Miss7 Blog 12. svibnja 2020.

Što smo naučili tijekom pandemije? Pojedinci svašta, društvo – baš ništa!

Pixsell/Robert Anić.

Bio je kraj ožujka. Prijateljica koja živi u Londonu upravo je shvatila da se ne može preseliti iz svog sobička u pravi stan te da će smjeti sat vremena dnevno u šetnju i to u određeno vrijeme. To nas je podsjetilo na boravak u zatvoru, i realno, i nije bilo tako daleko od istine. Kod nas se i dalje nije znalo kako će se razvijati situacija, ali je kod njih počela eskalirati. Sjećam se da smo tu psihozu usporedili s energijom koju smo osjetili u ratu. Naravno da se ne radi o istoj situaciji, ali osjećaj kolektivne ugroženosti, dugoročne neizvjesnosti, činjenice da je jedna tema monopolizirala medije i razgovore u našoj promijenjenoj stvarnosti pa i činjenica da se zrak tih dana sastojao od dušika, kisika i straha... Sve nas je to vratilo u prvu polovicu 90-ih.

I dok smo smišljali strategije nošenja sa strahom, ona je rekla kako vjeruje da će sutra kapitalizam drugačije funkcionirati. Wishful thinking, pomislio sam. Odmah mi je sinulo da se ona tako zapravo nosi s neizvjesnošću - mora vjerovati da će nešto dobro izaći iz svega ovoga pa se uvjerila da će se promijeniti funkcioniranje biznisa. Uvjerila se da će biti odgovorniji i prema ljudima i prema prirodi. Netko drugi se možda poželio uvjeriti da će Željka Markić postati marginalna figura, a netko treći da gledamo u sljedeću ministricu obrazovanja ili Ministarstva obitelji, powered by Škoro. Ima ljudi koje tješi čak i tako zastrašujuća stvarnost... Uglavnom, nada u bolju budućnost daje nam snagu da izdržimo teško razdoblje. Daje nam vjeru da se isplati odreći se nečega, prihvatiti gubitak komfora ili novaca ili slobode kretanja... 

Prijateljici sam odgovorio da nisam siguran da će kapitalizam pronaći svoje humanije lice jer bismo za to trebali doživjeti osjetno dublje promjene na brojnim razinama, ali jasno mi je zašto je ona to željela misliti. Jednostavno je lakše istrpjeti mrak i smrad tunela, ali na njegovom kraju vidiš svjetlost.

Dakle, što smo zapravo naučili?
Kao društvo, ne previše. Kao pojedinci možemo izvući čuda iz ove lude situacije, ali društva će isto funkcionirati. Naravno, drugačije će to izgledati na površini jer će još neko vrijeme vrijediti mjere socijalnog distanciranja, a konačno ćemo prati ruke onoliko koliko smo djeci oduvijek govorili da moraju. Ali realno, važne stvari će isto funkcionirati. 

I dalje ćemo birati ljude koji spretno aktiviraju naše najprizemnije emocije pa osjetimo da su to naši ljudi koji se bore za pravu stvar. Nedobog uključiti mozak pri izboru kada nam oni kažu baš ono što smo željeli čuti. Doduše, tako obično odabiremo i životne partnere pa nije čudo bismo i njih najradije promijenili nakon 4 godine.

I dalje ćemo svoj identitet graditi kontra nekoga, a ne za nešto pa će nam biti prirodnije boriti se protiv nekoga i tako kreirati osjećaj sebe. 
I dalje ćemo dane i dane provoditi lajući na neistomišljenike na društvenim mrežama. 
Dakle, ne vjerujem da će društvo doživjeti radikalne promjene, ali kao pojedinci smo mogli naučiti svašta.
Mogli smo ovo vrijeme iskoristiti da osluhnemo svoj unutarnji glas ili da barem shvatimo kako smo se previše udaljili od sebe da bismo ga uopće čuli.
Mogli smo shvatiti da neko vrijeme možemo bez pedikera, ali ne možemo bez sebe!
Mogli smo shvatiti koliko je važno imati zdrav odnos prema sebi, ali i nekoliko ljudi oko sebe na koje ti se srce može osloniti.
Mogli smo shvatiti da izrasti ipak nisu radioaktivni.
Mogli smo shvatiti da je kriminalno život shvaćati zdravo za gotovo. Ma kriminalno je sve što nam obogaćuje život uzimati zdravo za gotovo. Samo se sjetite olakšanja kada ste shvatili da više ne morate imati e-propusnice i da se konačno možete slobodnije kretati. 

Mogli smo shvatiti da ne treba glorificirati ikoga kada ih tek upoznamo. Zaljubljenost je nezgodna, bilo u Stožer, bilo u partnera jer idealizacija ima smisla samo za četverogodišnjake. 
Mogli smo shvatiti da neki splitski svećenik može raditi što god ga je volja i neće imati baš nikakvih posljedica. Ali nikakvih! Za razliku od opasnih šetača na rivi koje se tretira kao da švercaju nuklearni otpad. 
Mogli smo shvatiti da nam je ispijanje kave ušlo u društveni DNK-a, ali šteta je da se u tom istom DNK-u nalazi i toleriranje uhljebništva kao nečeg najnormalnijeg. 
Mogli smo shvatiti da je u redu priznati svoju ranjivost.
Mogli smo shvatiti da su društvene mreže primarno lice društvenosti 21. stoljeća, ali da nam ipak više od svega znači što nam je u onim vječnim danima izolacije prijatelj ipak došao mahnuti ispod prozora. Informacije možemo prenijeti preko emotikona, ali kad se nađemo licem u lice, lakše ćemo biti srcem uz srce.
Mogli smo, mogli smo, mogli... 
I dalje možemo!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

Komentari 0