nego ikad, a uvijek imaju osjećaj da im treba još. 

Još odjeće, još hrane, još stvari, još podražaja… kao djeca koja jako žele igračku, a kad ju dobiju, brzo ju odbace jer odjednom žele neku novu. 

Jel se sjećate kad ste zadnji put nešto jedva čekali i stvarno uživali kad ste to napokon dobili?

Meni se dogodilo prije nekih mjesec i pol, kad je napokon došla druga sezona serije The White Lotus. Izlazila je jedna epizoda tjedno, a ja sam jedva čekala trenutak kad ću napokon sjest pred televizor - to mi se zadnji put dogodilo 1998., kad sam ljeti trčala doma jer se svaku večer u 19:30h prikazivala epizoda Prijatelja. Tad još nisam imala mobitel, a i da jesam, ne bi mi palo na pamet propustit ijedan trenutak serije. Danas ih upalim kad slažem veš i svaki put se sjetim klinke koja je trčala da ih slučajno ne propusti. Njoj bi to bilo nezamislivo, ali danas su neka drugačija vremena u kojima sve manje cijenimo stvari o kojima smo prije sanjali. 

Serije koje smo prije jedva čekali danas odgledamo u jedno popodne i pola vremena provedemo na mobitelu jer nam više nije dovoljno da uživamo u samo jednoj stvari - isto je i kad odemo u kino, pa usred filma odlučimo da je vrijeme da vidimo što ima na Facebooku. 

Imamo više nego ikad, a sve što imamo je nekako manje važno i uvijek nam treba još.

Isto je i s Božićem.

Prije točno tjedan dana sam išla po poklone; bila je srijeda prijepodne, vrijeme kad ne očekuješ preveliki kaos, ali ne samo da je bio kaos - bilo je predratno stanje. 

Ljudi voze kao da se evakuiraju, trube, j*bu majku i tebi i tvom autu, parkiraju kao da igraju onu igru sa stolicama koju smo igrali u vrtiću - znate onu u kojoj nema dovoljno stolica za sve, a ako se ne snađeš dovoljno brzo, ispadaš iz igre. Guraju se na blagajni, bezobrazni su prema prodavačicama (i prodavačima, ali ipak manje), nestrpljivi su, namrgođeni i ljuti, a često i zločesti ako odluče da nisi dovoljno brzo nagurao stvari u vrećice i napustio NJIHOV kadar. 

I donekle ih razumijem - Božić dolazi uz sve veća očekivanja - ali otkad imam vozačku, a imam ju 19 godina (Božesačuvaj), ovo je prvi put da sam se bojala bit u prometu jer je na trenutke izgledalo kao da su oko mene samo pomahnitali luđaci koji će te radije udarit autom nego dopustit da se prestrojiš. 

Znam da je rečenica “to prije nije bilo tako” pokazatelj da si star, ali stvarno mi se čini da to prije nije bilo tako. Kupovali smo poklone, ali ne sjećam se da je ikad bila ovakva panika - ni da su ljudi toliko divljali putem. 

Istovremeno, na društvenim mrežama se Ivi Šulentić prijeti smrću; sve redom čestiti muškarci i žene pod punim imenom i prezimenom koji će par dana kasnije s mirom u srcu dočekat Isusov rođendan i ponašat se kao da su sasvim normalni ljudi - iako nitko normalan ne prijeti ljudima zbog nogometa, ali kako kaže pjesma, ovdje nitko nije normalan. 

Par dana kasnije, (nadam se bivši) pripadnik vojske cipelari Djeda Mraza dok je na podu - bravo, junačino, ljubi te majka (i kaže “nemoj ništa govorit”). Jest da je malo glupo da Djed Mraz okolo dijeli kondome, ali očito je da je kondome trebalo dijelit već odavno - možda bi promet bio manje gust i nadrkan. 

Sve to u tjednu koji bi trebao bit posvećen miru, ljubavi i nesebičnosti, ali već odavno nije.

Možda je kad napokon stignu Badnjak i Božić, ali prije toga dolazi nadrkani, nekad i zločesti kaos. 

Pitanje je vremena kad će se netko pomlatit oko parkinga i poubijat oko zadnje figurice Spidermana - onako kako smo nekad mogli vidjet samo u filmovima.

A koja je poanta? 

Nabavit ćeš sve što ti treba, usput istrest sav bijes na ljude oko sebe, pa onda gledat vlastito dijete kako otvara poklon zbog kojeg si putem skoro pokupio nekog na zebri? Nažderat se francuske salate koja je fina, ali morao si se laktarit s bakicom jer je skoro uzela TVOJE zadnje mrkve? Doć u goste s bombonijerom zbog koje si na blagajni požurivao osobu ispred sebe jer ne pakira stvari dovoljno brzo? 

Imamo više nego ikad, a umjesto da u tome uživamo, sve smo nezahvalniji - Božić je postao zločest, nadrkan i pohlepan, a to smo zamaskirali u ljubav prema bližnjima. 

Ako je to Božić, onda ga možda ne zaslužujemo - isto onako kako ne zaslužujemo sve serije koje imamo, a “gledamo” ih s mobitelom u ruci jer nam više ništa nije dovoljno. 

Hvala što ste došli na moj deprimirajući TED Talk - nije da ne volim Božić, samo ga se svake godine sve više bojim, a mislim da nisam jedina. 

Možda ne bi bilo loše da u novogodišnje odluke uvrstimo ideju da je vrijeme da prestanemo stalno htjet više i počnemo uživat u stvarima o kojima smo prije samo mogli sanjat, a danas ih više ni ne primjećujemo. 

Ako zbog ničeg drugog, zbog mira u prometu. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva